Do novog susreta
Nada u pomirenju
Iz govora s domjenka održanog na sveučilištu Brigham Young 4. rujna 2008. Za cijeli tekst na engleskom jeziku, posjetite speeches.byu.edu.
Nada se mora utemeljiti ne samo na spoznaji i svjedočanstvu, već i na osobnoj primjeni pomirenja.
Upoznao sam ljude koji su izgubili svu nadu. Osjećaju da pokajanje nije za njih, a oprost izvan njihovog dosega. Oni ne razumiju pročišćavajuću moć pomirenja. Ili, ako razumiju, nisu usadili u sebe značenje patnje Isusa Krista u Getsemaniju i na križu. Za svakog od nas odustajanje od nade za pročišćavanje naših života znači poricanje dubine, moći i opsega njegove patnje u naše ime.
Prije nekoliko godina imao sam zaduženje na saboru okola da intervjuiram 21-godišnjeg muškarca kako bih utvrdio njegovu dostojnost za služenje misije. Vrhovni autoriteti obično ne intervjuiraju potencijalne misionare. Stoga je to bilo neobično. Dok sam čitao pozadinu razloga za intervju sa mnom, srce me je boljelo. Ovaj je dječak počinio teške grijehe. Pitao sam se zašto su me tražili da se nađem s nekim tko ima takvu pozadinu, zaključujući da bi bilo vrlo neobično da ga predložim za odobrenje za misionara.
Nakon subotnjeg večernjeg zasjedanja sabora, povukao sam se u ured predsjednika okola radi intervjua. Dok sam čekao, prišao mi je naočit mladić s predivnim izrazom lica. Pitao sam se kako da se ispričam budući da je bilo očito da je on želio razgovarati, a ja sam imao sastanak s vrlo problematičnim dječakom. Zatim se predstavio. On je bio mladić zbog kojeg sam tamo bio.
U privatnosti ureda, postavio sam mu samo jedno pitanje: »Zašto te ja intervjuiram?«
Prepričao mi je svoju prošlost. Kada je završio, počeo je objašnjavati korake i osobnu patnju kroz koju je prošao. Govorio je o pomirenju – o beskonačnoj moći pomirenja. Iznio je svoje svjedočanstvo i iskazao svoju ljubav za Spasitelja. A zatim je rekao: »Vjerujem da su Spasiteljeva osobna patnja u Getsemaniju i njegova žrtva na križu dovoljno snažne da spase čak i čovjeka poput mene.«
Dirnut s njegovom poniznošću i Duhom, rekao sam: »Preporučit ću te da služiš kao predstavnik Isusa Krista.« A zatim sam rekao: »Zamolit ću te samo jednu stvar. Želim da budeš najbolji misionar u cijeloj Crkvi. To je sve.«
Tri ili četiri mjeseca kasnije, sestra Edgley i ja govorili smo u centru za obuku misionara. Na kraju duhovnog osvrta, družio sam se s misionarima kada sam ugledao mladića poznatog lica.
Pitao je: »Sjećate li me se?«
Uz malo neugode, rekao sam: »Žao mi je. Znam da bih trebao, ali se jednostavno ne sjećam.«
Zatim je rekao: »Reći ću vam tko sam. Ja sam najbolji misionar u centru za obuku misionara.« I povjerovao sam mu.
Nada ovog mladića bila je utemeljena ne samo na spoznaji i svjedočanstvu pomirenja, već i na osobnoj primjeni tog dara. On je razumio da je to bilo za njega osobno! On je poznavao moć pomirenja i nadu koju daje kada se sve moglo činiti izgubljeno ili beznadno.