Sjećati se onoga što je najvažnije
Ono što je najvažnije naši su odnosi s Nebeskim Ocem i njegovim Ljubljenim Sinom, našim obiteljima i našim bližnjima te dopuštanje Duhu da nas vodi.
Dok se ovog vikenda prisjećamo Spasiteljeva pobjedonosnog ulaska u Jeruzalem netom prije njegove pomirbene žrtve, prisjećam se njegovih riječi nade i utjehe: »Ja sam uskrsnuće i život… tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će.«1
Volim ga. Vjerujem u njega. Svjedočim da je on Uskrsnuće i Život.
Ovo me je svjedočanstvo tješilo i snažilo tijekom proteklih četiri i pol godine od kada je moja supruga Barbara preminula. Nedostaje mi.
Često sam razmišljao o našem vječnom braku i našem životu zajedno.
Ranije sam iznio kako sam upoznao Barbaru i kako me je to iskustvo naučilo koristiti vještinu »naknadnog kontakta« koju sam naučio na svojoj misiji. Morao sam je brzo naknadno kontaktirati nakon što smo se upoznali jer je bila predivna, popularna i imala je vrlo ispunjen društveni kalendar. Brzo sam bio očaran jer je bila pristupačna i prijazna. Divio sam se njezinoj dobroti. Osjećao sam da ona i ja pripadamo zajedno. To se činilo tako jednostavno u mom umu.
Barbara i ja izlazili smo i naša je veza počela jačati, ali ona nije bila sigurna da je brak sa mnom ispravan za nju.
Nije bilo dovoljno da ja znam; Barbara je trebala znati za sebe. Znao sam da bi, ako provedemo vrijeme posteći i moleći se o tom pitanju, Barbara mogla primiti potvrdu s Neba.
Proveli smo vikend bez izlazaka kako bismo mogli zasebno postiti i moliti se, kako bismo znali za sebe. Na sreću za mene, primila je istu potvrdu kao i ja. Ostalo je, kao što kažu, povijest.
Kada je Barbara preminula, naša su djeca stavila na njezin nadgrobni kamen nekoliko lekcija koje je Barbara htjela da upamte. Jedna je od tih lekcija da »ono što je najvažnije jest ono što traje najduže«.
Danas ću iznijeti iz svojeg srca nekoliko osjećaja i misli o onome što je najvažnije.
Prvo, najvažniji je odnos s našim Nebeskim Ocem i njegovim Sinom, Gospodinom Isusom Kristom. Ovaj je odnos najvažniji sada i u vječnosti.
Drugo, obiteljski su odnosi među onim stvarima koje su najvažnije.
Tijekom svojeg službeništva posjetio sam mnoge pojedince i obitelji pogođene razornim prirodnim katastrofama. Mnogi su bili raseljeni, gladni i uplašeni. Trebali su liječničku pomoć, hranu i sklonište.
Također su trebali svoje obitelji.
Priznajem da neki možda nemaju blagoslove bliske obitelji pa kao »obitelj« uključujem širu obitelj, prijatelje pa čak i obitelji odjela. Ti su odnosi ključni za emocionalno i tjelesno zdravlje.
Ti odnosi također mogu ponuditi ljubav, radost, sreću i osjećaj pripadnosti.
Njegovanje je ovih važnih odnosa odabir. Odabir da budemo dio obitelji zahtijeva predanost, ljubav, strpljenje, komunikaciju i oprost.2 Možda će biti trenutaka kada se ne slažemo s drugom osobom, ali to možemo učiniti bez da smo neugodni. U udvaranju i braku ne zaljubljujemo se niti se odljubljujemo kao da smo predmeti koje se pomiče na šahovskoj ploči. Mi biramo voljeti i podržavati jedni druge. Isto činimo u drugim obiteljskim odnosima i s prijateljima koji su nam poput obitelji.
U proglasu o obitelji navodi se da »božanski naum sreće omogućuje da se obiteljske veze nastave i nakon smrti. Svete uredbe i savezi dostupni u svetim hramovima omogućuju pojedincima da se vrate u nazočnost Boga, a obiteljima da mogu biti vječno ujedinjene.«3
Još jedna stvar koja je najvažnija jest slijediti poticaje Duha u našim najvažnijim odnosima i u našim nastojanjima da volimo svoje bližnje kao sami sebe, uključujući u našim osobnim i javnim službeništvima. Naučio sam ovu lekciju rano u svojem životu dok sam služio kao biskup.
