Čista vjera

starješina W. Christopher Waddell

iz Sedamdesetorice

Nesebično služenje – zaboravljajući na sebe, odgovarajući na potrebe drugih i posvećujući svoj život služenju drugima – uvijek su bile odlike učenika Isusa Krista.

U Matejevom 11. poglavlju Spasitelj nas podučava značajnoj lekciji čime nije rekao odgovor na pitanje koje su postavili učenici Ivana Krstitelja:

»Kad Ivan u tamnici ču za Kristova djela, posla učenike svoje da ga pitaju:

»Jesi li ti onaj koji ima doći, ili da drugoga čekamo?«

Isus im odgovori: »Idite i javite Ivanu što čujete i vidite!

Slijepi progledaju, hromi hodaju, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se propovijeda Radosna vijest« (Matej 11:2–5).

Umjesto kratkog doktrinarnog objašnjenja kojim bi opisao da je on, uistinu, »onaj koji ima doći«, Spasitelj je odgovorio onime što je činio – primjerom svojeg služenja.

Na Općem saboru u travnju 2014. godine starješina Richard G. Scott iz Zbora dvanaestorice apostola nas je podsjetio: »Najbolje služimo našem Ocu na Nebu pravednim utjecajem i služenjem drugima. Najbolji je primjer, koji je ikada hodao zemljom, naš Spasitelj, Isus Krist«.¹

Nesebično služenje – zaboravljanje na sebe, odgovor na potrebe drugih i polaganje svojih života da bismo služili njima – uvijek su bile odlike učenika Isusa Krista Kralj Benjamin je podučavao više od 100 godina prije rođenja Spasitelja: »Kad služite bližnjemu svojemu, samomu [ste] Bogu svojemu na službu« (Mosija 2:17).

Jakov nas podsjeća da se bitan aspekt »čiste vjere« pronalazi u našem služenju drugima dok »posjećujemo siročad i udovice u njihovoj nesreći« (Jakov 1:27). »Čista vjera« više je od izjave uvjerenja, ona je pokazatelj uvjerenja.

Volite svoje suputnike

Sredinom srpnja 1984. godine, nekoliko tjedana nakon što smo se moja supruga Carol i ja vjenčali u hramu Los Angeles Kalifornija, putovali smo u Utu gdje sam trebao započeti sa svojom karijerom, a Carol je trebala završiti svoje fakultetsko obrazovanje. Vozili smo odvojenim autima. Između dva vozila, prevozili smo sve što smo posjedovali.

Na otprilike pola puta do našeg odredišta, Carol se zaustavila kraj moga auta i počela mi nešto pokazivati. To je bilo u vrijeme prije mobitela i pametnih telefona, slanja poruka i Twittera. Ugledavši njezin izraz lica kroz prozor, mogao sam vidjeti da se nije osjećala dobro. Priopćila mi je da može nastaviti s vožnjom, no ja sam bio zabrinut za svoju nevjestu.

Kada smo se približavali malenom gradu Beaver, u državi Utah, ponovno se zaustavila i vidio sam da je trebala stati. Nije joj bilo dobro te nije mogla nastaviti. Imali smo dva automobila puna odjeće i svadbenih darova, no nažalost, imali smo vrlo malo novca. Hotelska je soba bila preskupa za naš budžet. Nisam znao što učiniti.

Niti jedno od nas nikada nije bilo u Beaveru i ne znajući zapravo što tražimo, vozili smo se uokolo nekoliko minuta dok nisam ugledao park. Stali smo na parkiralište i pronašli drvo koje je davalo hlad gdje smo prostrli prekrivač kako bi se Carol odmorila.

Nekoliko minuta kasnije još se jedan automobil dovezao na prazno parkirno mjesto i parkirao se kraj naša dva automobila. Žena, otprilike generacije naših majki, izašla je iz svoga auta i upitala je li sve u redu i može li nam kako pomoći. Napomenula je kako nas je primijetila dok se vozila i osjetila kako se treba zaustaviti. Kada smo joj objasnili svoju situaciju, odmah nas je pozvala da ju slijedimo doma, gdje smo se mogli odmoriti koliko god smo trebali.

Ubrzo smo se našli na udobnom krevetu u hladnijoj podrumskoj prostoriji njezinog doma. Tek što smo se smjestili, ova je predivna sestra rekla kako ima mnogo zadataka koje treba riješiti te da ćemo ostati sami nekoliko sati. Rekla nam je ako smo gladni, da slobodno možemo uzeti sve što pronađemo u kuhinji te da, ako odemo prije nego se vrati, zatvorimo ulazna vrata.

Nakon toliko željenog sna, Carol se osjećala bolje i nastavili smo sa svojim putovanjem bez zaustavljanja kraj kuhinje. Kada smo otišli, ljubazna se žena još nije bila vratila doma. Na našu žalost, nismo zabilježili adresu i nikada nismo na odgovarajući način zahvalili našoj vlastitoj dobroj Samarijanki koja se zaustavila na našem putu i otvorila vrata strancima u potrebi.

