Četvrti kat, posljednja vrata
Bog »nagrađuje one koji ga traže«, tako da trebamo nastaviti kucati. Sestre, nemojte odustati. Tražite Boga svim svojim srcem.
Moje drage sestre, drage prijateljice, koliko li smo blagoslovljeni što smo se ponovno okupili na saboru koji se prati diljem svijeta pod usmjerenjem i vodstvom našeg dragog proroka i predsjednika, Thomasa S. Monsona. Predsjedniče, volimo vas i podržavamo vas! Znamo da volite sestre u Crkvi.
Volim prisustvovati ovom divnom zasjedanju Općega sabora posvećenom sestrama Crkve.
Sestre, kad vas gledam, ne mogu, a da ne mislim na žene koje su toliko utjecale na moj život: moja baka i majka, koje su prve prihvatile poziv da dođu i vide kakva je ovo Crkva. Zatim je tu moja draga supruga, Harriet, u koju sam se zaljubio čim sam ju ugledao. Tu je Harrietina majka, koja se Crkvi pridružila nedugo nakon što je zbog raka izgubila supruga. Zatim moja sestra, moja kći, moja unuka i moja praunuka – sve su ove osobe za mene bile pročišćujući utjecaji. One doista donose radost u moj život. Nadahnjuju me da postanem bolja osoba i osjećajniji crkveni vođa. Koliko bi moj život bio drugačiji bez njih!
Ono što me možda najviše čini poniznim jest spoznaja da je isti utjecaj milijun puta umnožen diljem Crkve kroz sposobnosti, talente, inteligenciju i svjedočanstvo vjernih žena poput vas.
Možda se neke od vas ne osjećaju dostojnima ovakve velike pohvale. Možda mislite da ste previše beznačajne da biste imale značajan utjecaj na druge. Možda se čak ne smatrate »vjernom ženom« jer se ponekad borite sa sumnjom ili strahom.
Danas se želim obratiti svakome tko se ikada ovako osjećao – a to vjerojatno uključuje sve nas, prije ili kasnije. Želim govoriti o vjeri – što ona jest, što može i što ne može učiniti te što mi moramo učiniti kako bismo aktivirali moć vjere u svojem životu.
Što je vjera
Vjera je snažno uvjerenje o nečemu u što vjerujemo – uvjerenje koje je toliko snažno da nas pokreće da činimo stvari koje inače ne bismo činili. »Vjera je pouzdanje u ono čemu se nadamo i uvjerenje u ono što ne vidimo.«
Premda ovo ima smisla za vjernike, često je zbunjujuće za nevjernike. Odmahuju glavom i pitaju: »Kako netko može biti siguran u ono što ne može vidjeti?« Za njih je to dokaz iracionalnosti vjere.
Ne razumiju da postoji više načina za gledanje od gledanja očima, više načina za osjećanje od opipavanja rukama, više načina za slušanje od slušanja ušima.
To je nešto poput iskustva djevojčice koja je bila u šetnji sa svojom bakom. Pjev ptica je toj djevojčici zvučao veličanstveno i svojoj je baki ukazivala na svaki zvuk.
»Čuješ li to?« djevojčica je ispitivala iznova i iznova. No njezina je baka loše čula i nije mogla razaznati zvukove.
Naposljetku je baka kleknula i rekla: »Žao mi je, dušo. Baka ne čuje dobro.«
Razljućena, djevojčica je rukama primila bakino lice, intenzivno pogledala u njezine oči i rekla: »Bako, slušaj pažljivije!«
U ovoj priči nalaze se lekcije i za nevjernika i za vjernika. Samo zato što mi nešto ne možemo čuti ne znači da zvuk ne postoji. Dvoje ljudi može slušati istu poruku ili čitati ista Sveta pisma i jedan može osjetiti svjedočanstvo Duha, a drugi ne.
S druge strane, u našim nastojanjima da svojim bližnjima pomognemo doživjeti glas Duha i ogromnu, vječnu i duboku ljepotu evanđelja Isusa Krista, govoriti im da »pažljivije slušaju« možda nije najkorisniji način.
Bolji je možda savjet – za svakoga tko želi povećati vjeru – da sluša drugačije Apostol Pavao nas potiče da tražimo glas koji se obraća našem duhu, a ne samo našim ušima. Podučavao je: »Zemaljski čovjek ne prima ono što dolazi od Duha Božjega, jer je to za nj ludost. On to ne može ni upoznati, jer se to mora uz pomoć Duha prosuđivati.« Ili bismo se trebali sjetiti riječi Maloga princa Saint-Exupéryja koji je rekao: »Čovjek jasno vidi jedino srcem. Sve drugo bitno nevidljivo je očima.«
Moć i ograničenja vjere
Ponekad nije lako razviti vjeru u duhovne stvari dok živimo u fizičkom svijetu. No vrijedno je pokušaja jer moć vjere u našim životima može biti duboka. Sveta pisma nas podučavaju da su vjerom oblikovani svjetovi, vode razdijeljene, mrtvi uzdignuti, a rijeke i planine pomaknute sa svojih mjesta.
