Uvijek ga se spominjite
starješina Gerrit W. Gong
iz predsjedništva Sedamdesetorice
Ponizno svjedočim i molim se da ćemo ga se uvijek spominjati – u svako doba, u svemu i na svakome mjestu gdje se možda nađemo.
Draga braćo i sestre, kad sam služio u Aziji, ljudi su ponekad pitali: »Starješino Gong, koliko ljudi živi u crkvenom području Azija?«
Rekao sam: »Pola svjetske populacije – 3,6 milijardi ljudi.«
Netko je upitao: »Je li teško zapamtiti sva njihova imena?«
Pamćenje – i zaboravljanje – dio su svakodnevnog života. Na primjer, jednom je moja žena nakon što je sve pretražila kako bi pronašla svoj novi mobilni telefon, odlučila nazvati ga s drugog telefona. Kad je čula da telefon zvoni, pomislila je: »Tko me može zvati? Nikome nisam dala taj broj!«
Pamćenje – i zaboravljanje – također su dio našeg vječnog putovanja. Vrijeme, opredjeljivanje i pamćenje pomažu nam učiti, rasti i povećati vjeru.
Riječima omiljene crkvene pjesme:
Svakog tjedna, dok blagujemo od sakramenta, obvezujemo se da ćemo ga se uvijek spominjati. Koristeći gotovo 400 navoda iz Svetih pisama za riječ spominjati se, evo 6 načina na koje ga se uvijek možemo spominjati.
Prvo, uvijek ga se možemo spominjati imajući pouzdanja u njegove saveze, obećanja i jamstva.
Gospodin pamti svoje vječne saveze – od Adamovog doba do dana Adamovog potomstva »će prihvatiti istinu i pogledati gore, zatim će Sion pogledati dolje i cijela će se nebesa stresti od radosti, a zemlja će uzdrhtati od sreće«.2
Gospodin pamti svoja obećanja, uključujući obećanja da će obnoviti raspršeni Izrael putem Mormonove knjige: Još jednog svjedočanstva o Isusu Kristu i obećanja danih svakom članu i misionaru koji se spominje vrijednosti duša.3
Gospodin se spominje i uvjerava nacije i narode. U ovim danima kretanja i komešanja,4 »jedni se hvale kolima bojnim, drugi konjima, mi imenom Jahve, Boga našega«,5 koji usmjerava »budućnost kao što je prošlost«.6 U »teška vremena«,7 »sjeti[mo] se, sjeti[mo] da osujećeno nije djelo Božje, već djelo ljudsko«.8
Drugo, uvijek ga se možemo spominjati zahvalno priznavajući njegovu ruku u svojim životima.
Božja ruka u našim životima često je najjasnija uz vremenski odmak. Kako je to kršćanski filozof Søren Kierkegaard rekao: »Život se mora shvatiti unatrag. No … mora se živjeti unaprijed.«9
Moja je draga majka nedavno proslavila svoj 90. rođendan. Sa zahvalnošću je svjedočila o Božjim blagoslovima u svakom većem događaju svog života. Obiteljska povijest, tradicija te obiteljski odnosi pomažu nam da se spominjemo se stvari iz prošlosti, dok pružaju obrasce i nadu za budućnost. Svećeničke linije ovlasti i patrijarhalni blagoslovi svjedoče o Božjoj ruci kroz naraštaje.
Jeste li ikada o sebi razmišljali kao o vlastitoj živućoj knjizi spomenici – odražavajući što i kako želite pamtiti?
Na primjer, kad sam bio mlađi, silno sam htio igrati košarku u školi. Vježbao sam i vježbao. Jednoga dana, trener je pokazao na našeg dobro poznatog centra od 1,93 m i njegovu slavnu zamjenu od 1,88 m i rekao mi: »Mogu te staviti u tim, ali vjerojatno nikad nećeš igrati.« Pamtim kako me zatim ljubazno ohrabrio: »Zašto ne probaš igrati nogomet? Bio bi dobar igrač.« Moja je obitelj navijala kada sam zabio svoj prvi gol.
