»Da sve ljude privučem k sebi«

starješina Dale G. Renlund

iz Zbora dvanaestorice apostola

Dok se približavamo Bogu, osposobljavajuća moć Pomirenja Isusa Krista doći će u naše živote.

Moja draga braćo i sestre, dok sam živio u Africi, tražio sam savjet starješine Wilforda W. Andersena iz Sedamdesetorice o pomaganju svecima koji su žive u siromaštvu. Među izuzetnim uvidima koje mi je iznio, bio je ovaj: »Što je veća udaljenost između davatelja i primatelja, to će veći osjećaj povlaštenosti primatelj razviti.«

Ovo načelo naglašava crkveni sustav socijalne skrbi. Kad članovi ne mogu zadovoljiti svoje potrebe, prvo se obraćaju svojim obiteljima. Stoga, ako je potrebno, također se mogu obratiti svojim mjesnim crkvenim vođama za pomoć oko svojih vremenitih potreba.¹ Članovi obitelji i mjesni crkveni vođe koji su najbliži potrebitima, često su se susretali sa sličnim prilikama i razumiju kako im najbolje pomoći. Zbog njihove blizine s davateljima, primatelji koji dobiju pomoć prema ovom obrascu zahvalni su i manje je vjerojatno da će se osjećati povlašteno.

Koncept – »što je veća udaljenost između davatelja i primatelja, to će veći osjećaj povlaštenosti primatelj razviti« – također ima duboku duhovnu primjenu. Naš Nebeski Otac i njegov Sin, Isus Krist, najveći su Davatelji. Što se više udaljimo od njih, to se više osjećamo povlašteno. Počinjemo misliti da zaslužujemo milost i da su nam obvezni dati blagoslove. Tad smo skloniji gledati oko sebe, pronalaziti nepravdu i osjećati se uvrijeđeno – čak napadnuto – nepravdom koju opažamo. Dok nepravednost varira od beznačajne do uznemirujuće, kad smo udaljeni od Boga, čak se i male nepravde čine ogromnima. Smatramo da Bog ima obvezu popraviti stvari – odmah!

Razlika koju čini bliskost s Nebeskim Ocem i Isusom Kristom, prikazana je u Mormonovoj knjizi u oštroj suprotnosti između Nefija i njegove starije braće, Lamana i Lemuela.

Nefi je bio »s velikim željama da upozna[] otajstva Božja, stoga zavapi[] ka Gospodu« i njegovo je srce bilo smekšano.² S druge strane, Laman i Lemuel su bili udaljeni od Boga – nisu ga poznavali.
Nefi je prihvatio izazovne zadatke bez prigovora, a Laman i Lemuel »u mnogome mrmljahu«. Mrmljanje je u Svetim pismima primjer djetinjastog prigovaranja. U Svetim pismima piše da »oni mrmljahu jer ne poznavahu djelovanje onoga Boga koji ih bijaše stvorio«.³
Nefijeva bliskost s Bogom omogućila mu je da prepozna i cijeni »blago milosrđe«.⁴ S druge strane, kad su Laman i Lemuel vidjeli da Nefi dobiva blagoslove, »bijahu gnjevni na nj jer ne razumijevahu postupke Gospodnje«.⁵ Laman i Lemuel su blagoslove koje su dobili smatrali svojim pravom i mrzovoljno pretpostavili da trebaju dobiti još više. Činilo se da Nefijeve blagoslove smatraju »nepravdom« počinjenom protiv njih. To je u Svetim pismima primjer nezadovoljene povlastice.
Nefi je primjenjivao vjeru u Boga kako bi postigao ono što se od njega tražilo.⁶ S druge strane, Laman i Lemuel »bijahu otvrdnuli u srcima svojim… ne gledahu na Gospoda kao što bi trebali«.⁷ Činilo se da smatraju da Gospodin ima obvezu pružiti odgovore na pitanja koja nisu postavili. »Gospod [nas] s ničim takvim ne upoznaje«, rekli su, no nisu se čak ni potrudili upitati.⁸ To je u Svetim pismima primjer podrugljivog skepticizma.

