Sada će[te] uspjeti!
predsjednik Dieter F. Uchtdorf
drugi savjetnik u Prvom predsjedništvu
Dokle god smo voljni ustati i nastaviti putem… možemo naučiti nešto iz neuspjeha te postati bolji i sretniji.
Kada sam bio mlad, pasti i ustati činilo se kao da je jedan povezani pokret. Međutim, tijekom godina došao sam do uznemirujućeg zaključka da su se zakoni fizike promijenili — i to ne u moju korist.
Ne tako davno, skijao sam sa svojim dvanaesterogodišnjim unukom. Uživali smo u zajedničkim trenutcima kada sam naletio na poledicu i u glamuroznom padu sletio niz strmu padinu.
Pokušao sam svaki trik kako bih se podigao, ali nisam mogao — pao sam i nisam mogao ustati.
Fizički sam se osjećao izvrsno, no moj je ego bio malo natučen. Stoga sam pripazio da su mi naočale i kaciga na mjestu jer mi je bilo draže da me drugi skijaši ne prepoznaju. Mogao sam se zamisliti kako bespomoćno sjedim tamo dok oni elegantno skijaju pokraj mene i veselo dovikuju: »Zdravo, brate Uchtdorf!«
Počeo sam se pitati što bi bilo potrebno za moje spasenje. Tada je moj unuk došao uz mene. Rekao sam mu što se dogodilo, no on se nije činio vrlo zainteresiranim za moje objašnjenje razloga zašto nisam mogao ustati. Pogledao me u oči, posegnuo i primio me za ruku te čvrstim tonom rekao: »Djede, sada ćeš uspjeti!«
Odmah sam ustao.
Još uvijek pokušavam to shvatiti. Ono što se činilo nemogućim samo trenutak ranije, odmah je postalo stvarnost jer je dvanaesterogodišnji dječak posegnuo i rekao: »Sada ćeš uspjeti!« Bio je to priljev samopouzdanja, entuzijazma i snage.
Braćo, mogu postojati trenutci u našem životu kada se ustati i nastaviti dalje čini iznad naše osobne mogućnosti. Toga sam dana naučio nešto na padini prekrivenoj snijegom. Čak i kada mislimo da se ne možemo ustati – još uvijek postoji nada. I ponekada samo trebamo nekoga da nas pogleda u oči, primi nas za ruku i kaže nam: »Sada ćeš uspjeti!«
Obmana izdržljivosti
Možemo misliti da žene češće od muškaraca imaju osjećaje nedoraslosti i razočaranja — da ovi osjećaji utječu na njih više nego nas. Nisam siguran da je to istina. Muškarci imaju osjećaje krivnje, potištenosti i neuspjeha. Možemo se pretvarati da nas ovi osjećaji ne uznemiruju, ali uznemiruju nas. Možemo se osjetiti toliko opterećenima svojim neuspjesima i nedostacima da počnemo misliti kako nikada nećemo uspjeti. Stoga što smo prije pali, možemo čak i pretpostaviti da je pad naša sudbina. Kao što je jedan pisac napisao: »Guramo dalje, poput lađe protiv struje koja je uvijek vraća na njezin početak.«1
Gledao sam muškarce ispunjene potencijalom i milošću kako odustaju od izazovnog rada na izgradnji kraljevstva Božjeg samo zato što jednom ili dva puta nisu uspjeli. Bili su to muškarci koji su obećavali, koji bi bili iznimni obnašatelji svećeništva i Božji sluge. No, stoga što su posrnuli i postali obeshrabreni, povukli su se od svojih svećeničkih obveza i slijedili druge, ali manje vrijedne poduhvate.
I tako, oni nastavljaju dalje, živeći samo sjenu života koji su mogli živjeti, nikada se ne uzdižući do razine koja im pripada pravom rođenja. Kao što je pjesnik naricao, oni su među tim nesretnim dušama koji »preminuše s [većinom] svoje glazbe [još uvijek] u njima«.2
Nitko ne voli podbaciti. A naročito ne volimo kada nas drugi — posebice oni koje volimo – vide kako smo podbacili. Svi mi želimo biti poštovani i cijenjeni. Želimo biti prvaci. No, mi smrtnici ne postajemo prvaci bez napora i stege, niti bez pravljenja pogrešaka.
