Razgovor o dragocjenim pričama
Starješina Soares: U mnogim latinoameričkim obiteljima uspomene se stvaraju za stolom, a tako je bilo i s mojom obitelji. Iskorištena je svaka prilika za okupiti se, kuhati i jesti nevjerojatnu hranu. Rođendane, praznike, pa čak i nedjelje provodili smo zajedno kao obitelj. Bila je to tradicija koja se prenosila; čak i kada smo zasnovali vlastitu obitelj s naše troje djece, posjećivali smo moju obitelj svake nedjelje – kuhali smo zajedno, dijelili obroke i provodili sate i sate zajedno u ljubavi i podršci jedni drugima.
Sestra Soares: Ove obiteljske priče i tradicije dio su onoga što jesmo. Neke se priče i tradicije prenose, a neke se otkrivaju. Dok se bavimo obiteljskom poviješću i otkrivamo više o onima koji su bili prije nas, možemo pronaći snagu u tom otkriću – moć koja nas može dovesti do boljeg razumijevanja toga tko smo i gdje pripadamo.
Starješina Soares: Iz kojih obiteljskih priča crpite snagu? Koje tradicije održavate živima? Ako vam ništa ne padne na pamet, nemojte biti obeshrabreni. Potičemo vas da ih otkrijete. I zapamtite, obiteljska povijest nije vezana samo za daleku prošlost. Možete se osvrnuti na vlastita nedavna iskustva i priče ili povijest kako se odvija upravo ovdje u sadašnjosti. Možete uspostaviti vlastite tradicije. To je kombinacija prošlosti i sadašnjosti koja vas čini jedinstvenima.
Priče o djetinjstvu
Starješina Soares: Imao sam dvije godine starijeg brata koji je imao problema sa sluhom. Imao je dosta poteškoća u komunikaciji i sjećam se kako sam u biti postao njegov pratilac, pomažući mu da radi stvari i komunicira s ljudima. U crkvi sam morao naučiti komunicirati znakovnim jezikom. Na primjer, jednom je dobio zaduženje da održi govor u crkvi. Međutim, nije mogao govoriti. Ali sjedio sam s njim i, obraćajući mu se znakovima, pomogao mu da napiše govor. Na sakramentalnom sastanku stajao je pokraj mene za propovjedaonicom dok sam čitao govor koji je pripremio.
Moji su roditelji bili vrlo vjerni i njihovo obraćenje na evanđelje zauvijek im je promijenilo živote. To mi je stvorilo novu perspektivu jer su naporno radili kako bi moj život u budućnosti mogao biti drugačiji. Osjećali su toliku radost zbog evanđelja Isusa Krista da su, čim su bili kršteni, počeli pozivati svoje susjede da dođu slušati misionarske lekcije u našem domu.
Sestra Soares: Moj otac i mi ostali u mojem domu nismo bili religiozni. Ali moj je tata uvijek izgovarao molitve, svaku večer, klečeći, a ja bih ga gledala od malena. Nije me poučavao riječima, već djelima. A kad sam bila mala, sjećam se i da sam ponekad ime Božje izgovarala uzalud. Nisam znala da radim nešto loše, a majka me učila da ne smijem tako govoriti. Nije bila religiozna, ali je znala što je ispravno, a što loše. Kad sam imala devet godina, djevojka iz mojeg susjedstva, koja je također imala devet godina, pozvala me da prvi put odem u Malu školu.
Starješina Soares: Odrasla si u Crkvi bez svojih roditelja u Crkvi i ipak si gradila svoju vjeru u evanđelje, a sada si odlučila posvetiti svoj život podučavanju naše djece o toj istoj vjeri.
Priče o zasnivanju obitelji
Starješina Soares: Upoznao sam sestru Soares na crkvenom plesu šest mjeseci nakon što sam se vratio s misije. Ona se također nedavno vratila s misije.
Sestra Soares: Mogla sam vidjeti kako me gledaš, a i u meni se nešto počelo komešati. I čim je glazba prestala, došao si i zamolio me za ples.
Starješina Soares Nastavili smo kao prijatelji, ali te su nam se noći otvorile oči. Svatko od nas vidio je vjernoga mladog svetca posljednjih dana i potencijal za vezu. I dva tjedna kasnije počeli smo izlaziti. Bilo je to prije 41 godinu.
Sjećam se kakav je to bio izazov u prvih pet godina nakon vjenčanja kada smo pokušavali imati djecu.
Sestra Soares: Te godine bile su jako teške. Nisam mogla zatrudnjeti.
