Očevi
starješina D. Todd Christofferson
iz Zbora dvanaestorice apostola
Danas se usredotočujem na dobro koje muškarci mogu učiniti u svojim najvišim muževnim ulogama – onima muža i oca.
Danas ću govoriti o očevima. Očevi su vrlo važan dio božanskoga nauma sreće i želim ohrabriti sve one koji nastoje dobro obaviti taj poziv. Slaviti i poticati očinstvo i očeve ne znači osramotiti ili obezvrijediti bilo koga. Danas se usredotočujem na dobro koje muškarci mogu učiniti u svojim najvišim muževnim ulogama – muža i oca.
David Blankenhorn, autor knjige Fatherless America (Amerika bez očeva), je primijetio: »Danas je američko društvo u osnovi podijeljeno i neodlučno u vezi ideje o očinstvu. Neki ljudi je se ni ne sjećaju. Drugi su njome uvrijeđeni. Drugi je, uključujući više obiteljskih stručnjaka, odbacuju ili preziru. Mnogi drugi nisu posebno protiv nje, no nisu joj ni posebno posvećeni. Mnogi ljudi žele da djelujemo po njoj, ali vjeruju da naše društvo jednostavno više ne može ili neće.«1
Kao Crkva, mi vjerujemo u očeve. Vjerujemo u »ideal muškarca koji svoju obitelj stavlja na prvo mjesto«.2 Vjerujemo da »po božanskoj zamisli, očevi trebaju predsjedavati svojim obiteljima u ljubavi i pravednosti i odgovorni su da pribave sve neophodno za život i za zaštitu svojih obitelji«.3 Vjerujemo da su u svojim komplementarnim dužnostima »očevi i majke obvezatni pomagati jedno drugome kao ravnopravni supružnici«.4 Vjerujemo da očevi nisu suvišni, već jedinstveni i nezamjenjivi.
Neki vide dobro očinstva u društvenim uvjetima, kao nešto što muškarca obvezuje njegovim potomcima, tjerajući ih da budu dobri građani i misle na potrebe drugih, nadopunjujući »majčinsko ulaganje u djecu s očinskim ulaganjem u djecu … Ukratko, ključno je za muškarce da budu očevi. Ključno je za djecu da imaju očeve. Ključno je za društvo da stvori očeve.«5 Iako su ova razmatranja svakako istinita i važna, znamo da je očinstvo puno više od društvenog konstrukta ili proizvoda evolucije. Uloga oca božanskog je porijekla počevši s Ocem na Nebu i, u ovoj smrtnoj sferi, s Ocem Adamom.
Savršeni, božanski izraz očinstva je naš Nebeski Otac. Njegov karakter i osobine uključuju obilnu dobrotu i savršenu ljubav. Njegovo djelo i slava su napredak, sreća i vječni život njegove djece.6 Očevi u ovom palom svijetu ne mogu tvrditi ništa u usporedbi s Uzvišenim već, u najboljem slučaju, teže oponašati ga i uistinu rade za njegovo djelo. Oni imaju čast izuzetnog i razboritog povjerenja.
Za muškarce, očinstvo nas izlaže našim slabostima i našoj potrebi za dokazivanjem. Očinstvo zahtijeva žrtvu, ali izvor je neizrecivog zadovoljstva, radosti. Ponovno, krajnji primjer je naš Nebeski Otac, koji toliko voli nas, svoju duhovnu djecu, da nam je dao svog Jedinorođenca za naše spasenje i uzvišenje.7 Isus je rekao: »Nitko nema veće ljubavi od ove: položiti vlastiti život za svoje prijatelje«.8 Očevi pokazuju tu ljubav kad iz dana u dan polažu svoje živote, radeći u službi i potpori svojih obitelji.
Možda najvažnije očevo djelo je okrenuti srca svoje djece njihovom Nebeskom Ocu. Ako prema njegovom primjeru i njegovim riječima otac može pokazati kako izgleda vjernost Bogu u svakodnevnom životu, taj je otac svojoj djeci dao ključ sreće u ovom životu i vječnom životu u budućem svijetu.9 Otac koji čita Sveta pisma svojoj djeci i s njima, upoznaje ih s glasom Gospodinovim.10
U Svetim pismima nalazimo opetovani naglasak na roditeljsku obvezu podučavanja svoje djece:
»I opet, imaju li roditelji djecu u Sionu, ili u kojem od okola njegovih koji su uređeni, a ne uče ih da shvate nauk o obraćenju, vjeri u Krista, Sina Boga živoga, i o krštenju, i daru Duha Svetoga polaganjem ruku, kad navrše osam godina, grijeh nek bude na glavama roditelja …
I oni imaju uz to učiti djecu da mole i da uspravno hode pred Gospodom.«11
Godine 1833. Gospodin je ukorio članove Prvog predsjedništva zbog nepodobne pažnje posvećene dužnosti podučavanja svoje djece. Jednome je naročito rekao: »Ti ne poduči djecu svoju u svjetlu i istini prema zapovijedima, i onaj opaki zasad ima vlast nad tobom, a to je razlog nevolje tvoje«.12
Očevi trebaju svaki naraštaj iznova podučavati Božjem zakonu i djelima. Kao što je psalmist izjavio:
»Svjedočanstvo podiže on u Jakovu, Zakon postavi u Izraelu, da ono što naredi ocima našim oni djeci svojoj objave,
da sazna budući naraštaj, i sinovi koji će se roditi da djeci svojoj kazuju
da u Boga ufanje svoje stave i ne zaborave djela Božjih, već da vrše zapovijedi njegove.«13
Podučavanje evanđelja je zasigurno podijeljena dužnost između očeva i majki, no Gospodin jasno govori kako očekuje da očevi predvode u stavljanju evanđelja na prvo mjesto prioriteta. (Upamtimo da su neformalni razgovori, zajednički rad i igra te slušanje važni elementi podučavanja.) Gospodin od očeva očekuje da pomognu oblikovati, a djeca žele i trebaju primjer.
