Božansko nezadovoljstvo

Michelle D. Craig

prva savjetnica u općem predsjedništvu Djevojaka

Božansko nezadovoljstvo može nas potaknuti da djelujemo u vjeri, slijedimo Spasiteljeve pozive da činimo dobro i ponizno predamo svoje živote njemu.

Kada sam išla u osnovnu školu, pješačili smo kući popločenom stazom koja je vijugala amo tamo uz brdo. Postojala je još jedna staza, nepopločena, koju smo zvali »staza za dječake«. Staza za dječake bila je prašnjavi put koji je išao ravno uz brijeg. Bila je kraća, ali mnogo strmija. Kao mala djevojčica, znala sam da mogu hodati bilo kojom stazom kojom su mogli i dečki. Još važnije, znala sam da živim u posljednje dane i da ću trebati činiti teške stvari, poput pionira – i željela sam biti spremna. I tako bih povremeno zaostala za svojom skupinom prijatelja na popločenoj stazi, izula svoje cipele i bosih se nogu popela po stazi za dječake. Pokušavala sam otvrdnuti svoja stopala.

Kao djevojčica iz Male škole, to je ono što sam mislila da mogu učiniti kako bih se pripremila. Sada znam drugačije! Umjesto da hodam bosih nogu uz planinske staze, znam da svoja stopala mogu otvrdnuti kročeći stazom saveza odgovarajući na pozive Duha Svetoga. Jer Gospodin, kroz svog proroka, poziva svakog od nas živjeti i skrbiti na »viši i svetiji način« i »iskoračiti korak iznad«.¹

Ti proročki pozivi na djelovanje, zajedno s našim urođenim osjećajem da možemo činiti i biti više, ponekad u nama stvaraju ono što je starješina Neal A. Maxwell nazvao »božansko nezadovoljstvo«.² Božansko nezadovoljstvo dolazi kada uspoređujemo »ono što jesmo s onim što imamo moć postati«.³ Svatko od nas, ako smo iskreni, osjeća jaz između onoga gdje smo i što smo i onoga gdje možemo biti i što želimo postati. Žudimo za većim osobnim kapacitetom. Imamo te osjećaje jer smo kćeri i sinovi Božji, rođeni sa Svjetlom Kristovim, a ipak živimo u palom svijetu. Ti su osjećaji bogodani i stvaraju hitnost za djelovanje.

Trebamo iskazati dobrodošlicu osjećajima božanskog nezadovoljstva koji nas pozivaju na viši put, dok prepoznajemo i izbjegavamo Sotoninu patvorinu – paralizirajuće obeshrabrenje. To je dragocjeni prostor u koji Sotona žarko želi uskočiti. Možemo odabrati kročiti višom stazom koja nas vodi da tražimo Boga i njegov mir i milost, ili možemo slušati Sotonu, koji nas bombardira s porukama da mi nikada nećemo biti dovoljno: dovoljno bogati, dovoljno pametni, dovoljno lijepi, dovoljno bilo što. Naše nezadovoljstvo može postati božansko – ili destruktivno.

Djelovati u vjeri

Jedan način kako razlučiti božansko nezadovoljstvo od Sotoninih patvorina je u tome što će božansko nezadovoljstvo voditi ka vjernom djelovanju. Božansko nezadovoljstvo nije pozivnica da ostanemo u ugodnoj zoni niti će nas voditi u očaj. Naučila sam da kada se valjam u mislima svega što nisam, ne napredujem i puno mi je teže osjetiti i slijediti Duha.⁴

Kao mladić, Joseph Smith je postao oštroumno svjestan svojih mana i brinuo se o »dobrobit[i] [sv]oje besmrtne duše«. Njegovim riječima: »Moj je um postao neizmjerno tužan jer sam postao svjestan svojih grijeha… osjetio sam žaljenje za svoje grijehe i grijehe svijeta.«⁵ To ga je navelo »na ozbiljno razmišljanje i veliku uznemirenost«.⁶ Zvuči li vam ovo poznato? Jeste li vi uznemireni i tužni zbog svojih manjkavosti?