Dok se prisjećam tog iskustva, riječi predsjednika Thomasa S. Monsona, koji utjelovljuje Spasiteljevu opomenu, »Idi pa i ti čini tako!« (vidi Luka 10:37) kao i svaki smrtnik, padaju mi na pamet: »Ne možemo istinski voljeti Boga ako ne volimo svoje suputnike u ovom smrtnom putovanju.«²

Kada god se susretnemo sa svojim »suputnicima« – na putu ili u našim domovima, na igralištu ili školama, radnom mjestu ili crkvi – dok tražimo, gledamo i djelujemo, postat ćemo više poput Krista, blagoslivljajući i služeći na tom putu.

Tražite

Starješina Neal A. Maxwell (1926.–2004.) iz Zbora dvanaestorice apostola je podučio:

»Za razliku od našeg dragocjenog Spasitelja, mi zasigurno ne možemo učiniti pomirenje za grijehe čovječanstva! Štoviše, zasigurno ne možemo nositi svu smrtnu bolest, slabosti i tuge (vidi Alma 7:11–12).

Međutim, na našoj najmanjoj ljestvici, kako je Isus pozvao, mi uistinu možemo nastojati postati ‘onakvi [kao on]’« (3. Nefi 27:27).³

Dok nastojimo postati onakvima kakav je on, s iskrenom željom za blagoslovom »naših suputnika«, bit će nam omogućene prilike da zaboravimo na sebe te da uzdižemo druge. Te prilike često mogu biti nezgodne, mogu iskušavati našu želju da postanemo više poput Učitelja, čija je najveća služba od svih, njegovo beskrajno pomirenje, bilo sve osim ugodno. »Ipak«, govori, »slava budi Ocu, ja ispih i dovrših priprave svoje sinovima ljudskim«. [NiS 19:19]

Iskreno nastojanje da budemo više poput Spasitelja omogućit će nam da vidimo što inače ne bismo vidjeli. Naša je dobra Samarijanka živjela dovoljno blizu Duhu kako bi odgovorila na poticaje i pristupila strancu u nevolji.

Gledajte

Vidjeti duhovnim očima jest vidjeti stvari onakvima kakve uistinu jesu i prepoznati potrebe koje inače ne bismo primijetili. U prispodobi o ovcama i kozama, niti oni koji su »blagoslovljeni« niti oni koji su »prokleti« nisu prepoznali Spasitelja u onima koji su bili gladni, žedni, goli ili zarobljeni. Oni su na svoju nagradu odgovorili pitanjem: »Kad te vidjesmo?« (Vidi Matej 25:34–44).

Samo oni koji su vidjeli duhovnim očima, prepoznajući potrebu, djelovali su i blagoslovili one koji su patili. Naša je dobra Samarijanka prepoznala potrebu jer je gledala duhovnim očima.

Djelujte

Mi možemo vidjeti potrebe oko nas, no osjećamo se nedoraslima odgovoriti, pretpostavljajući da ono što imamo ponuditi nije dovoljno. Dok nastojimo biti onakvima poput njega i dok gledamo potrebe naših suputnika duhovnim očima, moramo vjerovati da Gospodin može djelovati preko nas, i tada moramo djelovati.

Na ulasku u hram, Petar i Ivan su naišli na čovjeka »hroma od rođenja« koji ih je tražio milostinju (vidi Djela 3:1–3). Petrov je odgovor primjer i poziv svakome od nas:

»Ja nemam ni srebra ni zlata, ali što imam, to ti dajem: u ime Isusa Krista Nazarećanina ustani i hodaj.

Ujedno ga uhvati za desnu ruku te ga podigne« (Djela 3:6–7).

Možemo djelovati dajući svoje vrijeme i talente, lijepu riječ ili snažnu poleđinu. Dok tražimo i gledamo, nalazit ćemo se u okolnostima i situacijama kada možemo djelovati i blagoslivljati. Naša je dobra Samarijanka djelovala. Odvela nas je svome domu i pružila nam ono što je imala. U biti je rekla: »Što imam, to ti dajem«. To je bilo upravo ono što nam je bilo potrebno.

Predsjednik Monson nas je podučio tim istim načelima:

»Svatko od nas, na putu kroz smrtnost, putovat će vlastitim putom prema Jerihonu. Kakva li će biti vaša očekivanja? Kakva će biti moja? Hoću li uspjeti prepoznati onog koji je dospio među lopove i treba moju pomoć? Hoćeš li ti?

Hoću li ja biti onaj koji vidi unesrećenoga i čuje njegove vapaje, pa ipak prelazi na drugu stranu? Hoćeš li ti?

Ili ću biti onaj koji vidi, koji čuje, koji će stati i pomoći? Hoćeš li ti?

Isus nam je pružio krilaticu: ‘Idi pa i ti čini tako.’ Kada slušamo tu izjavu, tada nam se otvara pogled na vječni vidik radosti koji se rijetko izjednačava i nikada ne nadmašuje«.⁴

Dok postajemo više poput Spasitelja tražeći, gledajući i djelujući, spoznat ćemo istinitost riječi kralja Benjamina: »Kad služite bližnjemu svojemu, samomu [ste] Bogu svojemu na službu« (Mosija 2:17).