Ja sam osobno bio blagoslovljen uzornim ocem. Sjećam se da kad sam imao oko 12 godina, moj je otac postao kandidat za gradsko vijeće u našoj omanjoj zajednici. Nije imao veliku predizbornu kampanju – sve čega se sjećam je da je otac dao meni i braći primjerke letaka koje smo trebali dijeliti od vrata do vrata, potičući ljude da glasaju za Paula Christoffersona. Brojni odrasli kojima sam uručio letak primijetili su da je Paul bio dobar i iskren muškarac te da će bez problema glasati za njega. Moje se dječje srce ispunilo ponosom prema mom ocu. Dalo mi je samopouzdanje i želju da idem njegovim stopama. Nije bio savršen – nitko nije – no bio je ispravan, dobar i inspirativan primjer za sina.
Disciplina i ispravljanje su dio podučavanja. Kako je Pavao rekao: »Gospodin kara onoga koga ljubi.«14 Ali u disciplini otac mora osobito paziti da se ne bi približio zlostavljanju, što se nikako ne može opravdati. Kad otac ispravlja, njegova motivacija treba biti ljubav, a njegov vodič Duh Sveti:
»Pokatkad koreći s oštrinom, kad na to potakne Duh Sveti, a tad iskazujući nakon toga porast ljubavi prema onomu koga si ukorio, da ne pomisli da si mu neprijatelj.
Nek spozna da je vjernost tvoja čvršća od uza smrtnih.«15
Disciplina u božanskom obrascu nije toliko o kažnjavanju koliko o pomaganju voljenoj osobi na putu do samokontrole.
Gospodin je rekao da »sva djeca imaju pravo na roditelje svoje za uzdržavanje svoje sve dok ne odrastu«.16 Uzdržavanje je posvećena aktivnost. Skrb za obitelj, iako uglavnom zahtijeva vrijeme daleko od obitelji, nije proturječna očinstvu – to je bit dobrog oca. »Posao i obitelj su odgovornosti koje se preklapaju.«17 Ovo, naravno, ne opravdava muškarca koji zanemaruje svoju obitelj radi karijere ili, u drugoj krajnosti, onog koji se ne želi posvetiti i koji prebacuje svoju odgovornost na druge. Riječima kralja Benjamina:
»I puštati nećete da vam djeca hodaju gladna i gola, niti ćete puštati da krše zakone Božje i da se tuku i svađaju međusobno …
Vi ćete ih, naprotiv, podučavati da hode putovima istine i razbora. Podučavat ćete ih da ljube jedan drugoga i jedan drugomu služe.«18
Prepoznajemo agoniju muškaraca koji ne mogu pronaći načine i sredstva da prikladno uzdržavaju svoju obitelj. Nije sramota ako netko u danom trenutku unatoč svojem najvećem trudu ne može ispuniti svoje dužnosti i funkcije kao oca. »Nemoć, smrt ili druge okolnosti mogu zahtijevati pojedinačna prilagođavanja. Kada je potrebno, i šira bi obitelj trebala pružiti pomoć.«19
Voljeti majku svoje djece – i pokazivati tu ljubav – dvije su najbolje stvari koje otac može učiniti za svoju djecu. To ponovno potvrđuje i jača brak koji je temelj njihovog obiteljskog života i sigurnosti.
Neki muškarci su samostalni roditelji, udomitelji ili očusi. Mnogi od njih se snažno trude i čine najbolje što mogu u toj često teškoj ulozi. Poštujemo one koji čine sve što mogu u ljubavi, strpljenju i svom žrtvovanju kako bi zadovoljili pojedinačne i obiteljske potrebe. Treba primijetiti da je sam Bog povjerio svog Jedinorođenog Sina udomitelju. Svakako dio zasluga pripada Josipu za činjenicu da je Isus, dok je odrastao, »napredovao u mudrosti, rastu i milosti ʻpred Bogom i ljudimaʼ«.20
Nažalost, zbog smrti, napuštanja ili razvoda neka djeca nemaju očeve koji žive s njima. Neka imaju očeve koji su fizički prisutni no emocionalno odsutni ili na druge načine ne pokazuju pažnju ili podršku. Pozivamo sve očeve da čine bolje i bolje. Pozivamo medije i sve zabavne emisije da prikazuju posvećene i sposobne očeve koji istinski vole svoje žene i pametno vode svoju djecu, umjesto propalica i lakrdijaša ili »muškaraca koji stvaraju probleme«, kao očeva koji su prečesto prikazivani.
