Nagrade ponovne izgradnje
Kada sam vidjela ruševine nakon potresa, bila sam tužna. No tada sam shvatila da Bog voli one koji su umrli kao i one koji su preživjeli.
Budući da živim u Šangaju u Kini, imala sam priliku sa školskom grupom posjetiti provinciju Sečuan u jugozapadnoj Kini i pomoći u gradnji kuća za žrtve potresa koji je opustošio područje prije nekoliko godina. Naporno smo radili postavljajući cigle, zgrćući mort, gurajući tačke pune cigala i dodajući cigle niz »pokretnu traku« od ljudi. Već drugog dana boljela su me leđa, a moje su rukavice bile pune rupa. Međutim, putovanje je za mene bilo nezaboravno iskustvo i osnažilo mi je svjedočanstvo o mojoj vlastitoj vrijednosti, kao i vrijednosti svakog pojedinca, što je jedna od vrijednosti Djevojaka.
Dok sam svakodnevno naporno radila, primijetila sam da je moja vjera u moju osobnu vrijednost rasla. Imala sam dobro mišljenje o sebi jer sam radila ono što će poboljšati životnu situaciju onih koji su manje sretni od mene.
Također sam imala priliku posjetiti školu u području. Kada smo došli, do nas je dotrčala skupina slatke dječice. Kada smo vidjeli tu predivnu dječicu, prepoznala sam i njihovu osobnu vrijednost. Oni su predivna Božja djeca, a ja sam imala snažan osjećaj da ih on voli i da poznaje svakoga od njih.
Pred kraj mog putovanja imali smo priliku otići u odmaralište na ručak. Međutim, kada smo stigli, vidjeli smo da je uništeno u potresu. Bilo je to najgore uništenje koje sam vidjela. Htjela sam zaplakati. Stropovi i zidovi bili su urušeni, stabla su se srušila, a posvuda su bile užasne ruševine. Ogromna stijena se dokotrljala niz planinu i udarila u zid jedne zgrade zbog čega su se strop i zid urušili. Na jednom pragu nalazila se jedna cipela.
Dok sam razmišljala o tome i činjenici da su u ovoj katastrofi poginuli ljudi, pokušavala sam shvatiti kako to Nebeski Otac može dopustiti. Zar ih ne voli? Zatim sam razmišljala o onome što smo razgovarali u razredu Djevojaka i shvatila da ih je volio. Poznavao je i volio svakoga od njih ponaosob. Oni koji su umrli tog dana bili su Božja djeca. U početku sam, razmišljajući o tome, bila još tužnija. No tada sam shvatila da su ti ljudi u duhovnom svijetu i mogli su se ponovno vratiti Nebeskom Ocu. Ta me je misao tješila i dala mi osjećaj mira.
Znam da sam dijete Božje velike osobne vrijednosti. Svi smo mi djeca našeg Nebeskog Oca koji nas osobno poznaje. On nas voli s ljubavlju koja je dublja i snažnija nego što bilo tko od nas to može zamisliti. Ovo se razumijevanje duboko usadilo u moje srce dok sam radila i služila među ljudima koji su toliko strašno patili zbog potresa u Sečuanu.
Ashley Dyer (desno) pomogla je u izgradnji domova lokalnih stanovnika nakon potresa u Sečuanu u Kini 2008. godine.
Fotografija s ljubaznošću Ashley Dyer