Možemo se spomenuti onih koji su nam dali priliku, drugu šansu, s iskrenošću, ljubaznošću, strpljenjem i ohrabrenjem. I mi možemo postati netko koga se drugi sjete kad im je pomoć najpotrebnija. Kad se sa zahvalnošću spominjemo pomoći drugih i vodećeg utjecaja Duha, spominjemo se njega. Tako brojimo svoje dare što ih Gospod udijeli.10
Treće, uvijek se možemo spomenuti Gospodina vjerujući kad nam kaže: »Evo, tko se god obrati od grijeha svojih, tomu je oprošteno, i ja, Gospod, više ih se ne spominjem«.11
Kad se potpuno pokajemo, priznajući i odbacujući svoje grijehe, dok je naša krivnja izbrisana, s Enošem pitamo: »Gospode, kako se to zbilo?« i čujemo odgovor: »Zbog vjere tvoje u Krista«12 i njegov poziv: »Podsjeti me«.13
Kad se pokajemo i svećenički nas vođe proglase dostojnima, ne trebamo stalno iznova priznavati i priznavati ove prošle grijehe. Biti dostojan ne znači biti savršen. Naum sreće Nebesko Oca nas poziva da budemo ponizno u miru na našem životnom putovanju da jednog dana postanemo savršeni u Kristu,14 a ne stalno zabrinuti, frustrirani ili nesretni svojim nesavršenostima danas. Sjetite se, on zna sve o nama što ne želimo da drugi znaju – i svejedno nas voli.
Ponekad život ispituje naše povjerenje u Kristovu milost, pravdu i sud i u njegov oslobađajući poziv da dopustimo njegovom Pomirenju da nas iscijeli dok opraštamo drugima i sebi.
Jedna djevojka u drugoj državi prijavila se za posao novinara, no službenik koji je zapošljavao bio je nemilosrdan. Rekao joj je: »Svojim potpisom vam jamčim da nećete postati novinarka nego ćete kopati kanale.« Bila je jedina žena među muškarcima koja je kopala kanale.
Godinama kasnije, ta je žena postala službenica. Jednog dana došao je čovjek kojem je za posao trebao njezin potpis.
Upitala je: »Sjećate li me se?« Nije se sjećao.
Rekla je: »Ne sjećate me se, ali ja se sjećam vas. Svojim ste potpisom osigurali da nikad ne postanem novinarka. Svojim ste me potpisom poslali da kopam kanale, jedina žena među muškarcima.«
Rekla mi je: »Osjećam da se prema tom muškarcu trebam odnositi bolje nego što je on prema meni – no nemam snage za to.« Ponekad ta snaga nije u nama, no možemo ju pronaći ako se sjetimo Pomirenja našeg Spasitelja, Isusa Krista.
Kad je povjerenje izdano, snovi uništeni, srca iznova i iznova slomljena, kad želimo pravdu i trebamo milost, kad se naše šake stisnu i suze poteku, kad trebamo znati na što se možemo osloniti a što odbaciti, uvijek se možemo spomenuti njega. Život nije zloban kao što se ponekad čini. Njegovo beskrajno suosjećanje može nam pomoći pronaći naš put, istinu i život.15
Kad se spomenemo njegovih riječi i primjera, nećemo davati niti prihvaćati uvrede.
Otac mog prijatelja radio je kao mehaničar. Njegov se pošteni posao vidio čak i kad je pažljivo prao ruke. Jednog dana netko u hramu je rekao ocu mog prijatelja da treba očistiti ruke prije služenja tamo. Umjesto da se uvrijedi, ovaj je dobri čovjek počeo kod kuće ručno prati suđe s dodatno zapjenjenom vodom prije odlaska u hram. On je primjer onih koji »će uzići na Goru Jahvinu« i »stajati na svetom mjestu njegovu« s najčišćim rukama i najpročišćenijim srcima.16
Ako imamo negativne osjećaje, zamjerke ili ogorčenja ili ako imamo razloga od drugih zatražiti oprost, sad je vrijeme da to učinimo.