Pa, Joseph je nešto učinio. Iznio je: »Često govorah sebi: Što učiniti?«⁷ Joseph je djelovao u vjeri. Okrenuo se Svetim pismima, pročitao pozivnicu u Jakovljevoj 1:5, i obratio se Bogu za pomoć. Posljedično viđenje dovelo je do Obnove. Koliko sam zahvalna što je Josephovo božansko nezadovoljstvo, njegovo razdoblje uznemirenosti i kaosa, potaknulo njega na vjerno djelovanje.

Slijedite poticaje da činite dobro

Svijet često koristi osjećaj nezadovoljstva kao izgovor za usmjeravanje prema sebi, za usmjeravanje naših misli prema unutra i prema natrag te zadržavajući se pojedinačno na tome tko sam ja, tko ja nisam, i što ja želim. Božansko nezadovoljstvo motivira nas da slijedimo primjer Spasitelja koji je »prošao čineći dobro«.⁸ Dok kročimo stazom učeništva, primit ćemo duhovne poticaje da posegnemo prema drugima.

Priča koju sam čula prije mnogo godina pomogla mi je prepoznati, a zatim djelovati prema poticajima od Duha Svetoga. Sestra Bonnie D. Parkin, bivša opća predsjednica Potpornog društva, iznijela je sljedeće:

»Susan… je bila predivna švelja. Predsjednik [Spencer W.] Kimball živio je u [njezinom] odjelu. Jedne nedjelje, Susan je primijetila da je imao novo odijelo. Njezin joj je otac nedavno… donio nešto izvrsnog svilenog materijala. Susan je pomislila da bi od toga materijala mogla napraviti lijepu kravatu koja bi išla uz novo odijelo predsjednika Kimballa. U ponedjeljak je napravila kravatu. Umotala ju je u papirnate ubruse i odšetala jedan blok do doma predsjednika Kimballa.

Na putu do ulaznih vrata, odjednom se zaustavila i pomislila: ‘Tko sam ja da radim kravatu za proroka? Vjerojatno ih ima puno.’ Odlučivši da je učinila pogrešku, okrenula se kako bi otišla.

U tom trenutku, sestra Kimball je otvorila ulazna vrata i rekla: ‘O, Susan!’.

Spotičući se o riječi, Susan je rekla: ‘Vidjela sam predsjednika Kimballa u njegovom novom odjelu u nedjelju. Tata mi je baš bio donio nešto svile iz New Yorka… pa sam mu napravila kravatu.’

Prije nego što je Susan nastavila, sestra Kimball ju je zaustavila, primila za njezina ramena, i rekla: ‘Susan, nikad ne potiskuj plemenitu misao.’«⁹

Volim to! »Nikad ne potiskuj plemenitu misao.« Ponekad kada imam dojam da učinim nešto za nekoga, pitam se je li to poticaj ili samo moja vlastita misao. No podsjetim se da »ono što je od Boga poziva i mami da se čini dobro neprestance; stoga, sve što poziva i mami da se čini dobro, i da se ljubi Boga, i da mu se služi, nadahnuto je od Boga.«¹⁰

Bez obzira jesu li to izravni poticaji ili samo impulsi da pomognemo, dobro djelo nikad nije potraćeno, jer »dobrotvornost nikad ne prestaje«¹¹ – i nikada nije pogrešan odgovor.

Često je odabir trenutka nezgodan i mi rijetko znamo utjecaj naših malih djela služenja. Ali svako malo, prepoznat ćemo da smo bili oruđa u rukama Božjim i bit ćemo zahvalni što znamo da je Duh Sveti koji djeluje kroz nas očitovanje Božjeg odobrenja.

