Nek nas vodi Sveti Duh
Po božanskom zaduženju, Duh Sveti nas nadahnjuje, svjedoči nam, podučava nas i potiče da kročimo u Gospodinovoj svjetlosti.
Braćo i sestre, poput vas, prepoznajem da gledamo ubrzanje Gospodinovog djela preko predsjednika Thomasa S. Monsona i njegove poruke jutros. Predsjedniče Monson, volimo vas, podržavamo i uvijek se molimo za vas, našeg dragog »proroka«.
Osjetili smo izlijevanje Duha ovog vikenda. Bilo da ste ovdje u ovoj velikoj dvorani ili gledate od kuće ili ste okupljeni u sastajalištima u udaljenim dijelovima svijeta, imate priliku osjetiti Duha Gospodnjeg. Taj Duh potvrđuje vašem srcu i umu istine koje su naučavane na ovom saboru.
Razmotrite riječi ove poznate pjesme:
Iz ove objave posljednjih dana znamo da se Božanstvo sastoji od tri odvojene i različite osobe: našeg Oca na Nebu, njegovog Jedinorođenog Sina, Isusa Krista, i Duha Svetoga. Znamo da »Otac ima tijelo od mesa i kostiju opipljivo kao i čovječje; Sin također; no Duh Sveti nema tijelo od mesa i kostiju, nego je on biće Duha. Da nije tako, Duh Sveti ne bi mogao boraviti u nama.«
Moja se današnja poruka usredotočuje na važnost Duha Svetoga u našim životima. Naš je Otac na Nebu znao da ćemo se u smrtnosti suočiti s izazovima, tegobama i previranjima; znao je da ćemo se hrvati s pitanjima, razočaranjima, kušnjama i slabostima. Kako bi nam dao smrtnu snagu i božansko vodstvo, pripremio je Svetoga Duha, još jedno ime za Duha Svetoga.
Duh Sveti nas veže za Gospodina. Po božanskom zaduženju, on nas nadahnjuje, svjedoči nam, podučava nas i potiče da kročimo u Gospodinovoj svjetlosti. Imamo svetu odgovornost učiti prepoznati njegov utjecaj u našem životu te odgovoriti.
Sjetite se Gospodinovog obećanja: »Udijelit ću ti od Duha svojega, koji će prosvijetliti um tvoj, koji će ispuniti dušu tvoju radošću«. Volim to jamstvo. Radost koja ispunjava našu dušu donosi sa sobom vječno gledište u odnosu na svakodnevno življenje. Ta radost dolazi kao mir usred teškoća i boli. Pruža utjehu i hrabrost, iznosi na vidjelo istine evanđelja te širi našu ljubav za Gospodina i svu njegovu djecu. Iako je potreba za takvim blagoslovima velika, svijet ih je na mnoge načine zaboravio i odbacio.
Svakog tjedna dok blagujemo od svetog sakramenta, sklapamo savez da ćemo se »uvijek… spominjati« Gospodina Isusa Krista i njegove pomirbene žrtve. Kad obdržavamo ovaj sveti savez, pruža se obećanje da »bi Duh njegov mogao uvijek biti s [nama]«.
Kako to činimo?
Prvo, nastojimo živjeti dostojni Duha.
Duh Sveti prati one koji se »pomno… sjećaju Gospoda Boga svojega iz dana u dan«. Kao što je Gospodin savjetovao, moramo »odbaciti ono što je od ovoga svijeta, i tražiti ono što je od boljega« jer »Duh Gospodnji ne prebiva u nesvetim hramovima«. Moramo nastojati uvijek obdržavati Božje zakone, proučavati Sveta pisma, moliti se, odlaziti u hram i živjeti odani trinaestom članku vjere: »biti pošteni, odani, čisti, dobrohotni, kreposni, te dobro činiti svim ljudima«.
Drugo, moramo biti voljni primiti Duha.
Gospodin je obećao: »Reći ću ti u umu tvojemu i u srcu tvojemu, Duhom Svetim, koji će doći na te i koji će boraviti u srcu tvojemu«. Počeo sam to shvaćati kao mladi misionar u Scotch Plainsu u New Jerseyju. Jednog vrućeg srpanjskog jutra, moj suradnik i ja osjetili smo se potaknuti potražiti preporuku s Hramskog trga. Pokucali smo na vrata doma Elwooda Schaffera. Gđa. Schaffer nas je ljubazno odbila.
