Nadahnuto posluživanje
Najbolje primamo Svetoga Duha kada smo usredotočeni na služenje drugima. Zbog toga imamo svećeničke odgovornosti da služimo za Spasitelja.
Moja voljena braćo, zahvalan sam za povlasticu obraćanja vama na ovom povijesnom općem saboru. Podržali smo predsjednika Russella M. Nelsona kao 17. predsjednika Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana. Kako sam bio blagoslovljen raditi s njime svaki dan, osjetio sam potvrdu Duha da je predsjednik Nelson pozvan od Boga voditi Gospodinovu istinitu Crkvu.
Također je moje svjedočanstvo da je Gospodin pozvao starješinu Gerrita W. Gonga i starješinu Ulissesa Soaresa da služe kao članovi Zbora dvanaestorice apostola. Volim ih i podržavam. Oni će, svojim službeništvom, blagosloviti živote širom svijeta i kroz naraštaje.
Ovaj je sabor povijesni iz još jednog razloga. Predsjednik Nelson je najavio nadahnuti korak naprijed u Gospodinovom organiziranom naumu za njegovu Crkvu. Taj naum uključuje novu strukturu za svećeničke zborove u odjelima i kolčićima kako bismo mogli bolje ispunjavati naše svećeničke odgovornosti. Sve te odgovornosti imaju veze s našom svećeničkom brigom za djecu našeg Oca.
Gospodnji naum za njegove svece da pruže nježnu brigu imao je mnogo oblika tijekom godina. U ranim danima Nauvooa, prorok Joseph Smith trebao je organiziran način da skrbi za bujicu uvelike osiromašenih obraćenika koji dolaze u grad. Četvoro mojih praroditelja bili su među njima – Eyringovi, Bennioni, Romneyji i Smithovi. Prorok je zemljopisno organizirao skrb za te svece. U Illinoisu te su podjele grada bile nazvane »odjeli«.
Kad su se sveci kretali preko ravnica, njihova skrb jednih za druge bila je organizirana u »družine«. Jedan od mojih pradjedova po ocu vraćao se sa svoje misije u današnju Oklahomu kada je sreo družinu na putu. Bio je tako slab od bolesti da su on i njegov suradnik bili na svojim leđima u malenoj kočiji.
Vođa družine poslao je dvije mlade žene da pomognu kome god u toj beznadnoj kočiji. Jedna od njih, mlada sestra koja se bila obratila u Švicarskoj, bacila je pogled na jednog misionara i osjetila suosjećanje. Njega je spasila ta družina svetaca. Oporavio se dovoljno kako bi hodao ostatak puta do doline Salt Lakea sa svojom mladom spasiteljicom pored sebe. Zaljubili su se i vjenčali. On je postao moj pradjed Henry Eyring, a ona moja prabaka Maria Bommeli Eyring.
Godinama kasnije, kada su ljudi govorili o velikoj teškoći prelaska kontinenta, rekla je: »O ne, nije bilo teško. Dok smo hodali, cijelim smo putom razgovarali o tome kakvo je čudo da smo oboje pronašli istinito evanđelje Isusa Krista. Bilo je to najsretnije doba kojeg se mogu sjetiti.«
Od tada, Gospodin je koristio razne načine da pomogne svojim svecima skrbiti jedni za druge. Sada nas je blagoslovio sa osnaženim i ujedinjenim zborovima na razinama odjela i kolčića – zborovima koji surađuju u koordinaciji sa svim organizacijama odjela.
Mjesni odjeli, družine i osnaženi zborovi zahtijevali su barem dvije stvari kako bi bili uspješni u Gospodinovoj nakani da se njegovi sveci skrbe jedni za druge na način na koji je njemu stalo do njih. Uspjeli su kada su sveci osjetili Kristovu ljubav jedni za druge iznad svojih osobnih interesa. Sveta pisma je nazivaju »dobrotvornost… čista Kristova ljubav« (Moroni 7:47). I uspjeli su kada Duh Sveti vodi njegovatelja znati što Gospodin zna da je najbolje za osobu kojoj pokušava pomoći.
Posljednjih tjedana članovi Crkve opetovano su djelovali u mojoj nazočnosti kao da su nekako predvidjeli što će Gospodin učiniti, kao što je najavljeno ovdje danas.Dopustite mi da navedem samo dva primjera. Prvi, jednostavan sakramentalni govor 14-godišnjeg učitelja u Aronovom svećeništvu koji razumije što svećenički vođe mogu postići u svojoj službi za Gospodina. Drugi, obnašatelj Melkisedekovog svećeništva koji je, s ljubavlju Kristovom, bio nadahnut služiti obitelji.
Prvo, dopustite mi da vam kažem riječi mladića koji je govorio na sakramentalnom sastanku odjela. Bio sam tamo. Pokušajte se prisjetiti kakvi ste vi bili kada ste imali 14 godina i poslušajte ga kako govori više nego što bi takav mladić mogao razumno znati:
»Doista mi se svidjelo biti članom zbora učitelja u našem odjelu od kad sam lani navršio 14 godina. Učitelj ima sve odgovornosti đakona plus neke nove.
