Ponizan budi
starješina Steven E. Snow
iz Sedamdesetorice
Poniznost nam omogućava da budemo bolji roditelji, sinovi i kćeri, muževi i žene, susjedi i prijatelji.
Blagoslovljeni smo što u Crkvi imamo zbirku crkvenih pjesama koje nam pomažu da pjesmom štujemo. Na našim crkvenim sastancima »crkvene pjesme dozivaju Duha Gospodnjeg, stvaraju osjećaj pobožnosti, ujedinjuju nas kao članove te nam pružaju način da slavimo Gospodina. Neke od najvećih propovijedi održane su pjevanjem crkvenih pjesama.«1
Samo nekoliko mjeseci nakon što je Crkva uspostavljena, prorok Joseph Smith je primio objavu za svoju ženu Emmu. Gospodin ju je uputio: »Izradi[] izbor svetih popijevaka, kako ti već bude dano, a to se meni mili da bude u crkvi mojoj«.2
Emma Smith je prikupila zbirku pjesama koja se prvi put pojavila u crkvenoj pjesmarici Kirtland 1836.3 U toj se tankoj maloj crkvenoj pjesmarici nalazilo samo 90 pjesama. Mnoge su bile iz protestantskih vjera. Najmanje 26 pjesama napisao je William W. Phelps, koji je kasnije pripremio pjesmaricu i pomogao tiskati ju. Bili su napisani samo stihovi, bez nota. Ova je skromna mala pjesmarica pokazala se velikim blagoslovom za prve članove Crkve.
Posljednje izdanje naše pjesmarice na engleskom jeziku objavljeno je 1985. Mnoge pjesme koje je Emma odabrala prije toliko godina još uvijek su uključene u našu pjesmaricu, poput »Otkupitelj moj živi, znam« i »Baš čvrst nama vjere«.4
Pjesma koja je nastala nakon pjesmarice iz 1985. je »Be thou Humble«.5 Ovu umirujuću pjesmu napisala je Grietje Terburg Rowley, koja je preminula prošle godine. Pristupila je Crkvi godine 1950. na Havajima gdje je podučavala u školi. Sestra Rowley služila je u Vrhovnom odboru za glazbu i pomogla je u prilagodbi pjesama na mnoge jezike. Svoj tekst pjesme »Be Thou Humble« temeljila je na dva stiha iz Svetih pisama: Nauk i savezi 112:10 i Eter 12:27. U stihu iz Etera piše: »I dođu li ljudi k meni, pokazat ću im slaboću njihovu. Slaboću dajem ljudima da bi bili ponizni… jer ako se preda mnom ponize i imaju vjeru u me, tad ću učiniti da ono što je slabo, bude njima jako.«
Kao i sve crkvene pjesme, »Be Thou Humble« podučava jednostavnim i čistim istinama. Podučava nas da će, ako se ponizimo, na naše molitve biti odgovoreno, da ćemo uživati u duševnom miru, učinkovitije služiti u svojim pozivima i da ćemo se, ako nastavimo biti vjerni, konačno vratiti u nazočnost našeg Nebeskog Oca.
Spasitelj je svoje sljedbenike podučavao da se moraju poniziti kao malo dijete kako bi ušli u kraljevstvo nebesko.6 Dok odgajamo svoju djecu, moramo im pomoći da ostanu ponizni dok sazrijevaju. Ne činimo to neljubaznošću slamajući njihov duh ili prestrogom disciplinom. Dok njegujemo njihovo samopouzdanje i samopoštovanje, trebamo ih podučiti vrlinama nesebičnosti, dobrote, poslušnosti, manjka oholosti, uljudnosti i neuobraženosti. Trebamo ih naučiti radovati se uspjehu braće i prijatelja. Predsjednik Howard W. Hunter je podučavao da »naša iskrena briga treba biti za uspjeh drugih«.7 Ako to ne učinimo, naša djeca mogu postati opsjednuta vlastitim promoviranjem i nadmašivanjem drugih, ljubomorna i ogorčena na uspjeh vršnjaka. Zahvalan sam svojoj majci koja bi, kad bi vidjela da kao dječak postajem prepun sebe, rekla: »Sine, sada bi ti koristilo malo poniznosti.«
Međutim, poniznost nije nešto čemu moramo podučavati samo djecu. Svi trebamo nastojati postati ponizniji. Poniznost je ključna za stjecanje blagoslova evanđelja. Poniznost nam omogućava da imamo raskajano srce kad činimo grijehe ili pogreške i omogućava nam da se pokajemo. Poniznost nam omogućava da budemo bolji roditelji, sinovi i kćeri, muževi i žene, susjedi i prijatelji.
S druge strane, nepotrebna oholost može oštetiti obiteljske odnose, uništiti brakove i razoriti prijateljstva. Osobito je važno sjetiti se poniznosti kad osjećate da se sukob javlja u vašem domu. Sjetite se sve boli koju sto mogli izbjeći da ste se ponizili i rekli: »Žao mi je«, »To je bilo bezobzirno od mene«, »Što želiš raditi?«, »Jednostavno nisam razmišljao« ili »Vrlo sam ponosan na tebe«. Kada bi se te male rečenice ponizno koristile, bilo bi manje sukoba i više mira u našim domovima.