Kako je počela zatvarati vrata, osjetio sam da trebam učiniti nešto što nisam učinio nikada prije niti ikada poslije! Podmetnuo sam nogu pred vrata i upitao: »Ima li bilo koga tko bi mogao biti zainteresiran za našu poruku?« Njezina šesnaestogodišnja kći, Marti, bila je zainteresirana te se gorljivo molila za vodstvo baš dan ranije. Marti se sastala s nama, a s vremenom je njezina majka sudjelovala na lekcijama. Obje su se priključile Crkvi.
Nakon Martinog krštenja, 136 osoba, uključujući mnoge članove njezine obitelji, krstilo se i sklopilo saveze evanđelja. Koliko sam zahvalan što sam poslušao Duha i podmetnuo nogu pred vrata na taj vrući srpanjski dan. Marti i brojni članovi njezine drage obitelji su danas ovdje.
Treće, moramo prepoznati Duha kada dođe.
Moje je iskustvo bilo da Duh najčešće komunicira kao osjećaj. Osjećate ga u riječima koje su vam poznate, koje vam imaju smisla, koje vas potiču. Razmotrite odgovor Nefijaca dok su slušali kako se Gospodin moli za njih: »I mnoštvo ču i svjedoči; a srca njihova bijahu otvorena i oni razumješe u srcima svojim riječi kojima se on moljaše.« U svojem su srcu čuli riječi njegove molitve. Glas Svetoga Duha je miran i nježan.
U Starom zavjetu Ilija se sukobio s Baalovim svećenicima. Svećenici su očekivali »glas« Baalov da siđe kao munja i zapali njihovu žrtvu s vatrom. No, nije bilo glasa i nije bilo vatre.
Kasnijom se prigodom Ilija molio. »‘Evo Jahve upravo prolazi.’ Pred Jahvom je bio silan vihor, tako snažan da je drobio brda i lomio hridi, ali Jahve nije bio u olujnom vihoru; poslije olujnog vihora bio je potres, ali Jahve nije bio u potresu;
a poslije potresa bio je oganj, ali Jahve nije bio u ognju; poslije ognja šapat laganog i blagog lahora.«
Znate li taj glas?
Predsjednik Monson je naučavao: »Dok putujemo putovanjem života, naučimo jezik Duha«. Duh govori riječi koje osjećamo. Ovi su osjećaji blagi, poriv da djelujemo, da učinimo nešto, kažemo nešto, odgovorimo na određeni način. Ako smo ležerni ili ravnodušni u svojem bogoštovlju, odvučeni i smanjene osjetljivosti zbog svjetovnih poslova, otkrivamo da nam je umanjena sposobnost osjećanja. Nefi je Lamanu i Lemuelu rekao: »Čuste glas njegov s vremena na vrijeme, i on vam govoraše mirnim nježnim glasom, ali vi bijaste bešćutni, te ne mogaste osjetiti riječi njegove«.
Prošlog sam lipnja bio na zaduženju u Južnoj Americi. Imali smo pun desetodnevni raspored posjeta Kolumbiji, Peruu i Ekvadoru. Snažan je potres ubio stotine, ozlijedio desetke tisuća, oštetio i uništio domove i zajednice u ekvadorskim gradovima Portoviejo i Manta. Osjetio sam se potaknutim nadodati našem rasporedu posjetu članovima koji su živjeli u tim gradovima. S oštećenjem na cestama, nismo bili sigurni hoćemo li moći doći do tamo. Zapravo, rečeno nam je da ne možemo doći do tamo, ali poticaj nije odlazio. Slijedom toga, bili smo blagoslovljeni i mogli smo posjetiti oba grada.
S tako kratkom najavom, očekivao sam da će samo nekoliko mjesnih svećeničkih vođa prisustvovati na skupovima koji su na brzinu organizirani. Međutim, u svakom smo centru kolčića naišli na kapele popunjene sve do podija. Neki koji su došli bili su junaci regije, pioniri koji su se čvrsto držali Crkve, potičući druge da im se pridruže u bogoštovlju i osjete Duha u svojem životu. U prvim su redovima sjedili članovi koji su izgubili voljene i susjede u potresu. Osjetio sam se potaknutim ostaviti apostolski blagoslov na svima koji su bili nazočni, jedan od mojih prvih koji sam dao. Iako sam stajao ispred svih u prostoriji, osjećao sam se kao da su moje ruke na glavi svake osobe te sam osjetio Gospodinove riječi kako se izlijevaju.
