Naš Dobri pastir
Isus Krist, naš Dobri pastir, pronalazi radost kada vidi da njegove oboljele ovce napreduju prema iscjeljenju.
Dobivamo letimičan pogled na narav našeg Nebeskog Oca kada prepoznajemo ogromnu sućut koju ima za grešnike te cijenimo razliku koju radi između grijeha i onih koji griješe. Taj nam letimičan pogled pomaže da imamo »isprav[nije] [razumijevanje] njegove naravi, savršenstava i osobina« te je temeljan za primjenjivanje vjere u njega i njegovog Sina, Isusa Krista. Spasiteljeva nas sućut, unatoč našim nesavršenostima, privlači k njemu i motivira nas u opetovanim nastojanjima da se pokajemo i slijedimo njegov primjer. Kako postajemo više poput njega, učimo odnositi se prema drugima poput njega, bez obzira na vanjska obilježja ili ponašanje.
Utjecaj razlikovanja između vanjskih obilježja osobe i samog pojedinca u srži je romana Jadnici, francuskog autora Victora Hugoa. Tijekom uvoda u roman, pripovjedač predstavlja Bienvenuea Myriela, biskupa u Digneu, i raspravlja o dilemi s kojom se biskup suočava. Treba li posjetiti čovjeka koji se očituje kao ateist i zajednica ga prezire zbog njegovog svojedobnog ponašanja u Francuskoj revoluciji?
Pripovjedač ističe da bi bilo prirodno da biskup osjeća duboku odbojnost prema tom čovjeku. Pripovjedač zatim postavlja jednostavno pitanje: »Pa ipak, treba li svrab ovce uzrokovati da pastir ustukne?« Odgovarajući za biskupa, pripovjedač daje nedvojbeni odgovor: »Ne!« A zatim dodaje duhovit komentar: »No, kakve li ovce!«
U ovom odlomku, Hugo uspoređuje »opačinu« čovjeka s kožnom bolešću kod ovce i uspoređuje biskupa s pastirom koji se ne povlači kada je suočen s ovcom koja je bolesna. Biskup je suosjećajan i kasnije u romanu pokazuje sličnu sućut prema drugom čovjeku, glavnom protagonistu u romanu, poniženom bivšem robijašu, Jeanu Valjeanu. Biskupova milost i empatija motiviraju Jeana Valjeana da promijeni tijek svojeg života.
S obzirom da kroz cijela Sveta pisma Bog koristi bolest kao metaforu za grijeh, razumljivo je upitati: »Kako Isus Krist reagira kada je suočen s našim metaforičkim bolestima – našim grijesima?« Naposljetku, Spasitelj je rekao da »ne mo[že] gledati na grijeh ni s najmanjom mjerom popustljivosti«; pa kako onda može gledati na nas, nesavršene kakvi jesmo, a da ne ustukne u užasu i gađenju?
Odgovor je jednostavan i očit. Kao Dobri pastir, Isus Krist gleda na bolest kod svojih ovaca kao na stanje koje treba liječiti, za koje je potrebna briga i sućut. Ovaj pastir, naš Dobri pastir, pronalazi radost kada vidi da njegove oboljele ovce napreduju prema iscjeljenju.
Spasitelj je predskazao da će »kao pastir pas[ti] stado svoje«, »potražit ć[e] izgubljen[e], dovesti natrag zalutal[e], povit ć[e] ranjen[e] i okrijepiti nemoćn[e].« Iako je otpadnički Izrael opisan kao da je uništen grešnim »ozljed[ama], modric[ama], otvoren[im] ran[ama]«, Spasitelj je potaknuo, pobudio i obećao iscjeljenje.
Spasiteljevo smrtno službeništvo bilo je doista obilježeno ljubavlju, sućuti i empatijom. On nije nadmeno kročio prašnjavim putovima Galileje i Judeje niti prezao pred grešnicima. Nije ih izbjegavao u prezrenom užasu. Ne, jeo je s njima. Pomagao je i blagoslivljao, uzdizao i podučavao te je zamjenjivao strah i očaj s nadom i radošću. Poput istinskog pastira kakav i jest, on nas traži i pronalazi kako bi nam ponudio pomoć i nadu. Razumjeti njegovu sućut i ljubav pomaže nam primjenjivati vjeru u njega – pokajati se i biti iscijeljeni.