Starješina Soares: Imali smo mnogo zdravstvenih izazova nakon toliko truda. Tada smo primili svećenički blagoslov. Kasnije si bila na operaciji, a nekoliko mjeseci kasnije…
Sestra Soares: Ostvario se naš san.
Starješina Soares: Zatrudnjela si.
Sestra Soares: Toliko smo se pouzdali u Gospodina i prepoznali smo opipljive blagoslove. Nije bilo lako za nas dvoje koji smo bili tako neiskusni, ali bilo je i čudesno.
Starješina Soares: Dok smo se nosili sa životom, Gospodin se pobrinuo za naše duhovne potrebe, dajući nam mir koji nam je bio potreban, utjehu i sposobnost da radimo, nastavimo dalje, završimo svoje školovanje. Bilo je to značajno razdoblje u našim životima koje je potpuno promijenilo smjer svega što smo mislili da ćemo raditi.
Djeca Božja i hram
Starješina Soares: Sjećanje je na našu kulturu, baštinu i tradiciju važno. Zajedno s iskustvima koja čine našu životnu priču, to sve doprinosi našem razumijevanju toga tko smo. Ali ne možete u potpunosti razumjeti širinu toga tko ste bez razumijevanja čiji ste! Shvaćate li da ste doslovno dijete Božje? Jeste li otkrili što za vas znači ta božanska baština? Za mene je to otkriće – taj početak mojeg svjedočanstva – počelo u mladosti, ali se nastavilo razvijati i jačati tijekom mojeg života.
Sestra Soares: Odlazak u hram i povratak u hram može pomoći svakome od nas da se ponovno poveže sa svojim duhovnim korijenima. Tamo možete opetovano učiti o Božjem naumu za nas. Tamo možete pobjeći od glasnih glasova koji vas tako očajnički pokušavaju odvratiti od toga tko vi zapravo jeste. Tamo imamo priliku pomoći u najvećem cilju sabiranja za one u našoj obitelji koji nikada u svojem životu nisu imali priliku primiti svete uredbe.
Starješina Soares: Na svakom hramu posljednjih dana diljem svijeta mogu se pronaći ove riječi: Posvećen Gospodinu; dom Gospodnji. Kada prolazite kroz vrata hrama, vi ste u njegovoj kući, a time ste mnogo bliže njemu i Ocu. Sve što se događa unutar ovih svetih zidova usmjereno je na to da se svi sigurno dovedu kući k njemu kojeg zovemo Ocem.
Sestra Soares: Znam da postoje mnogi koji od Gospodina čekaju priliku da budu ujedinjeni kao par ili da budu zapečaćeni za svoje roditelje ili djecu za vrijeme i vječnost.
Također se željno nadam dražesnoj prilici kada ću imati mogućnost zauvijek biti sjedinjen sa svojim voljenim roditeljima u domu Gospodnjem. Nema drugog mjesta na Zemlji gdje se veza s Bogom i Isusom Kristom jasnije osjeća i razumije nego unutar zidova hrama.
Razumijevanje tko smo, odakle smo i od koga smo došli, može u naše živote unijeti najveći osjećaj mira, perspektive i svrhe.
Starješina Soares: U hramu možete otkriti ne samo tko ste i čiji ste, već i tko trebate postati. Zanimljivo je prepoznati to dok otkrivanje toga tko smo naglašava našu jedinstvenu individualnost, otkrivanje toga čiji smo naglašava koliko smo isti. Mi smo »svi… jednaki pred Bogom« (2 Nefi 26:33) i, bez obzira na naše razlike, svatko od nas ima istu božansku baštinu i jednake šanse za veličanstvenu celestijalnu sudbinu.
Sestra Soares: Otkrića o kojima govorimo mogu imati snažan, trajan učinak ne samo na naše pojedinačne živote nego i na živote onih s kojima dijelimo našu baštinu. Svatko od nas igra važnu ulogu u prenošenju naših obiteljskih priča, baštine, kulture i tradicije. Svatko od nas karika je koja povezuje prošlost i sadašnjost s budućnošću. Prenošenje tih važnih aspekata toga tko jesmo i čiji smo možemo ojačati nadolazeći naraštaj u trenutku kada će im to biti najpotrebnije.
Najvažnija priča
Starješina Soares: Jednako važno, ako ne i važnije od prenošenja kulture i baštine, prenošenje je naših svjedočanstava o evanđelju Isusa Krista i naših svjedočanstava o njemu i njegovu Pomirenju. To naslijeđe vjere koje se prenosi s koljena na koljeno najvažnija je baština koju možemo prenijeti budućim naraštajima.
