5. poglavlje
Načela pravog pokajanja
»Za one koji plate cijenu pravog pokajanja, obećanje je sigurno. Možete ponovno biti čisti. Očaj može biti maknut. Slatki mir praštanja poteći će u vaše živote.«
Iz života predsjednika Ezre Tafta Bensona
Na svom prvom obraćanju na općem saboru kao predsjednik Crkve, predsjednik Ezra Taft Benson je izjavio: »Dok sam tražio upute od Gospodina, utvrdio sam u svom umu i srcu objavu Gospodina da »ne kazuj[em] ništa ovom pokoljenju doli obraćenje« (NiS 6:9; 11:9). To je tema svakog proroka posljednjih dana.«1
Čak i prije svog poziva za predsjednika Crkve, predsjednik Benson je postavio pokajanje važnom temom svog poslanja. Tako mu je savjetovao George Albert Smith, tadašnji predsjednik Zbora dvanestorice apostola. U pismu napisanom nedugo nakon poziva predsjednika Bensona u apostolstvo, predsjednik Smith je rekao: »Vaša je misija od sada nadalje naći načine i sredstva širenja istina i upozoravanja ljudi s kojima dolazite u dodir na najblaži mogući način da je pokajanje jedini lijek za bolesti ovog svijeta.«2
Predsjednik Benson je bio vjeran tom zadatku dok je poučavao evanđelje diljem svijeta. Poučavao je da je »bolje pripremiti se i spriječiti nego popravljati i pokajati se«.3 Ali je također primjetio da se »svi trebamo pokajati«.4 Naglasio je »snažnu promjenu« u srcima koja se veže uz pokajanje (vidi Alma 5:12–14) i objasnio Spasiteljevu ulogu u donošenju te promjene:
»Gospodin djeluje iznutra prema van. Svijet djeluje izvana prema unutra. Svijet bi izvadio ljude iz siromaštva. Krist vadi siromaštvo iz ljudi, a zatim se oni sami vade iz siromaštva. Svijet bi oblikovao čovjeka mijenjajući njihovu okolinu. Krist mijenja ljude, koji zatim mijenjaju svoju okolinu. Svijet bi oblikovao ljudsko ponašanje, no Krist mijenja ljudsku prirodu…
Zaista, Krist mijenja ljude, a promijenjeni ljudi mogu promijeniti svijet.«5
Gospodin je rekao: »Milost je moja dostatna za sve koji se preda mnom ponize« (Eter 12:27).
Naučavanja Ezre Tafta Bensona
1
Za iskreno pokajanje, prvo moramo shvatiti da je naum evanđelja naum sreće.
U uobičajenom smislu, članstvo u Crkvi znači da osoba ima svoje ime službeno upisano u članske zapise Crkve…
Ali Gospodin definira člana njegovog kraljevstva na posve drugačiji način. Kroz proroka Josepha Smitha je 1828. rekao: »Gle, ovo je nauk moj – tko se god obrati i k meni dođe, taj jest crkva moja« (NiS 10:67, kurziv dodan). Za njega čija je ovo Crkva, članstvo uključuje puno više od samo biti član u zapisu.
Stoga bih želio postaviti važne pojmove koje moramo razumjeti i primijeniti ako se zaista želimo pokajati i doći Gospodinu.
Jedna od Sotoninih najčešćih obmana jest ideja da su Božje zapovijedi tu da ograniče slobodu i sreću. Mladi ljudi naročito ponekad osjećaju da su mjerila Gospodina poput ograda i lanaca, zaustavljaju ih od onih aktivnosti koje se čine najljepšima u životu. Ali upravo suprotno je istinito. Naum evanđelja je taj naum po kojem su ljudi dovedeni u puninu radosti. To je prvi pojam koji želim naglasiti. Načela evanđelja su koraci i smjernice koje nam pomažu naći istinsku sreću i radost.