U evanđelju po Ivanu zabilježen je učinak Spasiteljeve empatije prema grešniku. Književnici i farizeji doveli su ženu uhvaćenu u samom činu preljuba pred Spasitelja. Tužitelji su natuknuli da bi trebala biti kamenovana, u skladu s Mojsijevim zakonom. Isus im je, kao odgovor na ustrajno ispitivanje, konačno rekao: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju«.
Tužitelji su otišli »i ostade sam Isus sa ženom koja bijaše stala ispred sviju,
te se uspravi pa ju upita: ‘Ženo, gdje su? Nitko te ne osudi?’
‘Nitko, Gospodine’, odgovori ona. ‘Ni ja te – reče Isus – ne osuđujem. Idi i od sada ne griješi više.’«
Zasigurno, Spasitelj nije zatvorio oči pred preljubom. No, također nije osudio ženu. Potaknuo ju je da preustroji svoj život. Ona je bila motivirana da se promijeni zbog njegove sućuti i milosrđa. Prijevod Biblije u Prijevodu Josepha Smitha svjedoči o njezinom posljedičnom sljedbeništvu: »I žena je od toga časa slavila Boga i vjerovala u njegovo ime.«
Iako je Bog empatičan, ne bismo smjeli pogrešno vjerovati da on prihvaća grijeh i da je slobodouman po pitanju grijeha. Nije. Spasitelj je došao na Zemlju da bi nas spasio od naših grijeha i, još važnije, neće nas spasiti u našim grijesima. Vješt ispitivač, Zezrom, jednom je pokušao uhvatiti Amuleka u stupicu pitajući ga: »Hoće li [Mesija koji dolazi] spasiti narod svoj u grijesima njihovim? A Amulek odgovori i reče mu: Kažem ti neće, jer je nemoguće za njega da ospori riječ svoju… On [ih] ne može spasiti u grijesima njihovim.« Amulek je izrekao temeljnu istinu po kojoj se, da bismo bili spašeni od svojih grijeha, moramo držati »uvjet[a] pokajanja« koji oslobađaju Otkupiteljevu moć da spasi naše duše.
Spasiteljeva sućut, ljubav i milosrđe približavaju nas k njemu. Kroz njegovo Pomirenje više nismo zadovoljni svojim grešnim stanjem. Bog je jasan oko toga što je njemu ispravno i prihvatljivo, a što je krivo i grešno. To nije zato što želi da budemo bezglavi, poslušni sljedbenici. Ne, naš Nebeski Otac želi da njegova djeca namjerno i svojevoljno odaberu postati poput njega i osposobe se za onaj oblik života kojim on živi. Čineći to, njegova djeca ispunjaju svoju božansku sudbinu i postaju baštinici svega što on ima. Iz tog razloga vođe Crkve ne mogu promijeniti Božje zapovijedi ili nauk suprotno njegovoj volji, da bi bili prikladni ili popularni.
Međutim, u našoj doživotnoj zadaći da slijedimo Isusa Krista, njegov primjer ljubaznosti prema onima koji griješe je posebice poučan. Mi, koji smo grešnici, moramo, poput Spasitelja, posegnuti prema drugima sa sućuti i ljubavi. Naša je uloga također blagoslivljati, uzdizati i podučavati te zamijeniti strah i očaj nadom i radošću.
Spasitelj je prekorio osobe koje su se povlačile od onih koje su vidjeli kao nečiste i koje su samopravedno sudile druge kao grešnije od sebe. To je lekcija koju je Spasitelj uputio onima koji su bili »uvjereni u svoju vlastitu pravednost, a druge prezirali«. Izrekao je ovu usporedbu:
»Dva čovjeka uziđoše u hram da mole: jedan farizej, drugi carinik.
Farizej stade te poče ovako moliti u sebi: ‘Bože, zahvaljujem ti što nisam kao ostali ljudi: razbojnici, nepravednici, preljubnici ili kao i ovaj ovdje carinik.
Postim dvaput u tjednu i dajem desetinu od svega što stečem.’
A carinik, ostajući daleko, ne usudi se ni očiju podignuti prema nebu, već se udarao u prsa i molio: ‘Bože, smiluj se meni grešniku!’