Budući da su neki od nas učitelji, drugi će biti jednog dana, a svi u Crkvi su blagoslovljeni svećeništvom, zato je važno za sve nas da znamo više o dužnostima učitelja.
Prije svega, Nauk i savezi 20:53 navodi: ‘Učiteljeva je dužnost bdjeti nad crkvom uvijek, i biti uz njih i jačati ih.’
Sljedeće, Nauk i savezi 20:54–55 kaže:
‘I paziti da nema bezakonja u crkvi, niti međusobne grubosti, niti laži, klevetanja, ni zla govorenja;
I paziti da se crkva sastaje često, i također paziti da svi članovi obavljaju dužnost svoju.’«
Mladić je nastavio:
»Gospodin nam govori da je naša odgovornost ne samo skrbiti za Crkvu, već skrbiti za ljude u Crkvi na način kako bi to Krist činio jer je ovo njegova Crkva. Ako pokušavamo obdržavati zapovijedi, biti ljubazni jedni prema drugima, biti pošteni, biti dobri prijatelji i uživati što smo zajedno, tada ćemo moći imati Duha s nama i znati što Nebeski Otac želi da činimo. Ako ne, tada ne možemo ispuniti naš poziv.«
Nastavio je rekavši:
»Kada učitelj odabere postaviti pravedan primjer bivajući dobar kućni učitelj, pozdravljajući članove u Crkvi, pripremajući sakrament, pomažući kod kuće i bivajući mirotvorac, on odabire poštivati svoje svećeništvo i ispuniti svoj poziv.
Biti dobar učitelj ne znači samo biti odgovoran kada smo u Crkvi ili na crkvenim aktivnostima. Apostol Pavao je podučio: ‘Budi uzorom vjernicima u riječi, u vladanju, u ljubavi, u vjeri, u čistoći’ (1 Timoteju 4:12).«
Zatim je mladić rekao:
»Bez obzira gdje smo ili što radimo, možemo biti dobar primjer pravednosti u svako doba i na svakom mjestu.
Moj tata i ja smo kućni učitelji Brownovima. Svaki put kada odemo tamo odlično se provedem i upoznajem ih. Jedna stvar koja mi se sviđa kod Brownovih je kad god odemo tamo, oni su voljni slušati i uvijek imaju dobre priče za ispričati.
Kada dobro poznajemo ljude u odjelu zbog kućnog učiteljstva, lakše je učiniti sljedeću dužnost učitelja, a to je pozdraviti članove Crkve. Pomaganje ljudima da se osjećaju dobrodošli i uključeno u Crkvu pomaže svim članovima odjela da se osjećaju voljeno i spremni uzeti sakrament.
Nakon pozdravljanja članova koji su došli u Crkvu, učitelji pomažu svake nedjelje pripremajući sakrament. Zaista uživam u posluživanju i pripremanju sakramenta u ovom odjelu jer su svi tako pobožni. Uvijek osjećam Duha kada pripremam i poslužujem sakrament. Za mene je stvaran blagoslov što mogu to činiti svake nedjelje.
Neka služenja poput posluživanja sakramenta su nešto što ljudi vide i zahvale nam što to radimo, ali druga služenja poput pripreme sakramenta obično se rade tako da to nitko ne primijeti. Nije važno vide li nas ljudi kako služimo; ono što je važno je da Gospodin zna da smo mu služili.
Kao učitelji, uvijek trebamo pokušati jačati Crkvu, naše prijatelje i naše obitelji ispunjavajući naše svećeničke odgovornosti. Nije uvijek lako, ali Gospodin nam ne daje zapovijedi ‘osim ako ne pripravi put za [nas] da mo[žemo] izvršiti ono što [nam] zapovijedi’ (1 Nefi 3:7).«
Kako je ovaj mladić završavao, nastavio sam biti začuđen njegovom zrelošću i mudrošću. Sažeo je govoreći: »Znam da ćemo postati bolji ako odaberemo slijediti [Isusa Krista].«
Druga priča o svećeničkom služenju ispričana je prije mjesec dana na sakramentalnom sastanku odjela. Ponovno, bio sam tamo. U ovom slučaju, stariji obnašatelj Melkisedekovog svećeništva nije znao dok je govorio da je opisao upravo ono što Gospodin želi da se dogodi s jačanjem svećeničkih zborova. Ovo je njegova priča.
On i njegov suradnik u kućnom učiteljstvu dodijeljeni su služiti sedam obitelji. Gotovo nitko od njih nije želio posjete. Kada su kućni učitelji otišli do njihovih stanova, odbili su otvoriti vrata. Kada su ih nazvali, nisu dobili odgovor. Kada su ostavili poruku, poziv nije bio uzvraćen. Ovaj stariji suradnik naposljetku je pribjegao služenju pisanjem pisama. Čak je počeo koristiti svjetlo žute omotnice u nadi dobivanja odgovora.
