»Ne mogu bez tebe«
Autor živi u Uti, SAD.
Kada više nismo znali o čemu bismo podučavali, moj je suradnik predložio da pjevamo ovu pjesmu.
Jednog ugodnog nedjeljnog poslijepodneva, dok sam bio na misiji u Balsanu, u Koreji, moj suradnik i ja pozdravljali smo članove nakon crkve i htjeli smo krenuti propovijedati kad nas je vođa misije u odjelu upoznao s dvanaestogodišnjim dječakom, Kong Sung–Gyunom. Pohodio je crkvu tog dana i želio je doznati više o evanđelju.
Naravno, mi smo bili uzbuđeni što ćemo ga podučavati, no ja sam bio nervozan oko toga što ćemo podučavati nekoga tako mladoga. Odlučili smo provjeriti imamo li pristanak roditelja, stoga sam nazvao u dom Kong Sung–Gyuna i kratko razgovarao s njegovom majkom, Pak Mi–Jung. Iznenadio sam se kada je rekla kako joj je drago što se njezin sin raduje odlasku u crkvu te da bi ona bila tako sretna kada bismo mi dolazili podučavati ga.
Neočekivani istraživači
Sljedeće smo večeri stigli u dječakov dom spremni podučavati. Bili smo iznenađeni saznavši kako Pak Mi–Jung želi da podučavamo i njezinu kćer Kong Su–Jin. A budući da smo bili stranci u njezinom domu, Pak Mi–Jung je željela sjediti na lekcijama. Naravno, veselilo nas je podučavati sve koji žele slušati.
Nakon što su nam poslužili osvježenje, sjeli smo zajedno i počeli razgovarati. Prije nego što smo odmah prionuli na lekciju, Pak Mi–Jung nas je željela bolje upoznati i reći nam nešto o obiteljskim okolnostima. Rekla nam je kroz kakve su kušnje i teškoće nedavno prolazili, uključujući i nedavnu borbu sina s rakom. Uspješno je prošao kroz liječenja zračenjem i rak je trenutno u remisiji, no liječnici su ih upozorili da se može vratiti u bilo kojem trenutku. To je obitelji uzelo veliki danak. Bili su obitelj iz radničke klase, a otac je morao teško raditi kako bi imali krov nad glavom i hranu na stolu.
Bio sam šokiran i ožalošćen kušnjama u njihovim životinjama. Njihov život nije bio lak, no bliskost je u toj obitelji bila očitija nego u bilo kojoj drugoj obitelji s kojom sam se susreo u Koreji, što je mnogo govorilo o obiteljski orijentiranom društvu u Koreji. Napustili smo njihov dom te večeri stekavši bolju spoznaju o ovoj osobitoj obitelji i radosni što smo imali priliku iznijeti im evanđeoske poruke.
Moj suradnik i ja otišli smo k njima još nekoliko puta tog tjedna i svaki smo put iskusili istu toplinu i gostoljubivost kao i prvi puta. Kada je red došao na temu krštenja, oboje je djece bilo nestrpljivo pristupiti Crkvi. Međutim, njihova majka nije s njima dijelila to uzbuđenje. Iako su naša naučavanja odzvanjala u njoj i nadala se da su istinita, nije osjetila da će moći uspjeti i obdržavati takvu vrstu obveza koje pristupanje Crkvi zahtijeva. Također, nije osjećala da će biti za nju prikladno da se krsti bez svoga supruga, s kojim se još nismo susreli. Međutim, bila je više nego voljna nastaviti sastajati se s nama i željela je da njezina djeca pristupe i prisustvuju u crkvi.
Kako se približavao kraj tog drugog tjedna, tijekom naših sastanaka u njezinom domu, upoznali smo i njezinog supruga Kong Kuk–Wona – poniznog, nježnog i velikodušnog čovjeka. Pridružio nam se na nekoliko posljednjih razgovora i odmah povjerovao u sve što smo podučavali, uključujući i nauk koji mnogu često smatraju teškim poput desetine i Riječi mudrosti. Unatoč svojoj financijskoj oskudici i situaciji, počeli su plaćati desetinu. Očeva je jedina prepreka bila rad nedjeljom. Svake nedjelje radio je u Međunarodnoj zračnoj luci u Seulu, stoga i nije bio u mogućnosti prisustvovati u crkvi s ostatkom svoje obitelji. Unatoč svom poslovnom rasporedu, on i njegova supruga organizirali su da krštenja njihove djece budu naredne nedjelje.
Nakon krštenja djece, nastavili smo se učestalo družiti u domu obitelji. Održavali smo kućne obiteljske večeri, iznosili Sveta pisma i nadahnjujuća iskustva te ih upoznali s članovima odjela. Međutim, unatoč neprekidnim evanđeoskim iskustvima, roditelji nisu bili niti blizu krštenju.