Razumijevanje tih načela je potaklo psalmista da izjavi: »O, kako ljubim Zakon tvoj… Tvoja me zapovijed mudrijim učini od dušmana mojih… Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi… Svjedočanstva tvoja vječna su mi baština, ona su radost mome srcu« (Psalmi 119:97–98, 105, 111).
Ako se želimo zaista pokajati i doći k njemu tako da možemo biti pozvani u članstvo njegove Crkve, prije svega moramo shvatiti ovu vječnu istinu – naum evanđelja jest taj naum sreće. Opačina nikada nije i nikada nam neće donijeti sreću [vidi Alma 41:10]. Kršenje zakona Božjih donosi samo jad, ropstvo i tminu.6
2
Vjera u Isusa Krista dolazi prije iskrenog pokajanja.
Drugi pojam koji je važan za naše razumijevanje je odnos pokajanja i načela vjere. Pokajanje je drugo temeljno načelo evanđelja. Prvo je da moramo imati vjere u Gospodina Isusa Krista. Zašto je to tako? Zašto mora vjera u Gospodina doći prije iskrenog pokajanja?
Kako bi odgovorili na to pitanje, moramo razumjeti nešto o pomirbenoj žrtvi našeg Učitelja. Lehi je poučavao da »nitko živ ne može prebivati u nazočnosti Božjoj, ako li ne po zaslugama, milosrđu i milosti Svetoga Mesije«. (2. Nefi 2:8.) Čak i najpravedniji i uzorniji čovjek ne može se spasiti samo temeljem svojih vrlina, jer, kako nam apostol Pavao kaže: »Jer su svi sagriješili i lišeni su Božje slave« (Rimljanima 3:23).
Da nije do savršenog, bezgrešnog života Spasitelja, kojeg je voljno položio za nas, ne bi moglo biti otpusta grijeha.
Stoga, pokajanje znači više od samo promjene ponašanja. Mnogi muškarci i žene u svijetu pokazuju veliku snagu volje i samodiscipline u nadvladanju loših navika i slabosti tijela. Ali u isto vrijeme ne razmišljaju o Učitelju, ponekad ga i otvoreno odbacuju. Takve promijene u ponašanju, čak i u dobrom smjeru, ne čine istinito pokajanje.
Vjera u Gospodina Isusa Krista je temelj na kojem se gradi iskreno i smisleno pokajanje. Ako zaista želimo odložiti naše grijehe, prvo se moramo ugledati u njega koji je Autor našeg spasenja.7
3
Pokajanje uključuje moćnu promjenu srca.
Treće važno načelo koje moramo razumjeti ako želimo biti pravi članovi Crkve je da pokajanje uključuje ne samo djela nego i promjenu srca.
Kada je kralj Benjamin završio svoje značajno obraćanje u zemlji Zarahemli, narod je ujedinjenim glasom klicao da vjeruje u njegove riječi. Znali su sa sigurnošću da su njegova obećanja otkupljenja istinita te rekoše: »Duh… Gospoda Svemogućega… izvede u nama snažnu promjenu, [primijetite ovo] odnosno u srcima našim te više sklonosti nemamo činiti zlo, već neprestance dobro činiti« (Mosija 5:2).8
Mogu li se ljudska srca promijeniti? Da, naravno! To se događa svaki dan u velikim misionarskim djelima Crkve. To je jedno od najraširenijih Kristovih suvremenih čuda. Ako se nije dogodilo vama – trebalo bi.
Naš Gospodin je rekao Nikodemu da »tko se odozgo ne rodi, taj ne može vidjeti kraljevstva Božjega« (Ivan 3:3)…
Alma je izjavio: »I Gospod mi reče: Ne čudi se što sav rod ljudski, da, muško i žensko, svi narodi, plemena, jezici i puci, moraju iznova roditi, da, od Boga roditi, promijeniti od svoga putenoga i paloga stanja u stanje pravednosti, da ih Bog otkupi, te oni postanu sinovi njegovi i kćeri.