Sestre, vi i ja molimo da nam Duh Sveti pokaže »sve što treba[mo] činiti«,¹² čak i kad naš popis stvari za obaviti izgleda pun. Kada smo potaknuti, možemo ostaviti posuđe u sudoperu ili košaru punu izazova koji zahtijevaju našu pažnju kako bismo čitali djetetu, posjetili prijatelja, čuvali susjedovo dijete ili služili u hramu. Nemojte me pogrešno shvatiti – ja izrađujem popise; volim precrtavati stvari. Ali mir dolazi iz spoznaje da biti više ne znači neophodno činiti više. Odgovarajući na nezadovoljstvo odlučujući slijediti poticaje mijenja način na koji razmišljam o »svom vremenu« i vidim ljude ne kao prekide, već kao svrhu svog života.

Božansko nezadovoljstvo vodi nas ka Kristu

Božansko nezadovoljstvo vodi ka poniznosti, ne prema samosažaljenju ili obeshrabrenju koje dolazi iz donošenja usporedbi u kojima uvijek pokleknemo. Žene koje obdržavaju saveze dolaze u svim veličinama i oblicima; njihove obitelji, njihova životna iskustva i njihove okolnosti se razlikuju.

Naravno, svatko od nas će pokleknuti u našem božanskom potencijalu, i ima nešto istine u shvaćanju da sami nismo dovoljni. Ali dobra je vijest evanđelja ta da uz milost Božju, mi jesmo dovoljni. Uz Kristovu pomoć, možemo učiniti sve.¹³ Sveta pisma obećavaju da ćemo »na[ći] milost za pravodobnu pomoć«.¹⁴

Iznenađujuća istina je ta da naše slabosti mogu biti blagoslov kada nas ponize i okrenu prema Kristu.¹⁵ Nezadovoljstvo postaje božansko kada ponizno pristupimo Isusu Kristu s našim htijenjima umjesto da se zadržavamo u samosažaljevanju.

Zapravo, Isusova čudesa često započinju s prepoznavanjem htijenja, potrebe, neuspjeha ili nemoći. Sjećate se kruha i riba? Svaki od autora Evanđelja govori nam kako je Isus čudesno nahranio tisuće koji su ga slijedili.¹⁶ No priča započinje kada su učenici prepoznali njihovu potrebu; shvatili su da imaju samo »pet ječmenih kruhova i… dvije ribe. Ali što je to za tolike?«.¹⁷ Učenici su bili u pravu: oni nisu imali dovoljno hrane, ali dali su ono što su imali Isusu i onda je on izveo čudo.

Jeste li ikada osjećali da su vaši talenti i darovi premali za zadatak koji vam predstoji? Ja jesam. Ali vi i ja možemo dati ono što imamo Kristu, a on će umnožiti naša nastojanja. Ono što vi imate za ponuditi više je nego dovoljno – čak i s vašim ljudskim krhkostima i slabostima – ako se oslonite na milost Božju.

Istina je da je svatko od nas samo jedan naraštaj od Božanstva – svatko je Božje dijete.¹⁸ I kao što je on to učinio i s prorocima i s običnim muškarcima i ženama kroz povijest, tako Nebeski Otac namjerava promijeniti nas.

C. S. Lewis je objasnio Božju preobražavajuću moć na ovaj način: »Zamislite sebe kao živuću kuću. Bog dolazi renovirati tu kuću. Isprva, možda, možete razumjeti što on čini. On postavlja odvode ispravno i zaustavlja curenje na krovu i tako dalje: znali ste da to treba napraviti i stoga niste iznenađeni. Ali uskoro on počinje udarati po kući na način koji strašno boli… [Vidite,] on gradi prilično drugačiju kuću od one koju ste vi zamislili… Vi ste mislili da vas [se] preuređuje u pristojnu malu kućicu: ali on gradi palaču. On namjerava doći i sam živjeti u njoj.«¹⁹

Zbog pomirbene žrtve našeg Spasitelja, mi možemo odgovoriti na zadatke koji nam prethode. Proroci su podučili da dok se penjemo putem učeništva, mi možemo biti posvećeni kroz milost Kristovu. Božansko nezadovoljstvo može nas potaknuti da djelujemo u vjeri i ponizno predamo svoje živote njemu. U ime Isusa Krista. Amen.