Braćo, naša sudbina nije određena time koliko puta smo posrnuli, već time koliko puta smo ustali, stresli prašinu sa sebe i krenuli naprijed.
Žalost koja je po promisli i volji Božjoj
Znamo da je ovaj smrtni život kušnja. No, zato što nas Nebeski otac voli savršenom ljubavlju, pokazuje nam gdje pronaći odgovore. Dao nam je kartu koja nam dopušta upravljati nesigurnim terenom i neočekivanim kušnjama s kojima se svatko od nas suočava. Riječi proroka dio su ove karte.
Kada zastranimo — kada padnemo ili odstupimo s puta našeg Nebeskog Oca – riječi proroka govore nam kako se ustati ili vratiti na put.
Jedno od načela koje su proroci naučavali tijekom stoljeća – jedno koje je opetovano naglašavano – poruka je puna nade koja dira srce: da se čovječanstvo može pokajati, promijeniti tijek i vratiti se na pravi put sljedbeništva.
To ne znači da bismo trebali biti ležerni s našim slabostima, pogreškama ili grijesima. Ali postoji važna razlika između žalosti zbog grijeha koja vodi do pokajanja i žalosti koja vodi do očaja.
Apostol Pavao je naučavao da »žalost… po promisli i volji Božjoj rađa spasonosno i stalno obraćenje… dok žalost svijeta rađa smrt«.3 Žalost po promisli i volji Božjoj nadahnjuje promjenu i nadu kroz pomirenje Isusa Krista. Žalost svijeta nas tišti, gasi nadu i nagovara nas da se prepustimo daljnjoj kušnji.
Žalost po promisli i volji Božjoj vodi do obraćenja4 i promijene srca.5 Uzrokuje da mrzimo grijeh i volimo dobro.6 Potiče nas da ustanemo i kročimo u svijetlu Kristove ljubavi. Iskreno pokajanje vezano je uz promjenu, ne torturu ili mučenje. Da, iskreno žaljenje i grizodušje zbog neposlušnosti često su bolni i vrlo važni koraci u svetom postupku pokajanja. No, kada krivnja vodi do gnušanja prema sebi ili nas sprječava da ponovno ustanemo, onda prijeti našem pokajanju, umjesto da vodi prema njemu.
Braćo, postoji bolji put. Ustanimo i postanimo Božji ljudi. Imamo zaštitnika – Spasitelja – koji je kročio kroz dolinu smrti za nas. Predao se kao otkupnina za naše grijehe. Nitko nikada nije imao veću ljubav od ove — Isus Krist, Jaganjac bez ljage, voljno je položio sebe na žrtvenik i platio cijenu naših grijeha do »posljednj[eg] novčića«.7 Preuzeo je na sebe naše patnje. Preuzeo je naša bremena, našu krivnju na svoja ramena. Moji dragi prijatelji, kada mi odlučimo doći k njemu, uzmemo na sebe njegovo ime i smiono kročimo putem sljedbeništva, onda nam je kroz pomirenje obećana ne samo sreća i »mir na ovom svijetu«, već i »život vječni u budućem svijetu«.8
Kada pogriješimo i padnemo, razmislimo o tome što znači doista se pokajati. To znači okrenuti svoje srce i volju Bogu te se odreći grijeha. Iskreno pokajanje od srca sa sobom donosi nebesko uvjerenje da možemo »sada… uspjeti«.
Tko ste vi?
Jedna od protivnikovih metoda kojom nas sprječava u napredovanju je zbuniti nas po pitanju tko mi doista jesmo i što doista želimo.
Želimo provesti vrijeme s našom djecom, no isto se želimo baviti našim omiljenim muževnim hobijima. Želimo izgubiti kilograme, ali isto želimo uživati u hrani za kojom žudimo. Želimo postati kristoliki, ali isto želimo uzvratiti čovjeku koji nam je presjekao put u prometu.
Sotonina svrha je navesti nas da zamijenimo dragocjene bisere istinske sreće i vječnih vrijednosti s lažnim, plastičnim nakitom koje je samo iluzija i krivotvorina istinske sreće i radosti.