I tako oni postaju nova stvorenja. I ne učine li to, ne mogu nikako baštiniti kraljevstvo Božje« (Mosija 27:25–26)…
Četvrto poglavlje Alme opisuje vrijeme u povijesti Nefijaca kada »crkva stade zaostajati u svojemu napretku« (Alma 4:10). Alma se susreo s tim izazovom dajući ostavku kao glavni sudac na vlasti, »a sam se ograniči na veliko svećeništvo«, odgovornost koja je bila njegova (Alma 4:20).
Koristio se »čistim svjedočenjem« protiv ljudi (Alma 4:19), a u petom poglavlju Alme on pita četrdeset ključnih pitanja. Govoreći otvoreno članovima Crkve, on je objavio: »A evo, gle, pitam vas ja, braćo moja od crkve, rodiste li se vi duhovno od Boga? Primiste li sliku njegovu na obličju svojemu? Doživjeste li i vi tu snažnu promjenu u srcima svojim?« (Alma 5:14.)
Nastavio je: »Ako li doživjeste promjenu srca, i ako osjetiste da pjevate pjesmu otkupiteljske ljubavi, pitao bih vas, osjećate li to i sad?« (Alma 5:26.)
Ne bi li se napredak Crkve danas dramatično povećao s povećanim brojem onih koji su duhovno ponovno rođeni? Možete li zamisliti što bi se dogodilo u našim domovima? Možete li zamisliti što bi se dogodilo pri rastućem broju primjeraka Mormonove knjige u rukama rastućeg broja misionara koji znaju kako ju koristiti i koji su rođeni od Boga. Kada se to dogodi, imat ćemo izdašnu žetvu duša koju je Gospodin obećao. To je bio »ro[đeni]… od Boga« Alma koji je kao misionar bio sposoban priopćiti riječ da su mnogi drugi također rođeni od Boga (vidi Alma 36:23–26).9
Kroz pokajanje, Alma Mlađi je iskusio čudotvornu promjenu srca.
Kada prođemo tu snažnu promjenu, koja se događa jedino kroz vjeru u Isusa Krsta te kroz djelovanje Duha na nas, to je kao da postajemo nova osoba. Stoga, promjena se veže uz novo rođenje. Tisuće vas su iskusili tu promjenu. Napustili ste grešne živote, ponekad dubokih i teških grijeha i kroz primjenu krvi Kristove u vašim životima, postali ste čisti. Nemate više želju vratiti se starom životu. Vi ste zaista nova osoba. Na to se misli pri promjeni srca.10
4
Pobožna tuga vodi do istinitog pokajanja.
Četvrta ideja koju bi htio naglasiti je što je naziv Svetih pisama »pobožne tuge« za naše grijehe. Nije neuobičajeno naći muškarce i žene u svijetu koji se kaju za stvari koje rade krivo. Ponekad je to zbog toga što su tim djelovanjem onima koje vole napravili veliku tugu i jad. Ponekad je njihova tuga uzrokovana time što su uhvaćeni i kažnjeni za svoja djela. Takvi svjetovni osjećaji ne čine »pobožnu tugu«…
U posljednjim danima naroda Nefijaca, Mormon je rekao svom narodu: »žaljenje njihovo ne bijaše na obraćenje zbog dobrote Božje, već to poglavito bijaše žaljenje osuđenih što im Gospod ne bi uvijek dopustio da u grijehu nađu sreću.
I ne dođoše oni k Isusu srca skršena i duha raskajana, već proklinjahu Boga i željahu umrijeti« (Mormon 2:13–14).
