Blagoslovi štovanja
Štovanje je temeljni i središnji dio našeg duhovnog života. To je nešto za čim trebamo čeznuti, što trebamo tražiti i nastojati iskusiti.
Njegov posjet
Jedan od najčudesnijih i najnježnijih događaja zabilježenih u Svetim pismima jest izvješće o posjetu Spasitelja narodu u Americi nakon njegove smrti i Uskrsnuća. Ljudi su pretrpjeli uništenje toliko veliko da je uzrokovalo da se »izobliči lice cijele zemlje«. Zapis o ovim događajima iznosi da su nakon katastrofe svi ljudi plakali neprestance i usred svoje duboke tuge čeznuli za iscjeljenjem, mirom i izbavljenjem.
Kad je Spasitelj sišao s neba, ljudi su dva puta pali pred njegove noge. Prvi se put to dogodilo nakon što je proglasio, s božanskom ovlašću:
»Evo, ja sam Isus Krist za koga proroci posvjedočiše da će doći na svijet.
I gle, ja sam svjetlo i život svijeta.«
Zatim je pozvao nazočne: »Ustanite i dođite k meni; stavite samo ruke u rebra moja, i opipajte samo biljege čavala na rukama mojim i nogama mojim, te tako spoznajte da sam ja Bog Izraelov i Bog sve zemlje, a pogubljen bijah za grijehe svijeta…
I kad se svi izredaše i svaki za se osvjedočiše, povikaše svi u jedan glas govoreći:
Hosana! Blagoslovljeno ime Boga Svevišnjega!«
A zatim, drugi put, »baciše se ničice pred noge Isusove«. Ali ovaj put sa svrhom, jer učimo da mu se »pokloniše«.
Sadašnjost
Ranije ove godine bio sam po zadatku u posjetu okolu u zapadnom dijelu Sjedinjenih Država. Bila je normalna nedjelja, normalni sastanak, s normalnim članovima Crkve. Gledao sam kako ljudi ulaze u kapelu i pobožno zauzimaju dostupna mjesta. Brzi, prigušeni razgovori odjekivali su dvoranom. Majke i očevi su pokušavali – ponekad uzalud – umiriti razigranu djecu. Normalno.
Ali tada su mi, prije početka sastanka, riječi nadahnute Duhom pale na pamet.
Ovi članovi nisu došli samo ispuniti dužnost ili slušati govornike.
Došli su iz dubljeg i puno značajnijeg razloga.
Došli su štovati.
Dok je sastanak trajao, promatrao sam razne članove kongregacije. Imali su gotovo nebeski izraz lica, stav pobožnosti i mira. Nešto u njima ugrijalo mi je srce. Iskustvo koje su imali te nedjelje bilo je nešto zaista iznimno.
Štovali su.
Doživljavali su nebo.
Mogao sam vidjeti to na njihovim licima.
I radovao sam se i štovao s njima. Dok sam to činio, Duh je govorio mojem srcu. I toga sam dana naučio nešto o sebi, o Bogu i o ulozi istinskog štovanja u našem životu.
Štovanje u našem svakodnevnom životu
Sveci posljednjih dana su iznimni u služenju u Crkvenim pozivima. Ali ponekad možda radimo rutinski, kao da samo obavljamo posao. Ponekad našem prisustvovanju sastancima i našoj službi u kraljevstvu možda nedostaje sveti element štovanja. A bez toga propuštamo neusporedivi duhovni susret s beskonačnim – na koji imamo pravo kao djeca brižnog Nebeskog Oca.
Umjesto slučajnog, sretnog događaja, štovanje je temeljni i središnji dio našeg duhovnog života. To je nešto za čim trebamo čeznuti, što trebamo tražiti i nastojati iskusiti.
Što je štovanje?
Kada štujemo Boga, pristupamo mu s pobožnom ljubavlju, poniznošću i divljenjem. Priznajemo ga i prihvaćamo kao našeg suverenog Kralja, Stvoritelja svemira, našeg voljenog i beskonačno brižnog Oca.
Poštujemo ga i obožavamo.
Predajemo mu se.
Uzdižemo svoja srca u snažnoj molitvi, cijenimo njegovu riječ, radujemo se njegovoj milosti i obvezujemo se da ćemo ga slijediti s posvećenom odanošću.
Štovanje Boga tako je temeljni element u životu učenika Isusa Krista da ćemo ga, ako ga ne prihvatimo u svoja srca, uzalud tražiti na našim vijećima, u našim crkvama i hramovima.
Istinski su učenici nadahnuti »klanja[ti] se onomu koji stvori nebo, i zemlju, i more, i izvore voda – prizivajući ime Gospodnje danju i noću«.
Možemo naučiti mnogo o istinskom štovanju ispitujući kako su drugi – ljudi koji možda nisu bili toliko drugačiji od nas – susreli božanstvo te kako su se ponašali i kako su štovali u nazočnosti božanstva.
Čuđenje, zahvalnost i nada
U prvom dijelu 19. stoljeća kršćanski je svijet gotovo napustio ideju da se Bog još uvijek obraća čovjeku. No u proljeće 1820. godine to se zauvijek promijenilo kad je ponizan dječak s farme ušao u šumarak i kleknuo pomoliti se. Od toga dana nadalje tijek čudesnih viđenja, objava i nebeskih ukazanja preplavio je zemlju, obdarujući njezine žitelje dragocjenim znanjem o naravi i svrsi Boga i njegovom odnosu s čovjekom.
