Misija i službeništvo Isusa Krista
Iz govora s domjenka održanog 18. kolovoza 1998. na sveučilištu Brigham Young. Za cjeloviti tekst na engleskom, posjetite speeches.byu.edu.
Najbolji dokaz našeg obožavanja Isusa jest kada ga oponašamo.
Kao jedan od »naročitih svjedoka za ime Kristovo po svem svijetu« (NiS 107:23), vjerujem da najbolje služim ako podučavam i svjedočim o njemu. Za početak, mogu postaviti ista pitanja koja je on jednom postavio farizejima: »Što mislite o Kristu? Čiji je on sin?« (Matej 22:42).
Ta pitanja često mi dolaze u misli kada se sastajem s vođama vlada i raznih vjerskih denominacija. Neki potvrđuju da je »Isus bio veliki učitelj«. Jedni kažu: »On je bio prorok.« Drugi jednostavno ništa ne znaju o njemu. Ne bismo trebali biti potpuno iznenađeni. Naposljetku, relativno malo ljudi posjeduje obnovljene evanđeoske istine koje mi imamo. Članovi Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana čine manjinu među onima koji tvrde da su kršćani.
Naše je današnje okolnosti prije mnogo stoljeća predvidio Nefi:
»I dogodi se: Spazih ja Crkvu Jaganjca Božjega, i bijaše ona malobrojna… Spazih ipak da je i crkva Jaganjčeva, a to su sveci Božji, po svemu površju zemaljskomu. A njihova gospodstva na licu zemaljskomu bijahu malena…
I dogodi se: Spazih ja, Nefi, moć Jaganjca Božjega kako silazi na svece crkve Jaganjčeve i na narod saveza Gospodnjega što je raspršen po svemu licu zemaljskomu. I bijahu naoružani pravednošću i moću Božjom u velikoj slavi« (1. Nefi 14:12, 14).
Ta pravednost, ta moć, i ta slava – doista, svi naši mnogi blagoslovi – proizlaze iz naše spoznaje, poslušnosti, zahvalnosti i ljubavi za Gospodina Isusa Krista.
Tijekom njegovog relativno kratkog putovanja u smrtnosti, Spasitelj je ostvario dva sveobuhvatna cilja. Jedan je bio njegovo »djelo… i slava [njegova] – ostvarivati besmrtnost i život vječni za čovjeka« (Mojsije 1:39). Za drugi je jednostavno izjavio: »Dao sam vam primjer, da i vi činite kako ja učinih vama« (Ivan 13:15).
Njegov prvi cilj znamo kao pomirenje. To je bila njegova veličanstvena misija u smrtnosti. Narodu drevne Amerike, uskrsli Gospodin naveo je svoju misijsku izjavu:
»Dođoh na svijet da činim volju Oca svoga, jer me Otac moj posla.
A Otac me moj posla da budem uzdignut na križ, i pošto budem uzdignut na križ, da sve ljude privučem k sebi, da, kao što ljudi uzdigoše mene« (3. Nefi 27:13–14).
Nastavljajući svoju propovijed, objavio je svoj drugi cilj – da bude naš primjer: »Vi znadete sve što valja činiti… Djela, naime, koja vidjeste da ja činim, činite i vi tako« (3. Nefi 27:21).
Njegov prvi cilj definirao sam kao njegovu misiju. Njegov drugi cilj volio bih identificirati kao njegovo službeništvo. Ponovimo ova dva sastavna dijela njegovog života – njegovo poslanje i njegovo službeništvo.
Misija Isusa Krista – pomirenje
Njegova misija bilo je pomirenje. Ta je misija jedinstveno njegova. Rođen od smrtne majke i besmrtnog Oca, bio je jedini koji je mogao dobrovoljno položiti svoj život i ponovno ga uzeti (vidi Ivan 10:14–18). Veličanstveni rezultati njegovog pomirenja beskonačni su i vječni. Oduzeo je žalac smrti i bol groba učinio privremenim (vidi 1. Korinćanima 15:54–55). Njegova odgovornost za pomirenje bila je poznata čak i prije stvaranja i pada. Ne samo da je njegova uloga bila omogućiti uskrsnuće i besmrtnost cijelog čovječanstva, već da nam omogući primiti oprost naših grijeha – prema uvjetima koje on postavi. Tako je njegovo pomirenje otvorilo put po kojem možemo vječno biti sjedinjeni s njim i našim obiteljima. Tu budućnost gledamo kao vječni život – najveći Božji dar čovjeku (vidi NiS 14:7).