Na istočnoj hemisferi, apostol Pavao je radio među ljudima Korinta. Nakon što su došla izvješća o velikim problemima među svecima, uključujući nemoralnost (vidi 1. Korinćanima 5:1), Pavao je napisao oštro pismo ukora. Narod je odgovorio u pravom duhu, a problemi su očito ispravljeni, jer u svojoj drugoj poslanici, Pavao je napisao: »Sad se radujem; ne zbog toga što ste postali žalosni, nego zbog toga što vas je ta žalost dovela k obraćenju. Vi ste se ražalostili po promisli i volji Božjoj…
Žalost, naime, koja je po promisli i volji Božjoj rađa spasonosno i stalno obraćenje, dok žalost svijeta rađa smrt« (2. Korinćanima 7:9–10).
U oba sveta pisma, pobožna tuga se definira kao tuga koja vodi do pokajanja.
Pobožna tuga je dar Duha. To je duboko shvaćanje da su naša djela uvrijedila našeg Oca i Boga. To je oštra i jasna svijest da je naše ponašanje uzrokovalo da Spasitelj, koji je bezgrešan, čak najveći od svih, izdržava agoniju i patnju. Naši grijesi su uzrokovali da krvari iz svake pore. Ta vrlo stvarna, mentalna i duhovna patnja je ono što se u Svetim pismima spominje kao »skršeno srce i raskajan duh« (vidi 3. Nefi 9:20; Moroni 6:2; NiS 20:37; 59:8; Psalmi 34:18; 51:17; Izaija 57:15). Takav duh je apsolutni preduvjet za iskreno pokajanje.11
5
Nebeski Otac i Isus Krist nestrpljivo žele vidjeti promjenu u našim životima i pomoći će nam.
Slijedeće načelo koje želim raspraviti je ovo: nitko nije nestrpljiviji vidjeti promjenu u našim životima od Oca i Spasitelja. U knjizi Otkrivenja se nalazi moćan i dubok poziv od Spasitelja. On kaže: »Stojim na vratima i kucam. Ako tko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu« Otkrivenje 3:20). Primijetite da ne kaže: »Stojim na vratima i čekam da pokucaš.« On zove, poziva, pita da mu jednostavno otvorimo naša srca i pustimo ga unutra.
U velikoj propovijedi Moronija o vjeri, ovo načelo se još jasnije poučava. Gospodin mu je rekao: »I dođu li ljudi k meni, pokazat ću im slaboću njihovu. Slaboću dajem ljudima da bi bili ponizni. A milost je moja dostatna za sve koji se preda mnom ponize…« Nije bitno što je naš nedostatak ili slabost ili naša nedostatnost. Njegovi darovi i moći su dovoljni da ih sve nadvladamo.
Moroni nastavlja s riječima Gospodina: »Milost je moja dostatna za sve koji se preda mnom ponize, jer ako se preda mnom ponize i imaju vjeru u me, tad ću učiniti da ono što je slabo, bude njima jako« (Eter 12:27, kurziv dodan).
Kakvo obećanje od Gospodina! Sam izvor naših muka se može promijeniti, preoblikovati i uobličiti u snagu i izvor moći. Ovo obećanje se ponavlja u jednom ili drugom obliku u mnogim drugim Svetim pismima. Izaija je rekao: »Umornome snagu vraća, jača nemoćnoga.« (Izaija 40:29.) Gospodin je rekao Pavlu: »Dosta ti je moja milost, jer se moja snaga savršeno očituje u slabosti« (2. Korinćanima 12:9). U Nauku i savezima čitamo: »Koji drhti pod mojom vlašću, bit će ojačan i uroditi plodom časti i mudrosti, u skladu s objavama i istinama što vam ih dadoh« (NiS 52:17; vidi i 1. Nefi 17:3; 2. Nefi 3:13; NiS 1:28; 133:58–59).12
Jedna od Sotoninih najutjecajnijih strategija s onima koje je uvukao u grijeh jest šaputati u njihove uši da nisu vrijedni molitve. On će vam reći da je Nebeski Otac toliko nezadovoljan s vama da nikada neće čuti vašu molitvu. To je laž koju govori kako bi nas prevario. Moć grijeha je velika. Ako se želimo ispetljati iz nje, posebno ozbiljnih grijeha, moramo imati moć veću od nas samih.