U međuvremenu je moj suradnik prebačen, a moj je novi suradnik bio starješina koji je došao izravno iz centra za obuku misionara. Bio je pun vjere, energije i uzbuđenja i, iskreno, teško sam ga mogao pratiti. Nakon susreta s Kong Kuk–Wonom i Pak Mi–Jung u nekoliko navrata, moj mi je suradnik prišao i upitao me jesmo li ili nismo moj prethodni suradnik i ja postili s njima. Nismo. Zapravo, ta mi pomisao nikada nije pala na pamet. Stoga smo se susreli s obitelji i predložili smo post. Bio sam šokiran kada smo otkrili da su s vremena na vrijeme i sami postili, i za zdravlje svoga sina i za promjenu u rasporedu posla što bi Kong Kuk–Wonu omogućilo prisustvovanje u crkvi. Nakon što smo im se moj suradnik i ja pridružili u postu, naše su molitve uslišane i Kong Kuk–Wonov je raspored posla promijenjen. Ali Pak Mi–Jung je još uvijek bila odlučna i nije se htjela krstiti.
Nadahnjujuća ideja
Moj se suradnik tada domislio sjajne ideje. Izvukao je džepnu pjesmaricu i upitao možemo li pjevati s njima. Iako smo već pjevali pjesme u nekoliko prilika, nikada nisam vidio Pak Mi–Jung da pjeva i jednostavno sam pretpostavio da ne voli pjevanje ili joj je bilo neugodno jer je glazba bila novo iskustvo za nju. Moj ju je suradnik upitao ima li najdražu pjesmu, i na moje zaprepaštenje, ona se zagrcnula i odgovorila da je, otkada je bila djevojčica, njezina najdraža pjesma »Ne mogu bez Tebe« (Crkvena pjesmarica, br. 66). Počeli smo pjevati četveroglasno, otac je pjevao melodiju, majka je pjevala alt, moj suradnik tenora, a ja sam pjevao basa.
Snažno se osjetila prisutnost Duha u prostoriji. Kada smo pjevali treći stih, emocije su ju svladale, i njezin je glas izostao, a mi smo nastavili:
Za radost i za bol
ja trebam Te.
Kad sa mnom nisi Ti,
tad pada sve.
Bez Tebe ja ne mogu,
uvijek trebam tebe;
O Kriste, blagoslovi
sad mene Ti!
Kada smo završili s četvrtim i posljednjim stihom, ona je već jecala. Njezin ju je muž pokušavao utješiti te se najzad sabrala. Pogledala me ravno u oči i rekla: »Trebam se krstiti«.
Služba krštenja za Kong Kuk–Wona i Pak Mi–Jung tog nedjeljnog poslijepodneva bila je jedna od najduhovnijih u mojoj misiji. Njihova su djeca sudjelovala u programu, a brojni su mjesni članovi nazočili kako bi iskazali svoju podršku najnovijoj obraćeničkoj obitelji u svojem odjelu. Moj suradnik i ja otpjevali smo posebni glazbeni broj: »Ne mogu bez Tebe«.
S vremenom sam završio sa svojom misijom i vratio se kući. Nakon godine dana na fakultetu, vratio sam se u Koreju na ljetno pripravništvo i svakog sam vikenda želio posjetiti mnoge osobite prijatelje i obitelji s kojima sam se susreo na mojoj misiji. Nakon nekoliko tjedana vratio sam se u Balsan i susreo se s tom osobitom obitelji. Nakon što sam stigao u njihov dom, primijetio sam da netko nedostaje – njihov sin. Sa suzama u očima, Pak Mi–Jung mi je priopćila kako se rak vratio njihovom sinu u dobi od 14 godina i da je izgubio bitku.
Dok sam pokušavao izraziti svoju sućut i nositi se s boli koju sam osjećao, Kong Kuk–Won me je uvjeravao da će sve biti u redu. Voljeli su evanđelje, vjerno išli u crkvu i radovali se danu kada će njihova obitelj biti zapečaćena zajedno za vrijeme u svu vječnost u hramu Seul Koreja. Unatoč boli u srcu koju su osjećali obitelj je znala da će ponovno vidjeti Kong Sung–Gyuna i ponovno biti skupa. Pak Mi–Jung mi je također rekla da joj je dnevno pjevanje pjesama pomoglo pronaći snagu da izađe na kraj s time i da osjeti mir koji donosi Duh.
Kada sam otišao iz njihovog doma, prisjetio sam se ponovno riječi omiljene pjesme Pak Mi–Jung. Zahvalan sam što je Nebeski Otac blagoslovio obitelj mirom nakon smrti Kong Sung–Gyuna, a osobito sam zahvalan za ulogu Duha u obraćenju Pak Mi–Jung, što je obitelji omogućilo da se kvalificira za vječne blagoslove hrama.