Zbog udaljenosti od Spasitelja, Laman i Lemuel su mrmljali, postali su svadljivi i nevjerni. Smatrali su da je život nepravedan i da imaju pravo na Božju milost. S druge strane, jer se približio Bogu, Nefi je zasigurno shvatio kako je život bio najnepravedniji za Isusa Krista. Iako potpuno nedužan, Spasitelj je najviše pretrpio.

Što smo bliže Isusu Kristu u mislima i namjerama naših srca, to ćemo više cijeniti njegovu nedužnu patnju, to smo više zahvalni za njegovu milost i oprost i to se više želimo pokajati i postati poput njega. Naša apsolutna udaljenost od Nebeskog Oca i Isusa Krista je važna, no smjer u kojem idemo je važniji. Bog je više zadovoljan raskajanim grešnicima koji mu se nastoje približiti nego oholim, cjepidlačkim pojedincima koji, poput farizeja i drevnih književnika, ne shvaćaju koliko je važno da se pokaju.⁹

Kao dijete sam pjevao švedsku božićnu pjesmu koja podučava jednostavnu no moćnu lekciju – približavanje Spasitelju uzrokuje promjenu u nama. Pjesma ide otprilike ovako:

Kad božićno jutro zasja
želim otići u štalicu,
gdje Bog u noćnim satima
već na slami počiva.

Koliko je dobro što si želio
sići na zemlju!
Ne želim više trošiti
dane mojeg djetinjstva na grijeh!

Isuse, trebamo te,
dragi prijatelju djece.
Ne želim te ponovno žalostiti
svojim grijesima.10

Kad se u prenesenom smislu prebacimo u betlehemsku staju »gdje se Bog u noćnim satima već odmara na slami«, možemo bolje prepoznati Spasitelja kao dar od dobrog, brižnog Nebeskog Oca. Umjesto da smatramo da imamo pravo na njegove blagoslove i milost, razvijamo snažnu želju prestati uzrokovati daljnju patnju Gospodinu.

Bez obzira koji je naš trenutni smjer i udaljenost od Nebeskog Oca i Isusa Krista, možemo odabrati okrenuti im se i približiti im se. Oni će nam pomoći. Kao što je Spasitelj rekao Nefijcima nakon svog Uskrsnuća:

»A Otac me moj posla da budem uzdignut na križ, i pošto budem uzdignut na križ, da sve ljude privučem k sebi…

Poradi toga bijah uzdignut. Stoga ću moću Očevom sve ljude privući k sebi.«¹¹

Kako bismo se približili Spasitelju, moramo povećati vjeru u njega, sklopiti i obdržavati saveze i imati Duha Svetog uz sebe. Također trebamo djelovati po vjeri, u skladu s duhovnim usmjerenjem koje primamo. Svi ovi elementi zajedno se dobivaju sakramentom. Doista, najbolji način koji znam kako se približiti Bogu jest savjesna priprema za sakrament i dostojno blagovanje od sakramenta svakog tjedna.

Jedna naša prijateljica iz južne Afrike iznijela je kako je došla do ovog zaključka. Kada je Diane bila nova obraćenica, odlazila je u ogranak izvan Johannesburga. Jedne nedjelje, dok je sjedila u kongregaciji, zbog rasporeda u kapeli đakon ju nije primijetio dok se posluživao sakrament. Diane je bila razočarana, no nije ništa rekla. Drugi član je primijetio propust i spomenuo ga predsjedniku ogranka nakon sastanka. Kad je počela Nedjeljna škola, Diane je pozvana u praznu učionicu.

Obnašatelj svećeništva je ušao. Kleknuo je, blagoslovio komad kruha i pružio joj ga. Pojela ga je. Ponovno je kleknuo, blagoslovio malo vode i pružio joj čašu. Popila ju je. Nakon toga, Diane su sinule dvije misli jedna za drugom: Prvo: »On [obnašatelj svećeništva] je to učinio samo za mene«. I zatim: »On [Spasitelj] je to učinio samo za mene«. Diane je osjetila ljubav Nebeskog Oca.