Djeci čija je obiteljska situacija problematična govorimo da zbog toga niste ništa manje vrijedni. Izazovi su povremeno iskazivanje Gospodinovog povjerenja u vas. On vam može pomoći, izravno i preko drugih, da riješite ono s čime se suočavate. Možete postati naraštaj, možda prvi u svojoj obitelji, gdje se božanski obrazac koji je Bog odredio za obitelji istinski oblikuje i blagoslivlja naraštaje nakon vas.
Mladići, prepoznajući ulogu koju ćete imati kao hranitelji i zaštitnici, sada se trebate pripremiti tako što ćete biti marljivi u školi i planirati dodatnu obuku. Obrazovanje je, bez obzira radi li se o fakultetu, tehničkoj školi, zanatu ili nekom sličnom programu, ključ za razvijanje vještina i sposobnosti koje će vam trebati. Iskoristite prilike za povezivanje s ljudima svih dobi, uključujući djecu, i učenje kako uspostaviti zdrave i korisne odnose. To uglavnom znači razgovor s ljudima oči u oči, a ponekad i zajedničke aktivnosti, ne samo usavršavanje svojih vještina pisanja poruka. Živite svoj život tako da kao muškarac donesete čistoću svom braku i svojoj djeci.
Svim nadolazećim naraštajima kažemo, bez obzira kako ocjenjujete svog oca na ljestvici dobar-bolji-najbolji (predviđam da će se ocjena povećavati dok odrastate i postajete mudriji), svojim vlastitim životom poštujte njega i svoju majku. Sjetite se čeznutljive nade oca koju je zapisao Ivan: »Nemam veće radosti nego kad čujem da moja djeca žive čestito«.21 Vaša pravednost je najveće poštovanje koje otac može dobiti.
Mojoj braći, očevima u ovoj Crkvi, govorim, znam da želite biti savršeniji otac. Znam da sam i ja htio. Stoga, unatoč našim ograničenjima, ustrajmo. Stavimo sa strane pretjerana poimanja individualizma i autonomije u današnjoj kulturi i mislimo prvo na sreću i dobrobit drugih. Svakako će nas, unatoč našoj nedostojnosti, naš Nebeski Otac uveličati i učiniti naša jednostavna nastojanja plodonosnima. Potakunt sam pričom koja je objavljena u časopisu New Era prije nekoliko godina. Autor je govorio o sljedećem:
»Kad sam bio mlad, naša mala obitelj je živjela u jednosobnom stanu na drugom katu. Ja sam spavao na kauču u dnevnoj sobi …
Moj otac, radnik u tvornici željeza, svaki dan je vrlo rano odlazio od kuće. Svako jutro bi… ugurao rubove pokrivača ispod mene i zastao na trenutak. Napola sam spavao dok sam osjećao da moj otac stoji pokraj kauča i gleda me. Dok sam se polako budio bilo me sram što stoji tamo. Pokušavao sam se pretvarati da spavam … Shvatio sam da se, dok je stajao pokraj mog kreveta, molio svom svojom pažnjom, energijom i usredotočenošću – za mene.
Svakog jutra moj se otac molio za mene. Molio se da imam dobar dan, da budem siguran, da učim i pripremim se za budućnost. Budući da do večeri nije mogao biti sa mnom, molio se za učitelje i prijatelje s kojima ću biti toga dana …
Isprva nisam stvarno razumio što je moj otac činio tih jutara kad se molio za mene. No kako sam odrastao, postajao sam svjestan njegove ljubavi i zanimanja za mene i za sve što sam činio. To je jedno od mojih najdražih sjećanja. Tek sam godinama kasnije, kad sam se oženio i imao svoju djecu te odlazio u njihove sobe dok su spavali i molio se za njih, potpuno razumio što je moj otac osjećao prema meni.«22
Alma je svjedočio svojem sinu:
»Gle, kažem ti, to [Krist] je onaj koji će zasigurno doći … da, on dolazi da navijesti narodu svojemu blagovijest spasenja.
I evo, sine moj, službeništvo na koje si pozvan jest da naviještaš narodu ovomu tu blagovijest da priprave umove svoje, ili bolje… da bi oni pripremali umove djece svoje kako bi ona poslušala riječ u vrijeme dolaska njegova.«23
To je službeništvo očeva danas. Neka ih Bog blagoslovi i učini jednakima u tome, u ime Isusa Krista. Amen.