Nitko drugi nije mogao izvršiti pomirenje. Nijedna druga osoba, čak ni s najvećim bogatstvom i moću, nikada ne bi mogla spasiti dušu – čak ni svoju (vidi Matej 19:24–26). I od nikoga drugoga neće se tražiti niti dopustiti da prolije krv za vječno spasenje drugog ljudskog bića. Isus je to učinio »jedanput zauvijek« (Hebrejima 10:10).
Iako je pomirenje izvedeno u vrijeme Novog zavjeta, događaji u starozavjetna vremena često su proricali o njegovoj važnosti. Adamu i Evi bilo je zapovjeđeno ponuditi žrtve kao »prilik[e] žrtve Jedonorođenca Očeva« (Mojsije 5:7). Kako? Prolijevanjem krvi. Iz svog vlastitog iskustva potvrdili su stih da »je život živoga bića u krvi« (Levitski zakonik 17:11).
Liječnici znaju da kad god krv prestane dotjecati do organa, počinju nevolje. Ako se prekine dotok krvi u nogu, može uslijediti gangrena. Ako je prekinut tok do mozga, može uslijediti kap. Ako krv prestane normalno teći kroz koronarnu arteriju, može doći do srčanog udara. A uslijed nekontroliranog krvarenja, nastupa smrt.
Adam, Eva i kasniji naraštaji naučili su da kad god proliju krv životinje, prekida se njezin život. Za njihove rituale žrtvovanja nije bila dobra bilo koja životinja. To je trebao biti prvijenac iz stada i bez mane (vidi npr. Izlazak 12:5). Ti uvjeti također su bili simbol kasnije žrtve besprijekornog Jaganjca Božjeg.
Adamu i Evi dana je zapovijed: »Sve što činiš, čini u ime Sinovljevo, i obrati se i prizivaj Boga u ime Sinovo sveudilj« (Mojsije 5:8). Od tog dana do vremenske poludnevnice, životinjska žrtva nastavila je biti slika i prilika kasnijeg pomirenja Sina Božjega.
Kada je pomirenje bilo dovršeno, ta velika i posljednja žrtva ispunila je Mojsijev zakon (vidi Alma 34:13–14) i okončala praksu životinjske žrtve, koja je podučavala da »je život živoga bića [bio] u krvi« (Levitski zakonik 17:11). Isus je objasnio kako su elementi drevne žrtve nestali pomirenjem i simbolički su spomenuti sakramentom. Ponovno obratite pažnju na reference o životu, tijelu i krvi:
»Isus im odvrati: ‘Zaista, zaista, kažem vam, ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nećete imati života u sebi.
Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni’« (Ivan 6:53–54).
Zbog pomirenja Isusa Krista, cijelo čovječanstvo – svi koji to žele – bit će otkupljeni. Spasitelj je započeo s prolijevanjem svoje krvi za čovječanstvo ne na križu, već u Getsemanskom vrtu. Tamo je na sebe uzeo teret grijeha svih koji će ikada živjeti. Pod tim je teškim teretom krvario iz svake pore (vidi NiS 19:18). Agonija pomirenja dovršena je na križu na Kalvariji.
Važnost pomirenja sažeo je prorok Joseph Smith. Rekao je: »Temeljna načela naše religije jesu svjedočanstvo apostola i proroka o Isusu Kristu, da je umro, bio pokopan, ponovno ustao treći dan i bio uznesen na nebo; a sve drugo što se odnosi na našu religiju samo je dodatak tome.«1
S tom vlašću i dubokom zahvalnošću, tako podučavam i svjedočim o njemu.
Službeništvo Isusa Krista – primjer
Gospodinov drugi dalekosežni cilj u smrtnosti bio je služiti kao primjer svima nama. Njegov uzoran život sačinjavao je njegovo smrtničko službeništvo. Ono je uključivalo njegova naučavanja, usporedbe i propovijedi. Sadržavalo je njegova čudesa, usrdnost i dugotrpnost prema ljudskoj djeci (vidi 1. Nefi 19:9). Obuhvatilo je njegovo sućutno korištenje svećeničke vlasti. Uključivalo je njegovu pravednu ozlojeđenost kada je osudio grijeh (vidi Rimljanima 8:3) i kada je isprevrtao stolove mjenjačima novca (vidi Matej 21:12). Također je uključivalo njegove boli. Izrugivao ga je, bičevao i odbacio njegov vlastiti narod (vidi Mosija 15:5) – čak ga je izdao jedan učenik, a drugi ga je zanijekao (vidi Ivan 18:2–3, 25–27).