Još jedna metoda koju neprijatelj koristi kako bi nas obeshrabrio od ustajanja jest da gledamo na zapovijedi kao na nešto što nam je nametnuto. Pretpostavljam da je u ljudskoj prirodi opirati se svemu što ne izgleda kao prvenstveno naša ideja.
Gledamo li na zdravu prehranu i vježbanje kao na nešto što samo naš liječnik očekuje od nas, vjerojatno nećemo uspjeti. Vidimo li ove odluke kao ono tko mi jesmo i kakvi želimo postati, imamo veću šansu da ostanemo na putu i uspijemo.
Vidimo li kućno učiteljstvo samo kao cilj predsjednika okola, možemo mu dati niži prioritet u izvršavanju. Ukoliko ga vidimo kao naš cilj — nešto što želimo činiti kako bismo postali kristolikiji i posluživali drugima – ne samo da ćemo ispuniti našu obvezu, već ćemo je ostvariti na način koji doista blagoslivlja obitelji koje posjećujemo, kao i našu obitelj.
Često smo mi ti kojima prijatelji i obitelj pomažu. No, pogledamo li uokolo pozorno i motivirani brižnim srcem, prepoznat ćemo prilike koje Gospodin postavlja pred nas kako bismo pomogli drugima da ustanu i krenu prema svojem punom potencijalu. Sveta pisma predlažu: »Što god činite, činite od sveg srca kao Gospodinu, a ne ljudima.«9
Veliki je izvor duhovne moći živjeti život poštenja i pravednosti te imati u vidu gdje želimo biti u vječnostima. Čak i kada bismo mogli vidjeti ovo božansko odredište samo okom vjere, pomoglo bi nam da ostanemo na putu.
Kada je naša pažnja uglavnom usmjerena na naše svakodnevne uspjehe ili neuspjehe, možemo izgubiti svoj put, zalutati i pasti. Držanjem našeg pogleda na više ciljeve pomoći će postati bolji sinovi i braća, ljubazniji očevi i brižniji muževi.
Čak i oni koji polože svoje srce na božanske ciljeve mogu s vremena na vrijeme posrnuti, no neće biti poraženi. Oni vjeruju i oslanjaju se samo na Božja obećanja. Ponovno će ustati sa sjajnom nadom u pravednog Boga i nadahnjujućom vizijom sjajne budućnosti. Oni znaju da sada mogu uspjeti.
Sada će[te] uspjeti
Svaka osoba, mlada i stara, imala je vlastito iskustvo s padanjem. Padanje je ono što mi smrtnici činimo. No, dokle god smo voljni ponovno ustati i nastaviti putem prema duhovnim ciljevima koje nam je Bog dao, možemo naučiti nešto iz neuspjeha te kao rezultat toga postati bolji i sretniji.
Moja draga braćo, moji dragi prijatelji, bit će trenutaka kada ćete misliti da ne možete nastaviti. Vjerujte Spasitelju i njegovoj ljubavi. S vjerom u Gospodina Isusa Krista, moću i nadom obnovljenog evanđelja, moći ćete kročiti ponosno i nastaviti.
Braćo, volimo vas. Molimo se za vas. Volio bih da možete čuti predsjednika Monsona kako se moli za vas. Bilo da ste mladi otac, stariji obnašatelj svećeništva ili novozaređeni đakon, brinemo o vama. Gospodin brine o vama!
Priznajemo da će vaš put s vremena na vrijeme biti težak. No, dajem vam obećanje u ime Gospodina: ustanete li i slijedite stope našeg Otkupitelja i Spasitelja, jednoga dana osvrnut ćete se unatrag i biti ispunjeni vječnom zahvalnošću što ste odabrali vjerovati pomirenju i njegovoj moći da vas podigne i dadne vam snagu.
Moji dragi prijatelji i braćo, bez obzira koliko ste puta posrnuli i pali, ustanite! Vaša je sudbina veličanstvena! Ponosno stojte i kročite u svjetlu obnovljenog evanđelja Isusa Krista! Snažniji ste nego što shvaćate. Sposobniji ste nego što zamišljate. Sada će[te] uspjeti!« O tome svjedočim, u sveto ime našeg Učitelja i Otkupitelja, Isusa Krista. Amen.