Nitko nije željniji pomoći vam pobjeći od grijeha nego Nebeski Otac. Idite k njemu. Priznajte svoj grijeh, ispovjedite svoju sramotu i krivnju te ga tada zamolite za pomoć. On ima moć pomoći vam pobijediti.13
Braćo i sestre, moramo odnijeti svoje grijehe do Gospodina i ponizno i tužno se pokajati. Moramo moliti za njegovu moć da ih nadjačamo. Obećanja su sigurna. Pomoći će nam. Naći ćemo moć promijeniti naše živote.14
6
Ne smijemo izgubiti nadu dok pokušavamo biti kristoliki.
Šesta i zadnja stvar koju želim spomenuti o procesu pokajanja je da moramo biti pažljivi, dok postajemo sve više poput Boga, da se ne obeshrabrimo i izgubimo nadu. Postajati poput Krista je životna potraga i vrlo često uključuje rast i promjenu koja je spora, skoro neprimjetna. Sveta pisma zapisuju znamenite priče o ljudima kojima su se životi promijenili dramatično u trenutku, kao što su: Alma Mlađi, Pavao na putu za Damask, Enoš koji se molio duboko u noć, kralj Lamoni. Takvi zaprepašćujući primjeri moći promijeniti čak i one koji su zakoračili u grijeh nam daje pouzdanje da pomirenje može doseći čak i one u najdubljem beznađu.
Ali moramo biti oprezni dok raspravljamo o tim značajnim primjerima. Iako su stvarni i moćni, oni su više iznimka nego pravilo. Na svakog Pavla, Enoša i kralja Lamonija postoje stotine i tisuće ljudi koji otkrivaju da je postupak obraćenja istančaniji, puno neprimjetniji. Oni su dan za danom bliži Gospodinu, uopće ne primjećujući da grade bogolik život. Žive tihim životima dobrote, služenja i predanosti. Oni su poput Lamanaca za koje je Gospodin rekao da su »kršteni ognjem i Duhom Svetim, a da to i ne znadoše« (3. Nefi 9:20; kurziv dodan).
Ne smijemo izgubiti nadu. Nada je sidro ljudskim dušama. Sotona želi da odbacimo to sidro. Na taj način može unijeti obeshrabrenje i predaju. Ali ne smijemo izgubiti nadu. Gospodin je zadovoljan sa svakim trudom, čak i malenim, dnevnim u kojem težimo biti poput njega. Iako vidimo da nas čeka dalek put na cesti do savršenstva, ne smijemo gubiti nadu.15
Za one koji plate cijenu pravog pokajanja, obećanje je sigurno. Možete ponovno biti čisti. Očaj može biti maknut. Slatki mir praštanja poteći će u vaše živote.
Riječi Gospodina kroz Izaiju su sigurne: »Hajde, dakle, da se pravdamo, govori Jahve. Budu l’ vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega; kao purpur budu li crveni, postat će kao vuna« (Izaija 1:18).