Jedna od sedam obitelji bila je manje aktivna neudana sestra koja je emigrirala iz Europe. Imala je dvoje mlade djece.
Nakon mnogo pokušaja da je kontaktira, primio je tekstualnu poruku. Na nagao način ga je obavijestila da je prezaposlena da se nađe s kućnim učiteljima. Radila je dva posla i također je bila u vojsci. Njezin primarni posao bio je policijski službenik, a njezin cilj u karijeri bio je postati detektiv, a zatim se vratiti u svoju zemlju i tamo nastaviti s radom.
Kućni je učitelj nikada nije mogao posjetiti u njezinom domu. On bi joj povremeno poslao tekstualnu poruku. Svaki mjesec poslao je rukom pisano pismo, uz dodatak blagdanskih čestitki za svako dijete.
Nije primio nijedan odgovor. Ali ona je znala tko su njezini kućni učitelji bili, kako ih kontaktirati i da će ustrajati u svojoj svećeničkoj službi.
Zatim je jednog dana primio hitnu poruku od nje. Očajnički joj je trebala pomoć. Ona nije znala tko je bio biskup, ali je znala svoje kućne učitelje.
Za nekoliko dana, trebala je napustiti državu zbog mjesečne vojne obuke. Nije mogla povesti svoju djecu sa sobom. Njezina majka, koja se trebala brinuti za njezinu djecu, upravo je odletjela u Europu da skrbi za svog supruga koji je imao hitni medicinski slučaj.
Ova manje aktivna neudana sestra imala je dovoljno novaca da kupi kartu do Europe za svoje najmlađe dijete, ali ne i za svog 12-godišnjeg sina, Erica. Pitala je svog kućnog učitelja bi li mogao pronaći dobru obitelj iz Crkve da prime Erica u svoj dom sljedećih 30 dana!
Kućni učitelj je odgovorio da će dati sve od sebe. Zatim je kontaktirao svoje svećeničke vođe. Biskup, koji je bio njihov predsjedavajući veliki svećenik, dao mu je odobrenje da pristupi članovima vijeća odjela, uključujući i predsjednici Potpornog društva.
Predsjednica Potpornog društva brzo je pronašla četiri dobre obitelji iz Crkve, s djecom otprilike Ericove dobi, koji bi ga uzeli u svoj dom po tjedan dana. U sljedećih mjesec dana, ove obitelji su hranile Erica, pronašli mjesta za njega u svojim već pretrpanim stanovima ili malim domovima, poveli ga na svoje ranije planirane ljetne obiteljske aktivnosti, dovodili ga u Crkvu, uključili ga u svoje obiteljske kućne večeri, i tako dalje.
Obitelji s dječacima Ericove dobi uključili su ga u njihove sastanke i aktivnosti zbora đakona. Tijekom tog razdoblja od 30 dana, Eric je po prvi puta u svojem životu bio u Crkvi svake nedjelje.
Nakon što se njegova majka vratila sa svoje obuke, Eric je nastavio pohađati Crkvu, obično s jednom od te četiri obitelji dobrovoljaca iz Crkve ili drugih koji su mu postali prijatelji, uključujući kućne posjetiteljice njegove majke. S vremenom, on je bio zaređen za đakona i počeo je redovito posluživati sakrament.
Pogledajmo sada u Ericovu budućnost. Nećemo biti iznenađeni ako postane vođa u Crkvi u domovini njegove majke kada se njegova obitelj tamo vrati – sve zbog svetaca koji su radili zajedno u jedinstvu, pod vodstvom biskupa, kako bi služili iz dobrotvornosti u svojem srcu i s moću Duha Svetoga.
Mi znamo da je dobrotvornost bitna za nas kako bismo bili spašeni u kraljevstvu Božjem. Moroni je napisao: »Osim ako ne budete imali dobrotvornosti, ne možete nipošto biti spašeni u kraljevstvu Božjem« (Moroni 10:21; vidi i Eter 12:34).
Također znamo da je dobrotvornost dar koji nam se udjeljuje nakon svega što možemo učiniti. Moramo se »molit[i] Ocu svom odlučnošću srca da se onom ljubavlju ispuni[mo] kojom on obdari prave sljedbenike Sina svojega Isusa Krista« (Moroni 7:48).
Meni se čini da najbolje primamo Svetoga Duha kada smo usredotočeni na služenje drugima. Zbog toga imamo svećeničke odgovornosti da služimo za Spasitelja. Kada smo uključeni u služenje drugima, manje mislimo na sebe, i Duh Sveti može nam lakše doći i pomoći nam u našoj doživotnoj potrazi da nam se udijeli dar dobrotvornosti.
Iznosim svoje svjedočanstvo da je Gospodin već započeo veliki korak naprijed u svom naumu za nas da postanemo još više nadahnuti i dobrotvorni u našem svećeničkom službeništvu. Zahvalan sam za njegovu ljubav, koju nam on tako darežljivo daje. O tome svjedočim u sveto ime Isusa Krista. Amen.