Oliver Cowdery opisao je te dane kao dane »koji se nikada zaboraviti neće… Kakve li radosti! Kakva li čuda! Kakve li divote!«
Oliverove riječi iznose prve elemente koji prate istinsko štovanje božanstva – osjećaj veličanstvenog strahopoštovanja i duboke zahvalnosti.
Svakog dana, a posebno na šabat, imamo iznimnu priliku iskusiti čudo i strahopoštovanje prema nebu te ponuditi naše hvale Bogu za njegovu blagoslovljenu dobrotu i ogromno milosrđe.
To će nas dovesti do nade. To su prvi elementi štovanja.
Svjetlo, spoznaja i vjera
Na blagoslovljeni dan Pedesetnice Sveti Duh je ušao u srca i umove Kristovih učenika, ispunjavajući ih svjetlošću i spoznajom.
Do toga dana ponekad nisu bili sigurni što trebaju činiti. Jeruzalem je postao opasno mjesto za sljedbenika Spasitelja i oni su se sigurno pitali što će biti s njima.
Ali kad je Sveti Duh ispunio njihova srca, sumnja i oklijevanje su nestali. Kroz uzvišeno iskustvo istinskog štovanja, sveci su Božji primili nebesko svjetlo, znanje i osnaženo svjedočanstvo. A to je dovelo do vjere.
Od tog su trenutka nadalje apostoli i sveci djelovali s odlučnim usmjerenjem. S odvažnošću su propovijedali o Kristu Isusu cijelom svijetu.
Kada štujemo u duhu, pozivamo svjetlo i istinu u svoju dušu, što osnažuje našu vjeru. To su također neophodni elementi istinskog štovanja.
Učeništvo i dobrotvornost
U Mormonovoj knjizi učimo da Alma Mlađi, od trenutka kada je bio izbavljen od trpljenja posljedica vlastite buntovnosti, nikada nije bio isti. Odvažno je »putova[o]… diljem cijele zemlje… i među svim narodom… revno nastojeći popraviti sve čime bija[še] povrijedi[o] crkvu«.
Njegovo neprestano štovanje Svemogućeg Boga preoblikovalo se u energično učeništvo.
Pravo štovanje pretvara nas u iskrene i revne učenike našeg voljenog Učitelja i Spasitelja, Isusa Krista. Mijenjamo se i postajemo više poput njega.
Osjećamo veće razumijevanje i brigu za druge. Više opraštamo. Više volimo.
Razumijemo da je nemoguće reći da volimo Boga, a da istovremeno mrzimo, odbacujemo ili zanemarujemo druge oko sebe.
Istinsko štovanje vodi k nepokolebljivoj odlučnosti da hodamo stazom učeništva. A to neizbježno vodi do dobrotvornosti. To su također neophodni elementi štovanja.
Uđite s hvalama na vrata njegova
Kada se osvrnem na ono što je započelo kao normalno nedjeljno jutro, u tom normalnom sastajalištu, u tom normalnom okolu, čak sam i danas dirnut tim iznimnim duhovnim iskustvom koje će zauvijek blagoslivljati moj život.
Naučio sam da čak i kada smo izvrsni upravitelji svojim vremenom, pozivima i zaduženjima – čak i kada označimo sve na našem popisu »savršenog« pojedinca, obitelji ili vođe – ako ne štujemo našeg milosrdnog Izbavitelja, nebeskog Kralja i slavnog Boga, propuštamo mnogo radosti i mira evanđelja.
Kada štujemo Boga, priznajemo ga i primamo ga s istom pobožnošću kao oni drevni ljudi u Americi. Pristupamo mu s nepojmljivim osjećajima čuđenja i strahopoštovanja. Sa zahvalnošću se divimo dobroti Božjoj. I tako stječemo nadu.
Razmišljamo o Božjoj riječi, i to ispunjava našu dušu svjetlom i istinom. Shvaćamo duhovne poglede koji se mogu vidjeti jedino kroz svjetlo Duha Svetoga. I tako stječemo vjeru.
Kada štujemo, naše su duše pročišćene i obvezujemo se da ćemo hodati stopama našeg voljenog Spasitelja, Isusa Krista. A iz te odlučnosti stječemo dobrotvornost.
Kada štujemo, naša su srca privučena u hvali našem blagoslovljenom Bogu ujutro, u podne i navečer.
Neprestance ga posvećujemo i častimo – u našim sastajalištima, domovima, hramovima i svim našim djelima.
Kad štujemo, svoja srca otvaramo za iscjeljujuću moć Pomirenja Isusa Krista.
Naši životi postaju znamen i izraz našeg štovanja.
Moja braćo i sestre, duhovna iskustva imaju manje veze s onim što se događa oko nas, a u potpunosti imaju veze s onim što se događa u našim srcima. Moje je svjedočanstvo da će istinsko štovanje preobraziti obične crkvene sastanke u iznimne duhovne gozbe. Ono će obogatiti naše živote, proširiti naše razumijevanje i osnažiti naša svjedočanstva. Jer kada priklonimo naša srca Bogu, poput drevnog psalmista, mi »[ulazimo] s hvalama na vrata njegova, u dvore njegove s pjesmama; hvali[mo] ga, ime mu slavi[mo]!
Jer dobar je Jahve, dovijeka je ljubav njegova, od koljena do koljena vjernost njegova.«
Kroz iskreno i duboko štovanje, mi rastemo i sazrijevamo u nadi, vjeri i dobrotvornosti. A kroz taj proces mi u svoje duše sabiremo nebesko svjetlo koje prožima naš život božanskim značenjem, trajnim mirom i beskrajnom radošću.
To je blagoslov štovanja u našem životu. O tome ponizno svjedočim u sveto ime Isusa Krista. Amen.