Komu ćemo otići?
Na kraju, svatko od nas mora odgovoriti na Spasiteljevo pitanje: »Zar ćete i vi otići?«
Prije nekoliko godina moja obitelj i ja posjetili smo Svetu zemlju. Jedno od mojih jasnijih sjećanja s našeg putovanja bio je posjet gornjoj sobi u Jeruzalemu, tradicionalnom mjestu Posljednje večere.
Dok smo stajali na tom mjestu, čitao sam im iz Ivana 17, gdje se Isus moli svojem Ocu za svoje učenike:
»Ja molim za njih… da budu jedno kao mi…
Ne molim samo za njih nego i za one koji će po njihovoj riječi vjerovati u me,
da svi budu jedno. Kao što si ti, Oče, u meni, i ja u tebi, tako neka i oni u nama budu jedno.«
Bio sam duboko dirnut dok sam čitao ove riječi i našao sam se kako se molim na tom svetom mjestu da uvijek mogu biti jedno s mojom obitelji i mojim Nebeskim Ocem i njegovim Sinom.
Naši dragocjeni odnosi s obitelji, prijateljima, Gospodinom i njegovom obnovljenom Crkvom među onim su što je najvažnije u životu. Budući da su ti odnosi tako važni, treba ih cijeniti, štititi i njegovati.
Jedna od priča koje najviše slamaju srce u Svetim pismima dogodila se kada su »mnogi [Gospodinovi] učenici« otkrili da je teško prihvatiti njegova učenja i nauk i oni se »povukoše i nisu više išli s njim.«
Dok su ovi učenici odlazili, Isus se okrenuo Dvanaestorici i upitao: »Zar ćete i vi otići?«
Petar je odgovorio:
»Gospodine, komu ćemo otići?… ti imaš riječi vječnoga života.
Mi vjerujemo i znamo da si ti Svetac Božji.«
U tom trenutku, kad su se drugi usredotočili na ono što ne mogu prihvatiti, apostoli su odabrali usredotočiti se na ono što zaista vjeruju i znaju, i kao rezultat, ostali su s Kristom.
Kasnije, na dan Pedesetnice, Dvanaestorica su primila dar Duha Svetoga. Postali su odvažni u svojem svjedočanstvu o Kristu i počeli su potpunije razumijevati Isusova naučavanja.
Danas nije ništa drugačije. Za neke, Kristov poziv da vjeruju i ostanu nastavlja biti težak da bi ga prihvatili. Neki se učenici muče razumjeti određeno crkveno pravilo ili učenje. Drugi nalaze probleme u našoj povijesti ili u nesavršenostima nekih članova i vođa, prošlih i sadašnjih. Nadalje, drugi smatraju teškim živjeti vjeru koja traži toliko mnogo. I na kraju, neki su »klon[uli] u dobročinstvima«. Iz ovih i drugih razloga neki se članovi Crkve kolebaju u svojoj vjeri, pitajući se trebaju li možda slijediti one koji se »povukoše i nisu više išli« s Isusom.
Ako bilo tko od vas posustaje u svojoj vjeri, postavljam vam isto pitanje koje je Petar postavio: »Komu će[te] otići?« Ako odaberete postati neaktivni ili napustiti obnovljenu Crkvu Isusa Krista svetaca posljednjih dana, kamo ćete ići? Što ćete učiniti? Odluka »ne ići više« s članovima Crkve i Gospodinovim odabranim vođama imat će dugoročni učinak koji se ne može uvijek odmah vidjeti. Možda će postojati neki nauk, neko pravilo, neki dio povijesti koji vas dovodi do neslaganja s vašom vjerom, i možda ćete osjećati da je jedini način da odmah razriješite taj unutarnji nemir »ne ići više« sa svecima. Ako poživite toliko koliko ja, spoznat ćete da se stvari nekako rješavaju same od sebe. Nadahnuti uvid ili objava mogu dati novo svjetlo problemu. Upamtite, Obnova nije događaj, već se nastavlja odvijati.
Nikada nemojte napustiti velike istine objavljene kroz proroka Josepha Smitha. Nikada nemojte prestati čitati, razmišljati o njemu i primjenjivati nauk Kristov sadržan u Mormonovoj knjizi.
Uvijek nastojte dati jednako vrijeme Gospodinu kroz iskrene pokušaje razumijevanja onoga što je Gospodin objavio. Kao što je moj dragi prijatelj i bivši kolega, starješina Neal A. Maxwell jednom rekao: »Ne bismo smjeli pretpostavljati… da je nešto, samo zato što to ne možemo objasniti, neobjašnjivo.«
Stoga prije nego što donesete tu duhovno opasnu odluku da ćete otići, potičem vas da zastanete i pažljivo promislite prije nego što napustite ono što vas je najprije dovelo do svjedočanstva o obnovljenoj Crkvi Isusa Krista. Zastanite i razmislite o tome što ste osjetili ovdje i zašto ste to osjetili. Sjetite se trenutaka kada vam je Duh Sveti posvjedočio o vječnoj istini.
Kamo ćete otići da pronađete druge koji dijele vašu vjeru u osobne, brižne Nebeske roditelje koji nas podučavaju kako se vratiti u njihovu vječnu nazočnost?
Kamo ćete otići kako biste bili podučeni o Spasitelju koji je vaš najbolji prijatelj, koji ne samo da je trpio za vaše grijehe, već je trpio i »boli i nevolje, i napastovanja svakovrsna« tako »da mu se milosrđem ispuni nutrina njegova po tijelu, da bi po tijelu upoznao kako u pomoć pritjecati narodu svojemu u slabostima njihovim,« uključujući, vjerujem, slabost gubitka vjere?
