Poziv za obraćenika
Bila sam nova obraćenica i nisam znala svirati klavir. Ali sam jako zahvalna za poziv pijanistice u ogranku koji je promijenio moj život.
Ubrzo nakon što sam se krstila u dobi od 10 godina u Lappeenrantu, Finska, primila sam svoj prvi crkveni poziv. Bilo je to 1960. godine, a naš mali ogranak očajno je trebao nekoga da svira pjesme za sakramentalne sastanke. Zamoljena sam da ispunim taj zadatak.
Iako je moja majka uvijek poticala mog brata i mene da razvijamo umjetničke talente, nisam znala kako svirati klavir, a nismo ga ni imali. No željela sam ispuniti svoj poziv, stoga smo napravili plan.
Na kućnoj obiteljskoj večeri razgovarali smo što taj poziv znači za sve nas. Međutim, budući da je moja majka bila udovica s dvoje mlade djece, znali smo da će za nas biti veliki izazov kupiti klavir i plaćati lekcije. Odlučili smo da smo svi voljni uložiti potrebnu žrtvu.
Prva žrtva koju je moja obitelj podnijela bila je financijska. Odlučili smo da ćemo se od proljeća do jeseni voziti biciklima umjesto autobusom. Moj brat, Martti, bio je odvažan i postao je naročito dobar u biciklizmu – čak i na snijegu i ledu. Odrekla sam se kupovine većine odjeće i naučila sam šivati. Također smo naučili živjeti štedljivo. Zasadili smo vrt na selu u blizini kuće mog djeda i bake i čuvali hranu za zimu. Naši »odmori« bili su majčina putovanja do hrama u Švicarskoj ili piknici i izleti blizu doma.
Druga žrtva koju je moja obitelj podnijela bila je vremenska. Podijelili smo zadatke i prerasporedili naše aktivnosti i domaću zadaću kako bih ja imala dovoljno vremena vježbati klavir. Zbog naše žrtve i napornog rada, majka je često govorila da nemamo vremena upadati u nevolje poput drugih naših vršnjaka. Zapravo, moj poziv postao je obiteljski poziv mnogo prije nego što sam odsvirala ijednu notu.
Počela sam uzimati lekcije kod učitelja glazbe u lokalnoj školi. Vježbala sam koristeći papirnatu tastaturu i na klaviru u crkvi. Kada je moj učitelj klavira odselio, kupili smo njegov klavir, a ja sam primljena da studiram s cijenjenom učiteljicom klavira u tom području.
Samostalno sam naučila crkvene pjesme i puno vježbala s voditeljem glazbe u ogranku. Svi su me ohrabrivali – čak i kada se »falš« nota provukla. Moja učiteljica bila je užasnuta kada je otkrila da sam svirala pred ljudima prije nego što sam temeljito naučila i zapamtila dijelove. Ali sviranje s jednom rukom bilo je bolje nego uopće nemati glazbu.
Na lekcije sam dolazila biciklom, a kada je došla zima, pokušavala sam hodati ili skijati ako je bilo moguće. Nedjeljama sam sama hodala na crkvene sastanke kako bih došla sat vremena ranije i imala vremena vježbati. Bila sam odlučna ići autobusom samo kada bi temperature pale ispod -15ºC. Kiša i snijeg nisu me nešto smetali. Vrijeme je u hodu prolazilo brzo jer sam imala toliko predivnih crkvenih pjesama koje su mi pravile društvo. Dok sam hodala, prelazila sam ravnice s pionirima (vidi »Hajdemo Sveci«, Crkvena pjesmarica, br. 30), koračala visoko po gorskim vrhovima u Sionu (vidi »High on the Mountain Top«, Hymns, br. 5), i bila s mladima koji nikada neće pokleknuti (vidi »True to the Faith«, Hymns, br. 254). Nikada ne bih mogla pokleknuti uz takvu podršku – iako smo moja obitelj i ja bili jedini sveci posljednjih dana u našoj sredini u istočnoj Finskoj, u sjeni ruske granice.
Tijekom godina postala sam bolja u sviranju i mogla sam stvarati glazbu umjesto da samo ispravno sviram note. Naučila sam koristiti molitvu pri odabiru glazbe kako bi Duh mogao biti na sastanku. I što je najvažnije, moje svjedočanstvo o evanđelju došlo mi je kroz glazbu. Mogu se lako prisjetiti osjećaja, riječi i poruka crkvenih pjesama ako ikada posumnjam u nešto. Znala sam da su evanđeoska načela i uredbe istiniti, učeći ih redak po redak, i notu za notom.
Sjećam se jednog naročitog dana kada je moja predanost tim načelima bila stavljena na kušnju. Imala sam 14 godina. Voljela sam plivati i sanjala sam o plivanju na Olimpijadi. Nisam se natjecala nedjeljama, ali sam ipak napredovala. Konačno, kako su se približavale Olimpijske igre u Meksiko Cityju, trener me je pozvao da sudjelujem na posebnom treningu.
Trening je, međutim, bio svakog nedjeljnog jutra tijekom Nedjeljne škole. Opravdavala sam se da bih mogla otići na trening i propustiti Nedjeljnu školu jer ću se moći vratiti u crkvu na vrijeme za večernji sakramentalni sastanak. Štedjela sam za autobusnu kartu i sve isplanirala. Subotu ujutro prije prvog treninga rekla sam majci svoj plan.