Ipak, neki mogu upitati: »Ako je vjera toliko moćna, zašto ne mogu primiti odgovor na iskrenu molitvu? Ne trebam razdijeliti more ili pomaknuti planinu. Samo trebam da moja bolest nestane ili da moji roditelji oproste jedan drugome ili da se vječni bračni drug pojavi na vratima s buketom cvijeća u jednoj ruci i zaručničkim prstenom u drugoj. Zašto moja vjera ne može to ostvariti?«
Vjera je snažna, a često iz nje proizlaze čuda. No bez obzira koliko vjere imamo, postoje dvije stvari koje vjera ne može učiniti. Prvo, ne može kršiti nečiju slobodu izbora.
Jedna se žena godinama molila da se njezina zalutala kći vrati u stado Kristovo i osjećala se obeshrabreno jer naizgled na svoje molitve nije dobila odgovor. To je bilo osobito bolno kad je čula priče o drugoj razmetnoj djeci koja su se pokajala za svoje ponašanje.
Problem nije bio u nedostatku molitvi ili slaboj vjeri. Samo je trebala razumjeti da, koliko god mu je to možda bolno, naš Otac na Nebu nikoga neće tjerati da odabere pravedni put. Bog nije primoravao svoju vlastitu djecu da ga slijede u predsmrtnom svijetu. Sigurno je da nas neće primoravati sada dok putujemo ovim smrtnim životom.
Bog će pozvati, uvjeravati. Bog će neumorno dopirati s ljubavlju, nadahnućem i ohrabrenjem. No nikad neće primoravati – to bi narušilo njegov velik naum za naš vječni rast.
Druga stvar koju vjera ne može učiniti jest natjerati našu volju prema Bogu. Ne možemo natjerati Boga da se uskladi s našim željama – bez obzira koliko nam se čini da smo u pravu ili koliko iskreno se molimo. Razmislite o Pavlovom iskustvu, koji je Gospodina više puta molio za olakšanje od osobnog iskušenja – koji je nazivao »trn u tijel[u]«. No to nije bila Božja volja. S vremenom je Pavao shvatio da je njegovo iskušenje bilo blagoslov i zahvalio je Bogu što nije odgovorio na njegove molitve onako kako se nadao.
Povjerenje i vjera
Ne, svrha vjere nije promijeniti Božju volju već osnažiti nas da djelujemo prema Božjoj volji. Vjera je povjerenje – povjerenje da Bog vidi ono što mi ne možemo i da zna ono što mi ne znamo. Ponekad oslanjanje na vlastiti vid i prosudbu nije dovoljno.
To sam naučio kao pilot u dane kad sam morao letjeti kroz gustu maglu ili oblake i mogao vidjeti nekoliko metara ispred sebe. Morao sam se oslanjati na instrumente koji su mi pokazivali gdje sam i kamo idem. Morao sam slušati glas kontrole zračnog prometa. Morao sam pratiti smjernice nekoga s točnijim informacijama od mene. Nekoga koga nisam vidio, ali sam mu morao vjerovati. Nekoga tko je vidio ono što ja nisam. Morao sam vjerovati i postupati ispravno da bih sigurno stigao na odredište.
Vjera znači da se ne pouzdamo samo u Božju mudrost već i u njegovu ljubav. To znači pouzdanje da nas Bog savršeno voli, da je sve što čini – svaki blagoslov koji da i svaki blagoslov koji, na neko vrijeme, uskrati – radi naše vječne sreće.
S takvom vjerom, premda možda ne razumijemo zašto se određene stvari događaju ili zašto određene molitve nisu odgovorene, možemo znati da će na kraju sve imati smisla. »Bog čini da sve pridonosi dobru onih koji ga ljube.«
Sve će se ispraviti. Sve će biti dobro.
Možemo biti sigurni da će odgovori doći i možemo pouzdano znati da nećemo samo biti zadovoljni odgovorima, već ćemo biti preplavljeni milošću, milosrđem, velikodušnošću i ljubavlju našeg Nebeskog Oca za nas, njegovu djecu.
Samo nastavite kucati
Dotada djelujemo u skladu s vjerom koju imamo, nastojeći povećati svoju vjeru. Ponekad to nije jednostavan zadatak. Onima koji su nestrpljivi, koji nisu predani ili su nemarni vjera se može činiti nedostižnom. Oni koji se lako obeshrabre ili budu ometeni možda će ju teško doživjeti. Vjera dolazi poniznima, marljivima, izdržljivima.
Dolazi onima koji plaćaju cijenu vjernosti.