Kamo ćete otići da naučite više o naumu Nebeskog Oca za našu vječnu sreću i mir, naumu koji je ispunjen čudesnim mogućnostima, učenjima i vodstvom za naš smrtni i vječni život? Sjetite se, naum spasenja daje smrtnom životu značenje, svrhu i usmjerenje.
Kamo ćete otići da biste pronašli detaljnu i nadahnutu organizacijsku strukturu Crkve kroz koju vas podučavaju i podržavaju muškarci i žene koji su duboko predani služenju Gospodinu služeći vama i vašoj obitelji?
Kamo ćete otići da biste pronašli živuće proroke i apostole, koji su pozvani od Boga da vam daju još jedan izvor savjeta, razumijevanja, utjehe i nadahnuća za izazove našeg vremena?
Kamo ćete otići da biste pronašli ljude koji žive prema propisanom skupu vrijednosti i mjerila koja vi dijelite i želite proslijediti svojoj djeci i unucima?
I kamo ćete otići da biste iskusili radost koja dolazi kroz spasonosne uredbe i saveze hrama?
Braćo i sestre, prihvaćanje i življenje Kristova evanđelja može biti izazov. Uvijek je bilo tako i uvijek će biti. Život može biti poput planinara koji se uspinju strmom i napornom stazom. Prirodno je i normalno povremeno se zaustaviti na stazi kako bismo uhvatili dah, procijenili svoj smjer i razmotrili svoj tempo. Ne treba se svatko zaustaviti na stazi, ali nema ničeg pogrešnog ako se to učini kada to okolnosti zahtijevaju. Zapravo, to može biti nešto pozitivno za one koji potpuno iskoriste priliku da se osvježe živom vodom Kristova evanđelja.
Opasnost dolazi kada netko odabere odlutati sa staze koja vodi k stablu života. Ponekad možemo učiti, proučavati i znati, a ponekad moramo vjerovati, imati povjerenja i nadati se.
Na kraju, svatko od nas mora odgovoriti na Spasiteljevo pitanje: »Zar ćete i vi otići?« Svi mi moramo potražiti svoj odgovor na to pitanje. Za neke je odgovor lak; za druge je težak. Ne pretvaram se da znam zašto je vjera da vjerujemo lakša za neke ljude nego za druge. Samo sam veoma zahvalan što znam da su odgovori uvijek tu i ako ih tražimo – zaista tražimo s pravom nakanom i punom namjerom srca ispunjenog molitvom – na kraju ćemo naći odgovore na naša pitanja dok nastavljamo na toj stazi evanđelja. U svojem sam službeništvu upoznao mnoge koji su odlutali i vratili se nakon kušnje njihove vjere.
Moja je iskrena nada da ćemo pronaći i pozvati veliki broj Božje djece da pronađu stazu evanđelja i ostanu na njoj kako bi i oni mogli »kuša[ti] od ploda koji [je] od svih drugih plodova najpoželjniji.«
Moja je iskrena molba da ćemo poticati, prihvaćati, razumjeti i voljeti one koji se muče sa svojom vjerom. Ne smijemo nikada zanemariti nikoga od naše braće i sestara. Svi smo na drugačijim mjestima na stazi i trebamo posluživati jedni drugima u skladu s tim.
Baš kao što trebamo otvoriti svoje ruke u duhu dobrodošlice novim obraćenicima, također trebamo prigrliti i podržati one koji imaju pitanja i posustaju u svojoj vjeri.
Koristeći još jednu poznatu metaforu, molim se da će svatko tko razmišlja o napuštanju »starog broda Siona«, gdje su Bog i Krist za kormilom, zastati i pažljivo razmisliti prije nego što to učini.
Molim vas znajte, iako će velike oluje vjetrova i valova udarati u taj stari brod, Spasitelj je na brodu i on može ukoriti oluju svojom zapovijedi: »Utišaj se! Umukni!« Do tada se ne smijemo bojati, i moramo imati nepokolebljivu vjeru i znati »da mu se i vjetar i more pokoravaju«.
Braćo i sestre, obećavam vam u ime Gospodnje da on nikada neće napustiti svoju Crkvu i da nikada neće napustiti nikoga od nas. Sjetite se Petrovog odgovora na Spasiteljevo pitanje i riječi:
»Komu ćemo otići?… ti imaš riječi vječnoga života.
Mi vjerujemo i znamo da si ti Svetac Božji.«
Svjedočim da se »neće… drugo ime dati, ili koje drugo sredstvo, po kojem bi spasenje došlo sinovima ljudskim, doli u imenu Krista… i po njemu.«
Također svjedočim da je Isus Krist pozvao apostole i proroke u naše vrijeme i obnovio svoju Crkvu naučavanjima i zapovijedima kao »zaklon pred olujom i pred gnjevom« koji će sigurno doći osim ako se narodi svijeta ne pokaju i vrate k njemu.
Nadalje svjedočim da Gospodin »poziva [sve] da k njemu dođu i okuse dobrotu njegovu, i nikomu on ne priječi koji k njemu dolaze, ni crncu ni bijelcu, ni robu ni slobodnjaku, ni muškomu ni ženskomu… i svi su pred Bogom jednaki«.
Isus je naš Spasitelj i Otkupitelj, i njegovo će nas obnovljeno evanđelje dovesti sigurno natrag u nazočnost naših nebeskih roditelja ostanemo li na stazi evanđelja i slijedimo li njegove stope. O tome svjedočim u ime Isusa Krista. Amen.