Kao članovi Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana ne bismo trebali biti iznenađeni ovim načelom. Naposljetku, Mormonova knjiga napisana je za dobrobit naše djece, kako bi »znala prema kojem se izvoru mogu osvrnuti za otpust grijeha svojih. Dakle, mi govorimo… da bi djeca naša… mog[la] iščekivati onaj život koji je u Kristu« (2 Nefi 25:26–27).
Roditelji, iznosite svoju baštinu da vaša djeca znaju tko su i čija su! Može biti jednostavno poput svjedočanstva, priče, tradicije ili čak obroka.
Visoko na planini Corcovado stoji kip Cristo Redentor. Ovaj veličanstveni kip koji prikazuje Spasitelja s raširenim rukama postao je jedan od najprepoznatljivijih prizora Brazila.
Postoje dani kada možete jasno vidjeti ovaj spomenik kako se uzdiže nad gradom, ali postoje trenuci kada se nadviju oblaci, skrivajući kip od pogleda. U tim trenutcima, vidjeti zahtijeva uzdizanje iznad. Za vidjeti je potrebno popeti se uzbrdo. Kako li je to istina s našim Spasiteljem Isusom Kristom. Da bismo ga otkrili, da bismo znali tko on jest, od svakog od nas zahtijeva se da se uzdignemo i krenemo se penjati uzbrdo.
Put do otkrivanja toga tko je on svakako je zaseban i ima svoj udio uspona i padova. Ali to će otkriće u konačnici i nesumnjivo dovesti do čistoće i mira, perspektive i svrhe te moći i mjesta u Božjoj obitelji.
Čitamo o njegovu životu, njegovu savršenom primjeru i njegovim zapovijedima. Otkrivanje ovih aspekata toga tko on jest postavlja najviše mjerilo toga kako bismo trebali živjeti, primjer koji bismo trebali postaviti i zapovijedi koje bismo trebali slijediti. U toj potrazi da postanemo kao što on jest, otkrivamo svoju ovisnost o njemu i njegovu Pomirenju. Kroz Pomirenje Isusa Krista možemo pronaći čistoću i mir dok nastojimo podložiti svoju volju Očevoj, kao što je to učinio Spasitelj.
Upoznavanje njega vodi do perspektive i svrhe, čak i u najmračnijim trenutcima. U jednom od najžalosnijih razdoblja mojeg života, tragično sam izgubio svojeg oca zbog neočekivanoga srčanog udara. Ono što je dodatno pojačalo ovu tugu bio je skori gubitak mojeg brata i, nedugo nakon toga, još jednog brata. Tijekom ovoga teškog razdoblja, moja draga žena i ja također smo pretrpjeli gubitak dvoje djece – jedno je rođeno prerano i nije preživjelo, a drugo smo izgubili zbog spontanog pobačaja. U ovim mračnim trenutcima – trenucima tuge i boli, trenutcima gubitka i očaja, trenutcima kušnje i nevolje – dolazak Kristu siguran je način da vratite čak i tračak svjetla koji može rasti u vama, malo po malo, a s vremenom vodi do nade i iscjeljenja.
Možete otkriti, dok ga upoznajete, da su vam moć i mjesto u Božjoj obitelji dostupni. On će vas prihvatiti onakvima kakvi jeste i, dok dolazite k njemu i učite od njega, možete postati sve sličniji njemu i postat ćete.
Dio tog postajanja uključuje pridruživanje cilju sabiranja s obje strane vela. Govoreći posebno o hramskom djelu i djelu obiteljske povijesti, dok pomažete Gospodinu u ostvarivanju »besmrtnost[i] i vječn[og] život[a] čovjeka« Mojsije 1:39), Sveta pisma podučavaju da doslovno postajemo spasitelji na gori Sion (vidi Obadija 1:21). No što to znači? Baš kao što je Spasitelj žrtvovao svoj život za cijelo čovječanstvo, mi u maloj mjeri postajemo spasitelji onima koji nemaju načina da prime uredbe spasenja i uzvišenja bez pomoći nas ovdje na Zemlji. U biti, sudjelovanje u ovom djelu pomaže nam u našoj potrazi da postanemo sličniji Isusu Kristu.
Obećavam da ćete, dok mu se pridružite u vršenju djela našeg Oca, pomažući onima koji ga nikad nisu imali priliku prihvatiti ga da naprave korake na putu saveza, početi vidjeti njega onakvim kakav on jest. Bit ćete poput njega te ćete otkriti tko ste i koliko izvanredni možete biti!