Jednostavno življenje života može biti i često jest ponizno iskustvo. Nesreća i bolest, smrt voljenih osoba, problemi u vezama, čak i novčani gubici mogu nas svladati. Bilo da ova teška iskustva dolaze bez našeg utjecaja ili zbog loših odluka i slabe prosudbe, sve te kušnje ponizuju. Ako odlučimo biti duhovno usklađeni i ostanemo ponizni i voljni učiti, naše će molitve postati iskrenije, a vjera i svjedočanstvo rasti dok prevladavamo tegobe smrtnog postojanja. Svi se radujemo uzvišenju, no prije toga moramo ustrajati kroz ono što se naziva »dolinom poniznosti«.8
Prije mnogo godina naš je 15-godišnji sin Eric zadobio tešku povredu glave. Gledajući ga u komi više od tjedan dana slomilo je naša srca. Liječnici su nam rekli kako nisu sigurni što će se dalje dogoditi. Bili smo vrlo uzbuđeni kada je počeo dolaziti k svijesti. Mislili smo da će sada biti sve u redu, no prevarili smo se.
Kada se probudio, nije mogao hodati, govoriti i hraniti se. A što je najgore, izgubio je kratkoročno pamćenje. Mogao se sjetiti gotovo svega prije nesreće, no nije mogao pamtiti događaje nakon, pa čak i stvari koje su se dogodile prije samo nekoliko trenutaka.
Neko smo vrijeme brinuli da ćemo imati sina zarobljenog u umu petnaestogodišnjaka. Prije nesreće našem je sinu išlo vrlo dobro. Bio je sportaš, popularan, a i u školi mu je dobro išlo. Prije svega ovoga, imao je jasnu sliku budućnosti, a sada smo zabrinuti hoće li uopće imati budućnost, barem onu koju će moći upamtiti. Borio se ponovno naučiti najosnovnije vještine. Za njega je to bilo vrlo ponizno razdoblje. Bilo je to ponizno razdoblje i za njegove roditelje.
Iskreno, pitali smo se kako se nešto takvo moglo dogoditi. Uvijek smo težili činiti ono ispravno. Život po evanđelju bio je prioritet u našoj obitelji. Nismo mogli shvatiti kako se nešto tako bolno moglo dogoditi upravo nama. Shrvalo nas je čim je postalo jasno da će njegova rehabilitacija trajati mjesecima, pa čak i godinama. Još je teže bilo shvatiti da možda neće biti kakav je bio prije.
Tijekom tog razdoblja prolili smo mnogo suza, a naše su molitve postale iskrenije. Očima poniznosti postupno smo počeli uviđati mala čudesa koja je naš sin doživljavao tijekom tog bolnog razdoblja. Počeo je postupno pokazivati napredak. Njegov stav i izgled bili su vrlo pozitivni.
Danas, naš sin Eric oženjen je i ima predivnu suprugu s kojom ima petero prekrasne djece. Strastveni je podučavatelj i doprinositelj svojoj zajednici kao i Crkvi. Što je najvažnije, nastavio je živjeti u duhu poniznosti što ga je stekao prije mnogo godina.
Što kad bismo mi mogli biti ponizni prije nego prođemo kroz »dolinu poniznosti«? Alma je podučavao:
»Blago onima koji se ponize, a nisu prisiljeni biti ponizni.«
»Da, [oni su] još većma blažen[i] od onoga koji je prisiljen biti ponizan.«9
Zahvalan sam za proroke, poput Alme, koji su nas podučili vrijednosti ove velike vrline. Spencer W. Kimball, 12. predsjednik Crkve je rekao: »Kako netko postane ponizan? Za mene, ta se osoba stalno mora podsjećati na ovisnost. Ovisnost o kome? O Gospodinu. Kako se podsjećati na to? Iskrenom, stalnom, zahvalnom molitvom štovanja.«10
Ne treba čuditi da je omiljena pjesma predsjednika Kimballa bila »Ne mogu bez Tebe«.11 Starješina Dallin H. Oaks izvijestio je da je to bila najčešća uvodna crkvena pjesma braće u hramu u prvim godinama njegova članstva u Zboru dvanaestorice. Rekao je: »Zamislite duhovni utjecaj skupine sluga Gospodnjih dok pjevaju tu pjesmu prije molitve za njegovo vodstvo u ispunjavanju svojih važnih obveza.«12
Svjedočim o važnosti poniznosti u našim životima. Zahvalan sam za pojedince poput sestre Grietje Rowley koji su napisali nadahnjujuće riječi i glazbu koja nam pomaže naučiti nauk evanđelja Isusa Krista, koji uključuje poniznost. Zahvalan sam što imamo nasljeđe crkvenih pjesama, koje nam pomaže pjesmom štovati, i zahvalan sam za poniznost. Moja je molitva da svi težimo poniznosti u našim životima kako bismo postali bolji roditelji, sinovi i kćeri kao i Spasiteljevi sljedbenici. U ime Isusa Krista. Amen.