Kasno jedne hladne, snježne, zimske večeri odlazio sam iz svojeg biskupova ureda kada sam osjetio snažan dojam da posjetim stariju udovicu u odjelu. Pogledao sam svoj sat – bilo je 10 sati navečer. Opravdavao sam se da je prekasno za takav posjet. Osim toga, sniježilo je. Odlučio sam posjetiti ovu dragu sestru rano ujutro umjesto da je uznemiravam u tako kasni sat. Odvezao sam se kući i otišao u krevet, ali bacao sam se i okretao tijekom noći jer me Duh potresao.
Rano sljedećeg jutra odvezao sam se ravno do udovičina doma. Njezina je kći otvorila vrata i u suzama rekla: »O, biskupe, hvala vam što ste došli. Majka je preminula prije dva sata.« Bio sam shrvan. Nikada neću zaboraviti osjećaje u svom srcu. Plakao sam. Tko je više od ove drage udovice zaslužio da je biskup drži za ruku, tješi je i možda joj pruži posljednji blagoslov? Propustio sam tu priliku jer sam, opravdavajući se, odbacio ovaj snažan poticaj od Duha.4
Braćo i sestre, mladići i djevojke te djeco iz Male škole, svjedočim da je slijeđenje poticaja Duha jedna od stvari koje su najvažnije u svim našim odnosima.
Naposljetku, na ovaj vikend Cvjetnice svjedočim da su obraćenje Gospodinu, iznošenje svjedočanstva o njemu i služenje njemu također među stvarima koje su najvažnije.
Vjera u Isusa Krista temelj je naših svjedočanstava. Svjedočanstvo je osvjedočenje ili potvrda vječne istine utisnuta u pojedinačna srca i duše kroz Duha Svetoga. Svjedočanstvo o Isusu Kristu, rođeno od Duha i osnaženo njime, mijenja živote – mijenja način na koji razmišljamo i kako živimo. Svjedočanstvo nas okreće prema našem Nebeskom Ocu i njegovu božanskom Sinu.
Alma je podučio:
»Gle, svjedočim vam da uistinu znadem kako je ovo o čemu govorah istinito. A što mislite kako znadem o pouzdanosti toga?
Gle, kažem vam, to mi otkri Sveti Duh Božji. Gle, ja postih i moljah se mnoge dane da bih mogao doznati o tomu sam za sebe. A sad znadem sam za sebe da je to istinito; jer mi Gospod Bog to očitova Svetim Duhom svojim.«5
Nije dovoljno samo imati svjedočanstvo. Kako naše obraćenje Isusu Kristu raste, prirodno želimo svjedočiti o njemu – njegovoj dobroti, ljubavi i ljubaznosti.
Često na našim sastancima svjedočanstava tijekom posne nedjelje čujemo izraze »zahvalan sam« i »volim« više nego što čujemo izraze »znam« i »vjerujem«.
Pozivam vas da češće iznosite svoje svjedočanstvo o Isusu Kristu. Iznosite svjedočanstvo o onome što znate i vjerujete i što osjećate, ne samo o onome na čemu ste zahvalni. Svjedočite o svojim iskustvima spoznavanja Spasitelja i ljubavi prema njemu, o življenju njegovih naučavanja te o njegovoj otkupljujućoj i osposobljavajućoj moći u vašem životu. Dok iznosite svjedočanstvo o onome što znate, vjerujete i osjećate, Duh Sveti potvrdit će istinu onima koji iskreno slušaju vaše svjedočanstvo. Oni će to učiniti jer su vas gledali kako postajete miran sljedbenik Isusa Krista. Vidjet će što znači biti njegov učenik. Također će osjetiti nešto što možda prije nisu osjetili. Čisto svjedočanstvo dolazi iz promijenjenog srca i može biti poneseno moću Duha Svetoga u srca drugih koji su otvoreni primiti ga.
Oni koji osjete nešto kao rezultat vašeg svjedočanstva tada mogu upitati Gospodina u molitvi da potvrdi istinitost vašeg svjedočanstva. Tada mogu znati za sebe.
Braćo i sestre, svjedočim vam i posvjedočujem da znam da je Isus Krist Spasitelj i Otkupitelj svijeta. On živi. On je uskrsli Sin Božji i ovo je njegova Crkva koju vode njegov prorok i njegovi apostoli. Molim se da ću, jednoga dana kada prijeđem u sljedeći svijet, moći to učiniti sa svojim žarko gorućim svjedočanstvom.
U svojem sam službeništvu naučio da su ono što je najvažnije naši odnosi s Nebeskim Ocem i njegovim Ljubljenim Sinom, našim obiteljima i našim bližnjima te dopuštanje Duhu Gospodnjem da nas vodi u tim odnosima kako bismo mogli svjedočiti o onome što je najvažnije i traje najduže. U ime Isusa Krista, amen.