Vidjela sam tugu i razočaranje u njezinim očima, ali njezin jedini odgovor bio je da je odluka moja i da sam podučena što je ispravno. Te noći nisam mogla izbaciti riječi pjesme »Biraj ispravno« (Crkvena pjesmarica, br. 46) iz svog uma. Riječi u mojoj glavi zvučale su poput oštećene ploče.
U nedjelju ujutro držala sam torbu za plivanje u jednoj ruci, a torbu za glazbu u drugoj, nadajući se da ću navesti moju mamu da povjeruje kako idem u crkvu. Izašla sam van do autobusne stanice. Slučajno je autobusna stanica koja je vodila do bazena bila na mojoj strani ulice, a druga, koja je vodila do kapele, bila je na suprotnoj strani. Dok sam čekala, postala sam nervozna. U mojim ušima odzvanjala je glazba pjesme »Have I Done Any Good?« [jesam li učinila nešto dobro] (Hymns, br. 223) – pjesme koju sam planirala za Nedjeljnu školu tog dana. Znala sam iz iskustva da će, s teškim ritmom, kompliciranim riječima i visokim notama, ova pjesma postati katastrofa bez dobre pratnje.
Dok sam razmišljala, prišla su oba autobusa. Autobus prema bazenu zaustavio se zbog mene, a vozač autobusa prema crkvi zaustavio se i pogledao me, zbunjen jer je znao da sam uvijek ulazila u njegov autobus. Svi smo se međusobno gledali nekoliko sekundi. Što sam čekala? Odabrala sam Gospodina (vidi »Who’s on the Lord’s Side?« Hymns, br. 260). Obećala sam da ću ići kamo on želi da idem (vidi »I’ll Go Where You Want Me to Go«, Hymns, br. 270). Moja odluka da obdržavam zapovijedi donesena je davno prije (vidi »Zapovijed poslušaj«, Crkvena pjesmarica, br. 303).
Prije nego što je moj mozak uhvatio korak s mojim srcem, moje je tijelo preuzelo kontrolu. Potrčala sam preko ceste i mahnula vozaču drugog autobusa da me pričeka. Platila sam kartu i otišla na kraj autobusa koji je išao u smjeru Crkve, gledajući kako moji plivački snovi odlaze u suprotnom smjeru.
Svi su mislili da sam tog dana plakala jer sam osjećala Duha. No zapravo sam plakala jer su se moji dječji snovi upravo srušili i jer sam bila posramljena što sam uopće razmišljala o tome da plivam na Šabat. Ali te nedjelje, kao i prije i poslije, ispunila sam svoj poziv.
Kada sam bila spremna krenuti na koledž, obučavala sam nekoliko članova ogranka da vode glazbu i sviraju klavir. Na koledžu sam nastavila svirati klavir i uzela sam lekcije za orgulje. Mislila sam da je moja šansa za odlazak u Latinsku Ameriku zauvijek otišla kada sam odustala od natjecanja u plivanju, no kada sam magistrirala na sveučilištu Brigham Young, služila sam misiju u Kolumbiji. Dok sam bila na misiji, podučavala sam lekcije iz klavira. Željela sam tim svecima ostaviti dar glazbe. Djeca i mladi u Kolumbiji hodali su kilometrima po vrućem suncu kako bi imali priliku učiti svirati klavir. Oni su također počeli s jednom rukom dok nisu naučili svirati s obje ruke. I oni su se žrtvovali više od mene u svojim naporima da nauče svirati klavir.
Prošlo je više od 50 godina od kad sam se krstila. Putovala sam nadaleko i naširoko od svog doma u Finskoj, ali bez obzira kamo sam otišla, uvijek se javila potreba da netko svira crkvene pjesme. Univerzalni jezik glazbe izgradio je mostove razumijevanja i ljubavi na mnogim mjestima.
Danas su moje ruke spore i artritične. Mnogo je sposobnih glazbenika zauzelo moje mjesto. Moja majka često osjeća tugu kada se osvrne na moje prve godine u Crkvi i žrtava koje sam podnijela, kilometara koje sam prešla i stvari bez kojih sam bila. Ona se boji da je hladnoća doprinijela mom artritisu. Međutim, ja svoje »borbene ožiljke« nosim s radošću. Izlila sam svoje radosti i tuge u glazbu. Naučila sam se smijati i plakati kroz moje prste.
Moje srce pjeva sa zahvalnošću kada razmišljam da je Nebeskom Ocu i mojim vođama dovoljno stalo da pozovu djevojčicu ispuniti tako izazovan zadatak. Taj mi je poziv pomogao steći čvrsto razumijevanje evanđelja i omogućio mi je da pomognem drugima osjetiti Duha kroz glazbu. Ja sam živi dokaz da novi obraćenici trebaju poziv – čak i male djevojčice bez vještina u sviranju klavira. Kroz moj prvi poziv otkrila sam da s Bogom ništa nije nemoguće i da ima naum i svrhu za svako od svoje djece. I kroz glazbu, stekla sam nepokolebljivo svjedočanstvo o obnovljenom evanđelju Isusa Krista.
Ilustracije: Mike Malm