Uzeti Svetoga Duha za svojeg vodiča
Koji neusporediv dar dolazi onima koji stave svoju vjeru u Isusa Krista. Taj je dar Duh Sveti.
Ove uskrsne nedjelje naše se misli okreću uskrsnuću Gospodina Isusa Krista i praznoj grobnici koja svakom vjerniku daje nadu u Kristovu pobjedu nad inače sigurnom smrću. S apostolom Pavlom vjerujem da baš kao što Bog »uskrisi Krista Isusa od mrtvih [tako će] oživjet[i]…i [n]aša smrtna tjelesa po svome Duhu koji stanuje u [n]ama«.
Oživjeti znači učiniti živim. Baš kao što Krist vraća naša tjelesa natrag u život nakon tjelesne smrti kroz moć svojeg Uskrsnuća, tako nas on može oživjeti ili učiniti nas živima od duhovne smrti. U knjizi Mojsijevoj čitamo da je Adam prošao takav oblik oživljavanja: »[Adam] bijaše kršten, i Duh Božji siđe na nj, i tako on bijaše rođen od Duha, i postade oživljen u nutarnjem čovjeku«.
Koji neusporediv dar dolazi onima koji stave svoju vjeru u Isusa Krista. Taj je dar Svetih Duh koji nam daje ono što se u Novom zavjetu naziva »život u Kristu«. No, uzimamo li mi ponekad takav dar zdravo za gotovo?
Braćo i sestre, izvanredna je povlastica »uze[ti] Svetoga Duha za vodiča [naš]ega« kako je prikazano sljedećim iskustvom.
Tijekom Korejskog rata, zastavnik Frank Blair je služio na brodu za prijevoz postrojbi koji je bio stacioniran u Japanu. Ovaj brod nije bio dovoljno velik da bi imao službenog kapelana pa je zapovjednik zamolio brata Blaira da bude brodski, neslužbeni kapelan, primijetivši da je mladić osoba vjere i načela, veoma cijenjen među cijelom posadom.
Zastavnik Blair je napisao: »Naš je brod bio zahvaćen u snažnim tajfunom. Valovi su bili oko 14 m visoki. Bio sam na straži… u trenutku kada je jedan od naša tri motora prestao raditi i prijavljeno je napuknuće po središnjoj osi broda. Preostala su nam dva motora od kojih je jedan funkcionirao s pola snage. Bili smo u ozbiljnoj nevolji.«
Zastavnik Blair je završio svoju stražu i spremao se na spavanje kada je kapetan pokucao na njegova vrata. Upitao je: »Možete li se, molim vas, pomoliti za ovaj brod?«. Naravno, zastavnik Blair je pristao učiniti to.
U se tom trenutku zastavnik Blair mogao jednostavno pomoliti: »Nebeski Oče, molim te blagoslovi ovaj brod i sačuvaj nas«, a onda otići u krevet. Umjesto toga, molio se kako bi znao ima li nešto što je on mogao učiniti da bi osigurao sigurnost broda. Kao odgovor na molitvu zastavnika Blaira, Duh Sveti ga je potaknuo da ode na most, porazgovara s kapetanom i sazna više. Otkrio je da je kapetan pokušavao odrediti koliko brzo pokretati preostale motore. Zastavnik Blair se vratio u svoju kabinu kako bi se ponovno pomolio.
Molio je: »Što ja mogu učiniti kako bih pomogao riješiti problem s motorima?«.
Kao odgovor na to, Duh Sveti mu je šapnuo da se treba prošetati kroz brod i promotriti radi sakupljanja više podataka. Ponovno se vratio kapetanu i zatražio od njega dopuštenje da se prošeće palubom. Tada je, s užem za spašavanje svezanim oko svojeg struka, izašao u oluju.
Stojeći na krmi, primijetio je ogromne propelere kada su izlazili iz vode dok je brod prelazio preko vrha vala. Samo je jedan bio u potpunosti u funkciji i vrlo se brzo okretao. Nakon promatranja, zastavnik Blair se ponovno pomolio. Jasan odgovor koji je primio bio je da je preostali dobar motor bio pod prevelikim opterećenjem i trebalo ga je usporiti. Stoga se vratio kapetanu i iznio taj prijedlog. Kapetan je bio iznenađen, rekavši mu da mu je brodski mehaničar upravo predložio potpuno suprotno – povećali su brzinu dobrog motora kako bi pobjegli oluji. Ipak, kapetan je odlučio slijediti prijedlog zastavnika Blaira i usporio je motor. Brod je do zore bio siguran u mirnim vodama.
Samo dva sata kasnije, dobar je motor u potpunosti prestao raditi. S pola snage u preostalom motoru, brod se jedva uspio domoći luke.
Kapetan je rekao zastavniku Blairu: »Da nismo usporili taj motor kada smo to učinili, izgubili bismo ga posred oluje«.
Bez tog motora, ne bi bilo načina za upravljanje. Brod bi se prevalio i potonuo. Kapetan je zahvalio mladom časniku SPD-a i rekao da vjeruje kako je slijeđenje duhovnog poticaja zapovjednika Blaira spasilo brod i njegovu posadu.
Dakle, ova je priča prilično dramatična. Iako nije vjerojatno da ćemo se suočiti s takvim opasnim okolnostima, ova priča sadrži važne smjernice o tome kako možemo učestalije primiti vodstvo Duha.