A u ovoj razdiobi Gospodin je govorio s jednakom jasnoćom kada je rekao: »Evo, tko se god obrati od grijeha svojih, tomu je oprošteno, i ja, Gospod, više ih se ne spominjem« (NiS 58:42).16
»Istinsko pokajanje se temelji na vjeru u Gospodina Isusa Krista i proizlazi iz te vjere. Nema nikakvog drugog načina.«
Nadam se na nećemo živjeti u prošlosti. Ljudi koji žive u prošlosti nemaju puno budućnosti. Postoji jaka tendencija plakati za našim gubicima, za odlukama koje smo napravili za koje gledajući unatrag mislimo da su bile krive. Postoji jaka tendencija osjećati se loše u vezi okolnosti s kojima smo okruženi, misleći da su mogle biti bolje da smo donijeli drugačije odluke. Možemo profitirati iz iskustava prošlosti. Ali nemojmo trošiti vrijeme brinući se o odlukama koje su napravljane, greškama koje su učinjene. Živimo u sadašnjosti i u budućnosti.17
Moja voljena braćo i sestre, dok se pokušavamo kvalificirati da budemo članovi Kristove Crkve – članovi u smislu u kojem on koristi taj izraz, članovi koji su se pokajali i došli k njemu – zapamtimo ovih šest načela. Prvo, evanđelje je Gospodinov naum sreće, a pokajanje je napravljeno da nam donese radost. Drugo, istinsko pokajanje se temelji i teče iz vjere u Gospodina Isusa Krista. Nema nikakvog drugog načina. Treće, istinsko pokajanje uključuje promjenu srca, a ne samo promjenu ponašanja. Četvrto, dio ove moćne promjene srca je osjećaj pobožne tuge radi naših grijeha. To znači imati srce skršeno i duh raskajan. Peto, Božji darovi su dovoljni da nam pomognu nadvladati svaki grijeh i slabost ako ćemo mu se obratiti za pomoć. Konačno, moramo zapamtiti da većina pokajanja ne uključuje senzacionalne ili dramatične promjene, nego korak po korak, polagano i dosljedno kretanje prema pobožnosti.
Ako ćemo težiti uklapanju tih načela u naše živote i primjenjivanju na dnevnoj razini, onda ćemo se kvalificirati biti više od članova u zapisu u Crkvi Isusa Krista. Kao pravi članovi, imati ćemo pravo na njegovo obećanje: »A evo, gle, tko je god od crkve moje, i u crkvi ustraje do svršetka, njega ću učvrstiti na stijeni svojoj, a vrata ih paklena neće nadvladati.« (NiS 10:69.)
Moja molitva je da svi osvojimo to obećanje za sebe.18
Prijedlozi za proučavanje i podučavanje
Pitanja
-
Predsjednik Benson je rekao da za istinsko pokajanje, moramo shvatiti da je »naum evanđelja taj naum sreće« i da opačina »nikada neće donijeti nam sreću« (1. odsjek). Zašto mislite da je ovakvo razumijevanje nužno za proces pokajanja?
-
U našem trudu za pokajanjem, zašto promjena ponašanja nije dovoljna? (Vidi 2. odsjek.) Zašto mislite da se trebamo ugledati u Isusa Krista kako bi se istinski pokajali?
-
Na koje načine ste iskusili »moćnu promjenu srca« kao što je opisano u 3. odsjeku? Kako možemo drugima pomoći iskusiti tu promjenu?
-
Na koje načine je »pobožna tuga« drugačija od kajanja koje neki ljudi osjećaju kada su učinili nešto krivo? (Vidi 4. odsjek.) Kako može roditelj ili biskup koristiti naučavanja u 4. odsjeku da pomogne nekome da se pokaje?
-
Dok pregledavate 5. odsjek, koja su vam naučavanja bila posebno utješna? Zašto su vam ta naučavanja utješna?
-
Svjedočeći o moći Spasiteljevog pomirenja, predsjednik Benson je rekao: »Ne smijemo izgubiti nadu« (6. odsjek). Dok pregledavate 6. odsjek, koje istine o pomirenju vam nude nadu?
Povezani stihovi iz Svetih pisama
Luka 15:11–32; Mosija 4:10–12; 26:30–31; Alma 34:17–18; 3. Nefi 27:19–20; NiS 18:10–16; 19:15–19
Pomoć pri podučavanju
»Vaša glavna briga treba biti pomaganje drugima naučiti evanđelje, ne održavanje dojmljivog predavanja. To uključuje i davanje mogućnosti učenicima da uče jedni od drugih« (Podučavanje, nema većeg poziva, [1999], 64).