Iako su njegova djela služenja bila predivna, ona nisu bila, nisu ni danas, jedinstvena njemu. Nema granice broju ljudi koji mogu slijediti Isusov primjer. Slična djela izvršavali su njegovi proroci i apostoli te ostali među njegovim ovlaštenim slugama. Mnogi su izdržali progon za ime njegovo (vidi Matej 5:10; 3. Nefi 12:10). Tijekom naših života, upoznali ste braću i sestre koji su iskreno nastojali – čak i pod veliku cijenu – oponašati Gospodinov primjer.
To je onako kako bi trebalo biti. To je njegova nada za nas. Gospodin je zatražio od nas da slijedimo njegov primjer. Njegovi su pozivi kristalno jasni:
-
»Kakvi, dakle, ljudi morate biti?… Onakvi kao što sam ja« (3. Nefi 27:27; vidi i 3. Nefi 12:48).
-
»Pođite za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi« (Matej 4:19).
-
»Dao sam vam primjer, da i vi činite kako ja učinih vama« (Ivan 13:15; vidi i Ivan 14:6).
Ovi i drugi slični stihovi nisu napisani kao prijedlozi. To su božanski imperativi! Trebamo slijediti njegov primjer!
Kako bismo pripomogli našu želju da ga slijedimo, možda možemo razmotriti pet stanovišta njegovog života koje možemo oponašati.
Ljubav
Kada bih pitao koju biste odliku iz njegovog života prvu naveli, mislim da biste imenovali njegovu osobinu ljubavi. To uključuje njegovu sućut, dobrotu, dobrotvornost, odanost, oprost, milosrđe, pravdu i još mnogo toga. Isus je volio svog Oca i svoju majku (vidi Ivan 19:25–27). Volio je svoju obitelj i svece (vidi Ivan 13:1; 2. Solunjanima 2:16). Volio je grešnika bez izgovaranja grijeha (vidi Matej 9:2; NiS 24:2). I podučavao nas je kako možemo pokazati našu ljubav za njega. Rekao je: »Ako me ljubite, vršit ćete moje zapovijedi« (Ivan 14:15). Tada je, kako bi naglasio da njegova ljubav nije bezuvjetna, dodao: »Ostat ćete u mojoj ljubavi ako budete vršili moje zapovijedi, kao što sam i ja vršio zapovijedi Oca svog te ostajem u njegovoj ljubavi« (Ivan 15:10; vidi i NiS 95:12; 124:87).
Drugi izraz ljubavi našeg Spasitelja bilo je njegovo služenje. Služio je svom Ocu i služio je ljudima s kojima je živio i radio. Mi trebamo slijediti njegov primjer na oba načina. Trebamo služiti Bogu, »da po svim putovima njegovim hodi[mo]; da ga ljubi[mo]« (Ponovljeni zakonik 10:12; vidi i 11:13; Jošua 22:5; NiS 20:31; 59:5). I trebamo ljubiti naše bližnje služeći im (vidi Galaćanima 5:13; Mosija 4:15–16). Počinjemo s našim obiteljima. Duboka ljubav koja veže roditelje uz njihovu djecu iskovana je služenjem njima kroz razdoblje njihove potpune ovisnosti. Kasnije u životu poslušna djeca imaju priliku uzvratiti tu ljubav kada služe svojim ostarjelim roditeljima.
Uredbe
Drugo stanovište Spasiteljevog uzornog života jest njegov naglasak na svete uredbe. Tijekom svojeg smrtničkog službeništva pokazao je važnost uredbi spasenja. Krstio ga je Ivan u rijeci Jordan. Čak je i Ivan upitao: »Zašto?«
Isus je objasnio: »Tako nam dolikuje da sve ispunimo što je u skladu s voljom Božjom« (Matej 3:15; kurziv dodan). Ne samo da je uredba bila neophodna, već je i primjer koji su Isus i Ivan postavili također neophodan.