Ova je istina prikazana u iskustvu dvojice mladih misionara koji su služili u Europi, u području gdje je bilo malo krštenja obraćenika. Pretpostavljam da bi bilo razumljivo da su mislili kako neće moći napraviti velike promjene.
No ta su dvojica misionara imali vjere i bili su predani. Smatrali su da ako nitko ne bude slušao njihovu poruku, to neće biti zato što nisu dali sve od sebe.
Jednog dana osjetili su da trebaju pristupiti stanovnicima dobro očuvane zgrade na četiri kata. Započeli su na prvom katu i pokucali na sva vrata, predstavljajući svoju spasonosnu poruku o Isusu Kristu i obnovi njegove Crkve.
Nitko ih na prvom katu nije htio slušati.
Kako bi lako bilo reći: »Pokušali smo. Stanimo ovdje. Idemo i pokušajmo u drugoj zgradi.«
No ova su dvojica misionara imali vjere i bili su voljni raditi pa su pokucali na sva vrata na drugom katu.
Ponovno, nitko nije htio slušati.
Na trećem je katu bilo isto. I na četvrtom – odnosno dok nisu pokucali na posljednja vrata na četvrtom katu.
Kad su se ta vrata otvorila, djevojka im se nasmiješila i zamolila ih da pričekaju dok ne porazgovara sa svojom majkom.
Njezina je majka imala samo 36 godina, a nedavno je izgubila muža i nije bila raspoložena za razgovor s mormonskim misionarima. Kćeri je rekla da ih otpravi.
No djevojka ju je molila. Ovi su mladići tako dragi, rekla je. I trajat će samo nekoliko minuta.
Majka je nevoljko pristala. Misionari su iznijeli svoju poruku i majci uručili knjigu – Mormonovu knjigu.
Nakon što su otišli, majka je odlučila da će pročitati barem nekoliko stranica.
U nekoliko je dana pročitala cijelu knjigu.
Nedugo potom je ova samohrana majka sa svojim kćerima ušla u vode krštenja.
Kad je mala obitelj pristupila svojem mjesnom ogranku u Frankfurtu u Njemačkoj, mladi je đakon primijetio ljepotu jedne od kćeri i pomislio: »Ovi misionari dobro rade svoj posao!«
Ime mladog đakona bilo je Dieter Uchtdorf. A dražesna djevojka – ona koja je svoju majku molila da posluša misionare – imala je božansko ime Harriet. Svima koji ju upoznaju da mojim putovanjima, postane vrlo draga. Blagoslovila je živote mnogih ljudi svojom ljubavlju prema evanđelju i svojom blistavom osobnošću. Ona je doista sunce mojega života.
Koliko sam često uzdizao svoje srce u zahvalnosti za dvojicu misionara koji nisu zastali na prvim vratima! Koliko često moje srce poseže u zahvalnosti za njihovu vjeru i rad.. Koliko sam često zahvaljivao što su nastavili – čak do četvrtog kata, posljednjih vrata.
Otvorit će vam se
U našoj potrazi za ustrajnom vjerom, u našim nastojanjima da se povežemo s Bogom i njegovom svrhom, sjetimo se Gospodinovog obećanja: »Kucajte, i otvorit će vam se!«
Hoćemo li odustati nakon kucanja na jedna ili dvoja vrata? Nakon jednog ili dva kata?
Ili ćemo nastaviti tražiti dok ne dospijemo do četvrtog kata, posljednjih vrata?
Bog »nagrađuje one koji ga traže«, no ta nagrada uglavnom nije iza prvih vrata. Trebamo nastaviti kucati. Sestre, nemojte odustati. Tražite Boga svim svojim srcem. Primjenjujte vjeru. Kročite u pravednosti.
Obećavam da ako to činite – čak do četvrtog kata, posljednjih vrata – primit ćete odgovore koje tražite. Pronaći ćete vjeru. I jednog ćete dana biti ispunjeni svjetlošću koja postaje »sve svjetlija i svjetlija sve do dana savršenosti«.
Voljene moje sestre u Kristu, Bog je stvaran.
On živi.
On vas voli.
On vas poznaje.
On vas razumije.
Zna tihe molbe vašeg srca.
Nije vas napustio.
Neće vas ostaviti.
Moje je svjedočanstvo i apostolski blagoslov svakoj od vas da ćete osjetiti u svom srcu i umu ovu uzvišenu istinu za sebe. Živite u vjeri, drage prijateljice, drage sestre, i »neka vas Jahve, Bog vaših otaca, umnoži još tisuću puta! Neka vas blagoslivlja kako vam je obećao!«
Ostavljam vam svoju vjeru, svoje uvjerenje i svoje sigurno i nepokolebljivo svjedočanstvo da je ovo Božje djelo. U sveto ime našeg ljubljenog Spasitelja, u ime Isusa Krista. Amen.