Možda bismo trebali moliti?
Scott Edgar, Utah, SAD
U proljeće 1975. godine moja obitelj i ja živjeli smo u predivnom zelenom farmerskom okruženju područja Rheinland-Pfalz u Zapadnoj Njemačkoj. Vozeći kući iz crkve jedne kišne nedjelje, zaustavili smo se kako bismo provjerili automobil koji se okrenuo na stranu na mokroj cesti uz rub šume. U šumi je već bilo mračno zbog gustog pokrova od drveća i nadolazeće noći.
Nakon što smo pogledali uništeno vozilo, vratili smo se do svog auta i otkrili da je zapeo u mulj. Nisam mogao ići unazad, ali sam mogao ići naprijed – u šumu. Već smo se ranije vozili kroz šumu i vidjeli da su mnoge šumske ceste međusobno povezane i da će nas naposljetku izvesti van, pa sam odlučio krenuti naprijed u tamu.
Brzo sam shvatio da sam donio pogrešnu odluku. Uska, mokra cesta bila je puna dubokih blatnih brazda i vodila je sve dalje i dalje u mračnu šumu. Pokušavao sam zadržati brzinu plašeći se da ćemo zapeti ako se zaustavimo. Ispred sam ugledao povišeno mjesto koje je izgledalo dovoljno čvrsto da izdrži težinu automobila. Moj plan bio je izvući auto iz blata i dobiti vremena za razmišljanje. Auto je jurnuo prema gore i izašao iz blata.
Ugasio sam auto i izašao. Bez svjetala nisam mogao vidjeti ništa. Ponovno sam upalio svjetla, zgrabio svjetiljku i nakon što sam pregledao auto, odlučio sam da je najbolje vratiti se u šumu i pojuriti putem kojim smo došli.
Vratio sam se u šumu koliko god sam mogao, dodao malo gasa, jurnuo na cestu i zapeo duboko u blatu. Sada smo stvarno bili u nevolji. Vani je bio potpuni mrak i tišina. U autu smo sjedili moja žena i ja s troje prestrašene djece.
Pitao sam svoju ženi ima li kakvu ideju. U trenutku je rekla: »Možda bismo trebali moliti.« Djeca su se gotovo trenutačno smirila. Izrekao sam poniznu, ali očajnu molitvu za pomoć. Dok sam se molio, u moj um ušla je jasna misao: »Stavi lance za gume.«
Stojeći u 25 cm blata u svojoj nedjeljnoj haljini, moja draga žena držala je svjetiljku dok sam golim rukama čistio stražnje gume i stavljao lance. S vjerom i pouzdanjem, ponovno smo se pomolili i pokrenuli motor. Polako smo se izvezli kroz blato i naposljetku vratili na kolnik.
U uzbuđenju što smo se oslobodili blata i mraka, gotovo sam zaboravio tko nam je pomogao izaći iz šume. Naša me je petogodišnja kćerka podsjetila kada je rekla: »Tata, Nebeski Otac stvarno odgovara na molitve, zar ne?«