Isus je tada zaključio: »Kažem vam, ovaj [carinik] se vrati opravdan kući, a ne onaj [farizej]. Jer tko se uzvisi, bit će ponižen, a tko se ponizi, bit će uzvišen«.
Poruka za nas je jasna, pokajnički grešnik više se približava Bogu nego samopravedna osoba koja osuđuje tog grešnika.
Sklonost ljudi da budu samopravedni i osuđujući bila je prisutna i u Almino doba. Kako narod »počeše uspostavljati crkvu potpunije… crkv[a] [se] poče oholiti… [i] narod crkve poče [se] uznositi u oholosti očiju svojih… [i] počeše [se] odnositi s prezirom jedni prema drugima, i oni počeše progoniti one koji ne vjerovahu prema volji i želji njihovoj.«
Ovaj je progon bio izričito zabranjen: »Postojaše strogi zakon među narodom crkve, da ne smije ni jedan čovjek što pripada crkvi ustajati i progoniti one koji ne pripadahu crkvi, te da ne smije biti progona među njima.« Vodeće načelo svetaca posljednjih dana je isto. Ne smijemo biti krivi za progon bilo koga unutar ili izvan Crkve.
Oni koji su progonjeni iz bilo kakvih razloga znaju kako izgleda nepoštenje i zadrtost. Kao tinejdžer koji je živio u Europi tijekom šezdesetih godina 20. stoljeća, osjećao sam da me se stalno odabire za žrtvu i zlostavlja zato što sam Amerikanac i član Crkve. Neki od mojih školskih kolega odnosili su se prema meni kao da sam osobno odgovoran za nepopularnu vanjsku politiku SAD-a. Također, prema meni su se ponašali kao da je moja vjera pogrda za narode u kojima sam živio jer je bila drugačija od vjera koju podržavaju te države. Kasnije, u raznim državama diljem svijeta, imao sam mali uvid u nakaradnost predrasuda i diskriminacija koje trpe oni koji su napadani zbog svoje rase ili etničke pripadnosti.
Progoni dolaze u mnogim oblicima: ismijavanje, uznemiravanje, nasilništvo, isključivanje i izolacija ili mržnja prema drugima. Moramo se čuvati od zadrtosti koja uzdiže svoj ružan glas prema onima koji imaju drugačija mišljenja. Zadrtost se djelomično očituje u nevoljnosti da se pruži jednaka sloboda izražavanja. Svi, uključujući ljude vjere, imaju pravo izraziti svoje mišljenje na javnim trgovima. No, nitko nema dozvolu biti pun mržnje prema drugima kada se ta mišljenja izražavaju.
Povijest Crkve obiluje dokazima kako se prema našim članovima odnosilo s mržnjom i zadrtošću. Kako bi ironično tužno bilo kada bismo se prema drugima odnosili kao što su se odnosili prema nama. Spasitelj je podučavao: »Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima.« Da bismo mogli tražiti poštovanje, moramo iskazivati poštovanje. Nadalje, naši iskreni razgovori donose »krotkost, i skromnost srca«, što priziva »Duha Svetoga« i ispunjava nas »savršenom ljubavlju«, »bratsk[om] ljubav[lju]« prema drugima.
Naš je Dobri pastir nepromjenjiv i danas se osjeća na isti način po pitanju grijeha i grešnika kao što se osjećao kada je kročio Zemljom. On se ne povlači od nas zato što griješimo, čak ako i on, povremeno, mora pomisliti: »No, kakve li ovce!«. On nas toliko voli da nam je omogućio način da se pokajemo i postanemo čisti kako bismo se mogli vratiti njemu i našem Nebeskom Ocu. Čineći to, Isus Krist je također postavio primjer koji možemo slijediti, kako bismo pokazali poštovanje prema svima i mržnju prema nikome.
Kao njegovi učenici, odražavajmo u potpunosti njegovu ljubav i volimo se međusobno toliko otvoreno i potpuno da se nitko neće osjećati napušteno, samo ili očajno. Svjedočim da je Isus Krist naš Dobri pastir koji nas voli i brine se za nas. On nas poznaje i položio je svoj život za svoje ovce. On također živi za nas i želi da ga upoznamo i primjenjujemo vjeru u njega. Ja ga volim i obožavam te sam duboko zahvalan na njemu, u ime Isusa Krista. Amen.