Njezino shvaćanje da je Spasiteljeva žrtva bila samo za nju pomoglo joj je osjećati se bliže njemu i potaknulo je silnu želju zadržati taj osjećaj u srcu, ne samo nedjeljom nego svaki dan. Shvatila je da premda je sjedila u kongregaciji kako bi blagovala od sakramenta, savezi koje je obnavljala svake nedjelje su bili samo njezini. Sakrament je pomogao – i nastavlja pomagati – Diane da osjeti moć božanske ljubavi, prepozna Gospodinovu ruku u svom životu i približi se Spasitelju.

Spasitelj je rekao da je sakrament neophodan za duhovni temelj. Rekao je:

»I ja vam dajem zapovijed da vi to činite [blagujete od sakramenta]. I blago vama budete li to uvijek činili, jer ste sazidani na stijeni mojoj.

No tko među vama bude činio više ili manje od toga, taj nije sazidan na stijeni mojoj, već je sazidan na pjeskovitu temelju; i kad zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na njih, oni će se srušiti.«¹²

Isus nije rekao »ako zapljušti kiša, ako navale bujice, i ako duhnu vjetrovi« nego »kada.«. Nitko nije imun na životne izazove. Svima nam je potrebna sigurnost koja dolazi od blagovanja od sakramenta.

Na dan Spasiteljevog Uskrsnuća, dva učenika su putovala u selo zvano Emaus. Neprepoznat, uskrsli Gospodin im se pridružio na putovanju. Dok su putovali, podučavao ih je iz Svetih pisama. Kad su stigli na odredište, pozvali su ga na večeru.

»Dok je sjedio s njima za stolom, uze kruh, zahvali, razlomi ga pa im ga dade.

Njima se otvoriše oči i prepoznadoše ga… ali njega nestade ispred njihovih očiju!

Oni jedan drugomu rekoše: ʻZar nije srce gorjelo u nama dok nam je putem govorio i tumačio Pisma!ʼ

U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem, gdje nađoše Jedanaestoricu [apostola] s njihovim drugovima.«

A zatim su apostolima posvjedočili: »Zaista je Gospodin uskrsnuo …

Nato oni pripovjediše što se dogodilo na putu i kako su ga prepoznali u lomljenju kruha.«¹³

Sakrament nam doista pomaže da spoznamo našeg Spasitelja. Također nas podsjeća na njegovu nedužnu patnju. Da je život zaista pravedan, vi i ja ne bismo uskrsnuli, vi i ja nikad ne bismo mogli stajati čisti pred Bogom. Stoga sam zahvalan što život nije pravedan.

Istovremeno, sa suosjećanjem mogu izjaviti da zbog Pomirenja Isusa Krista, konačno, u vječnom naumu, neće biti nepravednosti. »Sve što je nepošteno u životu može se ispraviti.«¹⁴ Naše trenutne okolnosti možda se neće promijeniti, no kroz Božje suosjećanje, dobrotu i ljubav svi ćemo primiti više nego što zaslužujemo, više nego možemo steći i više nego se možemo nadati. Obećano nam je: »‘On će otrti svaku suzu’ s [naših] očiju. Smrti više neće biti; neće više biti ni tuge, ni jauka, ni boli jer stari svijet prođe.«¹⁵

Bez obzira kakav je vaš odnos s Bogom, pozivam vas da se približite Nebeskom Ocu i Isusu Kristu, Krajnjim dobrotvorima i Davateljima svega što je dobro. Pozivam vas da svaki tjedan prisustvujete sakramentalnom sastanku i blagujete od svetih znamenja Spasiteljeva tijela i krvi. Pozivam vas da osjetite Božju blizinu dok ga prepoznajete, kao što su ga prepoznali drevni učenici u »lomljenju kruha«.

Dok to činite, obećavam vam da ćete se osjećati bliže Bogu. Prirodne sklonosti djetinjastom prigovaranju, nezadovoljenom pravu i podrugljivom skepticizmu će se rastjerati. Ti će se osjećaji zamijeniti osjećanjem veće ljubavi i zahvalnosti za dar od Nebeskog Oca, njegovog Sina. Dok se približavamo Bogu, osposobljavajuća moć Pomirenja Isusa Krista doći će u naše živote. I mi ćemo, kao s učenicima na putu u Emaus, otkriti da je Spasitelj cijelo vrijeme bio u blizini. To izjavljujem i o tome svjedočim u ime Isusa Krista. Amen.