Kasnije je Gospodin uspostavio uredbu sakramenta. Objasnio je simbolizam sakramenta i podijelio njegovo sveto znamenje svojim učenicima (vidi Matej 26:26–28; Marko 14:22–24; Luka 24:30).
Naš Nebeski Otac također nam je dao upute o uredbama. Rekao je: »Morate se nanovo roditi u kraljevstvu nebeskomu iz vode i Duha i biti očišćeni krvlju, i to krvlju Jedinorođenca mojega, da biste se posvetili od svakoga grijeha i uživali riječi života vječnoga na ovome svijetu a život vječni u svijetu budućemu, to jest slavu neumrlu« (Mojsije 6:59).
Tijekom Gospodinova postsmrtničkog službeništva, objavljene su više uredbe uzvišenja (NiS 124:40–42). Omogućio je ove uredbe u svojim svetim hramovima. U naše vrijeme, pranja, pomazanja i podarivanja udjeljuju se onima koji su se prikladno pripremili (vidi NiS 105:12, 18, 33; 110:9; 124:39). U hramovima, osoba može biti zapečaćena mužu ili ženi, precima i potomcima (vidi NiS 132:19). Naš je Učitelj Bog zakona i reda (vidi NiS 132:18). Njegova usredotočenost na uredbe snažan je dio njegovog primjera nama.
Molitva
Treće stanovište Gospodinova uzornog službeništva jest molitva. Isus se molio svom Ocu na Nebu i također je podučio nas kako moliti. Trebamo se moliti Bogu, Vječnome Ocu u ime njegova Sina, Isusa Krista, moću Duha Svetoga (vidi Matej 6:9–13; 3. Nefi 13:9–13; prijevod Josepha Smitha, Matej 6:9–15). Sviđa mi se poznata posrednička molitva koju je izrekao Gospodin zapisana u Ivanu, 17. poglavlje. U njoj Sin slobodno komunicira sa svojim Ocem u ime svojih učenika, koje je ljubio. Ona je model učinkovite i sućutne molitve.
Znanje
Četvrto stanovište Gospodinovog uzora jest korištenje njegovog božanskog znanja. Kako je spomenuto ranije, mnogi nekršćani priznaju da je Isus bio veliki učitelj. Doista, bio je. No što je doista izdvajalo njegovo podučavanje? Je li on bio vješt instruktor inženjerstva, matematike ili znanosti? Kao Stvoritelj ovog i drugih svjetova (vidi Mojsije 1:33), on je to doista mogao biti. Ili, kao autor Svetih pisama, mogao je vrlo dobro podučavati književnu kompoziciju.
Obilježje koje je izdvojilo njegovo podučavanje iznad svih drugih učitelja bilo je to da je on podučavao istine od vječnog značaja. Samo je on mogao objaviti našu svrhu u životu. Samo smo kroz njega mi mogli učiti o našem predsmrtničkom postojanju i našem postsmrtničkom potencijalu.
Jednom je prilikom Veliki Učitelj rekao svojim skeptičnim slušateljima da imaju tri svjedoka o njemu:
-
Ivan Krstitelj.
-
Djela koja je Isus ispunio.
-
Riječ Boga, Vječnoga Oca (vidi Ivan 5:33–37).
Zatim je naveo četvrtog svjedoka: »Vi istražujete Pisma u kojima mislite da ima život vječni. I upravo ona svjedoče za mene« (Ivan 5:39).
Riječ misliti u tom izrazu može isprva djelovati kao da ne pripada tu. No ona je važna za značenje koje je Isus pokušavao prenijeti. On je znao da su mnogi njegovi slušatelji doista mislili kako se vječni život nalazi u Svetim pismima. No bili su u krivu. Sama Sveta pisma ne mogu dati vječni život. Naravno da se u Svetim pismima nalazi moć, no ta moć dolazi od samoga Isusa. On jest Riječ: logos. Moć je vječnoga života u njemu koji »u početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga – i Riječ bijaše Bog« (Ivan 1:1; vidi i 2 Nefi 31:20; 32:3). Zatim je, zbog tvrdoglavosti njegovih skeptika, Isus uputio ukor: »Ali vi nećete da dođete k meni da primite [vječni] život« (Ivan 5:40).