Prvo, kada je u pitanju objava, moramo ispravno prilagoditi svoj prijamnik prema frekvenciji neba. Zastavnik Blair je živio čistim i vjernim životom. Da nije bio poslušan, ne bi imao duhovno pouzdanje nužno da se moli kao što se molio za sigurnost svojeg broda i primi tako određeno vodstvo. Svatko od nas mora uložiti napor da uskladi svoj život s Božjim zapovijedima kako bi nas on usmjeravao.
Ponekada ne možemo čuti signal neba jer nismo dostojni. Pokajanje i poslušnost su put prema ponovnom ostvarenju jasne komunikacije. Starozavjetna riječ za pokajanje znači »okrenuti se« ili »zaokrenuti«. Kada se osjećate daleko od Boga, trebate samo donijeti odluku da se odvratite od grijeha i suočite sa Spasiteljem, gdje ćete ga naći kako čeka na vas s raširenim rukama. On je revan voditi vas, a vi ste tek jednu molitvu daleko od ponovnog primanja tog vodstva.
Drugo, zastavnik Blair nije samo zatražio od Gospodina da riješi njegov problem. Upitao je što on može učiniti da bude dio rješenja. Slično tomu, mi možemo upitati: »Gospodine, što ja trebam učiniti da bih bio dio rješenja?«. Umjesto da samo navodimo svoje probleme u molitvi i tražimo od Gospodina da ih riješi, trebali bismo tražiti proaktivnije načine primanja Gospodinove pomoći i obvezati se na djelovanje u skladu s vodstvom Duha.
Postoji treća važna lekcija u priči zastavnika Blaira. Bi li se mogao moliti s tako mirnim uvjerenjem da nije prilikom ranije prigode primio vodstvo Duha? Dolazak tajfuna nije trenutak za skidanje prašine s dara Duha Svetoga i otkrivanje kako ga koristiti. Ovaj je mladić jasno slijedio uzorak koji je koristio mnogo puta ranije, uključujući vrijeme dok je bio cjelodnevni misionar. Trebamo vodstvo Svetoga Duha kao našeg vodiča u mirnim vodama kako bi nam njegov glas bio nepogrešiv u najžešćoj oluji.
Neki možda misle da ne bismo trebali očekivati svakodnevno vodstvo od Duha jer »nije pravo da [Bog] zapovijeda u svemu« kako ne bismo bili lijeni sluge. Međutim, ovaj stih je dan nekim od prvih misionara koji su tražili od Josepha Smitha da zadobi objavu koji su oni trebali primiti sami za sebe. Gospodin im je u prethodnom stihu rekao da dođu na misijsko polje »kako se budu savjetovali između sebe i mene«.
Ovi su misionari htjeli određenu objavu o svojim planovima putovanja. Još nisu naučili tražiti vlastito usmjerenje u osobnim pitanjima. Gospodin je ovaj stav nazvao time što i jest: lijen. Prvi članovi Crkve možda su bili toliko sretni što imaju istinitog proroka da su bili u opasnosti neuspjeha da nauče kako primiti objavu sami za sebe. Biti duhovno samodostatan jest čuti Gospodinov glas kroz njegovog Duha za nečiji osoban život.
Alma je savjetovao svojeg sina da se »savjetuj[e]… s Gospodinom u svim djelima svojim«. Živjeti na takav način – što često nazivamo »živjeti po Duhu« – velika je povlastica. To donosi osjećaj spokoja i sigurnosti kao i plodove Duha poput ljubavi, radosti i mira.
Sposobnost zastavnika Blaira da primi objavu spasila je njega i mornare s njegovog broda od bijesne oluje. Danas bijesne oluje drugačijeg oblika. Usporedba Mormonove knjige o stablu života pruža snažnu sliku toga kako ostvariti duhovnu sigurnost u takvom svijetu. U ovom snu govori se o iznenadnoj tamnoj magluštini koja se digla kako bi donijela duhovno uništenje članovima Crkve koji su kročili na putu natrag prema Bogu.
Razmišljajući o ovoj slici, u svojim mislima vidim gomilu ljudi kako putuju tim putem, neki s rukama čvrsto držeći željeznu šipku, no mnoge druge koji jednostavno slijede stope ljudi ispred njih. Ovaj drugi pristup ne zahtjeva puno promišljanja ili nastojanja. Možete jednostavno činiti i misliti što drugi čine i misle. To funkcionira dobro za sunčanog vremena. No, oluje obmane i sumaglice laži dižu se bez upozorenja. U ovim situacijama, biti upoznat s glasom Duha Svetoga je pitanje duhovnog života i smrti.
Nefijevo snažno obećanje je da »koji god budu poslušali riječ Božju, i čvrsto se nje budu držali, neće nikad propasti; niti će ih nápasti, niti goruće strijele protivnika moći svladati, tako da ih zaslijepe, kako bi ih to zavelo u propast«.
Slijediti stope ljudi ispred vas na putu nije dovoljno. Ne možemo tek činiti i misliti što drugi čine i misle: moramo živjeti vođenim životom. Svatko od nas u svojim rukama mora držati željeznu šipku. Tada možemo pristupiti Gospodinu sa poniznim pouzdanjem, znajući da će nas on »vodit[i]… za ruku, i dati [nam] odgovor na molitve [naše]«. U ime Isusa Krista, amen.