Nije tu stalo. Osjetio sam se potaknutim govoriti im baš kao što je Isus Krist to učinio kada je posjetio narod u Amerikama. »On uze dječicu njihovu… i blagoslovi ih, i pomoli se Ocu za njih.« Bili smo u Ekvadoru, bavili smo se Očevim djelom, a ovo su bila njegova djeca.
Četvrto, moramo djelovati prema prvom poticaju.
Sjetite se Nefijevih riječi. »I bijah vođen Duhom, jer ne znadoh unaprijed ono što mi je činiti. Ipak«, reče, »pođoh naprijed«.
A moramo i mi. Moramo se pouzdati u naše prve poticaje. Ponekad racionaliziramo, pitamo se osjećamo li duhovni poticaj ili su to samo naše osobne misli. Kada počnemo propitkivati, čak i dodatno preispitivati svoje osjećaje – a svi smo to činili – odbacujemo Duha; osporavamo božanski savjet. Prorok Joseph Smith je podučavao da ako slušate prve poticaje, bit ćete u pravu u devet slučajeva od deset.
Sada oprez: ne očekujte vatromet zato što ste odgovorili Duhu Svetom. Upamtite, vršite djelo mirnog nježnog glasa.
Dok sam služio kao predsjednik misije u New York Cityju, bio sam s nekim od naših misionara u restoranu u Bronxu. Mlada je obitelj došla i sjela blizu nas. Učinili su mi se potpuno spremnima za evanđelje. Gledao sam naše misionare dok su nastavljali svoj posjet sa mnom, a onda sam primijetio kako je obitelj dovršila svoj obrok i nestala kroz vrata. Tada sam rekao: »Starješine, postoji lekcija koju danas trebamo naučiti. Vidjeli ste predivnu obitelj koja je došla u ovaj restoran. Što smo trebali učiniti?«
Jedan je od starješina brzo odgovorio: »Pomislio sam da ustanem i odem porazgovarati s njima. Osjetio sam poriv, ali nisam reagirao.«
»Starješine«, rekao sam, »moramo uvijek djelovati prema prvom poticaju. Poriv koji si osjetio bio je Duh Sveti!«
Prvi poticaji su čisto nadahnuće s neba. Kada nam potvrđuju ili svjedoče, moramo ih prepoznati za ono što oni jesu i nikada im ne dopustiti da nestanu. Toliko često, Duh je taj koji nas nadahnjuje posegnuti nekome u potrebi, posebice obitelji i prijateljima. »Da… miran nježan glas, što šapuće kroz sve i proniče u sve«, ukazuje nam na prilike za podučavanje evanđelja, svjedočenje o Obnovi i Isusu Kristu, pružanje podrške i brige i spašavanje jednog od Božje dragocjene djece.
Smatrajte to onime što se naziva prvim odgovorom. U većini zajednica prvi odgovor na tragediju, katastrofu ili nesreću su vatrogasci, policajci i bolničari. Dolaze pod rotirajućim svjetlima i, ako mogu dodati, iznimno smo im zahvalni. Gospodinov je način manje očit, ali zahtijeva jednako neposrednu reakciju. Gospodin poznaje svu svoju djecu – i on zna tko je spreman pomoći. Damo li Gospodinu do znanja tijekom jutarnjih molitvi da smo spremni, pozvat će nas da reagiramo. Ako reagiramo, iznova i iznova će nas pozivati i otkrit ćemo da smo, kako je to predsjednik Monson nazvao, »na zadatku za Gospodina«. Postat ćemo duhovni prvi odgovor koji donosi pomoć s visina.
Obratimo li pažnju na poticaje koji nam dolaze, rast ćemo u duhu objave te primiti sve više uvida i usmjerenje od Duha. Gospodin je rekao: »Stavi uzdanje svoje u onoga Duha koji navodi da se čini dobro«.
Ozbiljno shvatimo Gospodinov poziv: »Budite odvažni, jer ja ću vas voditi«. On nas vodi Duhom Svetim. Živimo blizu Duha, djelujmo brzo na prve poticaje, znajući da dolaze od Duha. Svjedočim o moći Duha Svetoga da nas vodi, štiti i uvijek je uz nas, u ime Isusa Krista. Amen.