Učitelj nas može nadvladati svojim vrhovnim znanjem, ali on to ne čini. On poštuje naše opredjeljenje. Omogućava nam radost otkrića. Potiče nas da se pokajemo od naših vlastitih grešaka. Dopušta nam da iskusimo slobodu koja dolazi kroz našu spremnu poslušnost njegovom božanskom zakonu. Da, način na koji koristi svoje znanje pruža veliki primjer za nas.
Ustrajnost
Peto stanovište Gospodinovog službeništva jest njegova predanost da ustraje do kraja. Nikada se nije povukao od svog zaduženja. Iako je prošao patnju iznad našeg razumijevanja, nije se predao. Kroz sve teža iskušenja, ustrajao je do kraja svog zaduženja: da izvrši pomirenje za grijehe cijelog čovječanstva. Njegove su posljednje riječi dok je visio na križu bile: »Svršeno je!« (Ivan 19:30).
Primjena na naš život
Ovih pet stanovišta njegovog službeništva mogu se primijeniti na naše osobne živote. Zasigurno najbolji dokaz našeg obožavanja Isusa proizlazi kada ga oponašamo.
Kada počnemo shvaćati tko je Isus i što je učinio za nas, možemo razumjeti, do neke mjere, logiku prve i velike zapovijedi. »Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom pameti svojom i svom snagom svojom« (Marko 12:30). Drugim riječima, sve što mislimo, činimo i kažemo treba proizlaziti iz naše ljubavi za njega i njegovog Oca.
Pitajte se: »Postoji li itko koga ljubim više od Gospodina?« Zatim usporedite svoj odgovor s ovim mjerilima koja je postavio Gospodin:
-
»Tko više ljubi oca ili majku nego mene, nije me dostojan.«
-
»Tko više ljubi sina ili kćer nego mene, nije me dostojan« (Matej 10:37).
Ljubav za obitelj i prijatelje, koliko god velika bila, daleko je dublja kada je usidrena u ljubavi za Isusa Krista. Roditeljska ljubav za djecu ima veće značenje ovdje i nakon ovog života zbog njega. Svi odnosi ljubavi uzvišeni su u njemu. Ljubav našeg Nebeskog Oca i Isusa Krista daje svjetlost, nadahnuće i motivaciju da bolje ljubimo druge.
Uredbe daju usredotočenost na služenje od vječne vrijednosti. Roditelji trebaju razmotriti koja je sljedeća uredba potrebna svakom djetetu. Kućni učitelji trebaju razmišljati o sljedećoj primjerenoj uredbi potrebnoj svakoj obitelji kojoj služe.
Spasiteljev primjer molitve podsjeća nas da bi osobna molitva, obiteljska molitva i provođenje naših crkvenih zaduženja uz molitvu trebali postati dio naših života. Znati i činiti volju Oca pruža veliku duhovnu snagu i pouzdanje (vidi NiS 121:45). Mi želimo biti na Gospodinovoj strani.
Znanje »o onomu što uistinu jest, i onomu što će uistinu biti« (Jakov 4:13) omogućava nam da djelujemo prema istinitim načelima i nauku. Ta će spoznaja uzdići našu razinu ponašanja. Djela koja bi inače mogla biti potaknuta apetitima ili emocijama bit će zamijenjena djelima oblikovanim razumom i pravednošću.
Predanost da ustrajemo do kraja znači da nećemo tražiti razrješenje od poziva za služenjem. To znači da ćemo ustrajati u potrazi za dostojnim ciljem. To znači da nikada nećemo odustati od voljenih koji su zastranili. A to znači da ćemo uvijek cijeniti naše vječne obiteljske odnose, čak i kroz teška vremena bolesti, nemoći ili smrti.
Sa svim svojim srcem molim se da preobražavajući utjecaj Gospodina može imati duboki utjecaj na vaš život. Njegova misija i službeništvo mogu blagosloviti svakoga od nas sada i zauvijek.
Isus uvečer odlazi u Betaniju, James Tissot
Ženo, evo ti sina (Stabat Mater), James Tissot © Brooklyn Museum, Brooklyn, New York; dodatak: detalj sa slike Krist u Getsemaniju, Carl Heinrich Bloch.
Propovijed na gori, James Tissot; dodatak: detalj sa slike Krist i mladi bogati uglednik, Heinrich Hofmann, uz dopuštenje C.Harrison Conroy Co., Inc.
Sav se grad okupio,James Tissot