Četvrto, poziva nas da se spomenemo da nam uvijek želi dobrodošlicu kući.
Učimo postavljanjem pitanja i traženjem. No molim vas nemojte prestati s istraživanjem dok ne stignete – riječima T. S. Eliota – »gdje si započeo i znao to mjesto po prvi put«.17 Kad budete spremni, molim vas da otvorite svoje srce Mormonovoj knjizi, ponovno, po prvi put. Molim vas molite se s pravom nakanom, ponovno, po prvi put.
Vjerujte tom ranom ili izblijedjelom sjećanju. Dopustite da poveća vašu vjeru. S Bogom, uvijek postoji prilika za povratak.
Drevni i suvremeni proroci mole nas da ne dopustimo da ljudski nedostaci, greške ili slabosti – tuđi ili naši – uzrokuju da propustimo istine, saveze i otkupljujuću moć u njegovom obnovljenom evanđelju.18 Ovo je osobito važno u crkvi gdje svatko od nas raste kroz svoje nesavršeno sudjelovanje. Prorok Joseph Smith je rekao: »Nikada vam nisam rekao da sam savršen; no nema grešaka u objavama koje sam naučavao.«19
Peto, uvijek ga se možemo spomenuti kroz sakrament na šabat. Na kraju svog smrtnog službeništva i na početku svog uskrslog službeništva – oba puta – naš Spasitelj je uzeo kruh i vino i zatražio da ih se sjećamo kao njegovog tijela i krvi20 »jer što češće to činite, sjećat ćete se ovog trenutka kad sam bio s vama«.21
U uredbi sakramenta svjedočimo Bogu Ocu da smo voljni preuzeti ime njegovog Sina i uvijek ga se spominjati i obdržavati njegove zapovijedi, koje nam je dao, da Duh njegov uvijek bude s nama.22
Kao što Amulek podučava, spominjemo ga se kad se molimo za svoja polja, stada i kućanstva i kad se sjetimo potrebitih, golih, bolesnih i nevoljnih.23
Naposljetku, šesto, naš nas Spasitelj poziva da ga se uvijek spominjemo kao što se on uvijek nas spominje.
U Novom svijetu, naš uskrsli Spasitelj pozvao je prisutne da dođu, jedan po jedan, staviti svoje ruke u njegova rebra i opipaju biljege čavala na rukama njegovim i nogama njegovim.24
Sveta pisma uskrsnuće opisuju kao »svaki ud i zglob [će] biti obnovljen… u svojemu pravom i savršenom obličju« i »ni vlas s glave neće se izgubiti«.25 Budući da je tako, molim vas da razmislite zašto savršeno, uskrslo tijelo našeg Spasitelja nosi rane na svom boku i ožiljke od čavala na rukama i nogama.26
Tijekom povijesti smrtni su ljudi pogubljivani raspećem. No samo nas naš Spasitelj, Isus Krist, prihvaća još uvijek noseći biljege svoje čiste ljubavi. Samo on ispunjava proročanstvo da će se uzdići na križ kako bi mogao svakoga od nas, poimence, privući sebi.27
Naš Spasitelj izjavljuje:
»Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću.
Gle, u dlanove sam te svoje urezao.«28
On svjedoči: »Ja sam onaj kojega podigoše. Ja sam Isus kojega razapeše. Ja sam Sin Božji.«29
Ponizno svjedočim i molim se da ćemo ga se uvijek spominjati – u svako doba, u svemu i na svakome mjestu gdje se možda nađemo.30 U ime Isusa Krista. Amen.