Radost nesebičnog služenja

Cristina B. Franco

druga savjetnica u općem predsjedništvu Male škole

Obećali smo našem Ocu na Nebu da ćemo s ljubavlju služiti njemu i drugima te činiti njegovu volju u svemu.

Nakon prošlog općeg sabora mnogo mi je ljudi prišlo s istim pitanjem: »Jesu li one stolice udobne?«. Moj je odgovor bio isti svaki put: »One su stolice veoma udobne ako ne morate govoriti.« To je istina, zar ne? Moja stolica nije bila tako udobna na ovom saboru, ali zaista sam zahvalna na blagoslovu i časti da vam se mogu obratiti večeras.

Ponekad, kada služimo, možemo sjediti na različitim sjedalima. Neka su zaista udobna, a neka druga nisu, ali obećali smo našem Ocu na Nebu da ćemo s ljubavlju služiti njemu i drugima te činiti njegovu volju u svemu.

Prije nekoliko godina mladi u Crkvi naučili su da se, »kad se ‘upuštate u službu Bogu’ [Nauk i savezi 4:2], pridružujete najvećem putovanju ikada. Pomažete Bogu ubrzati njegovo djelo, a to je veliko, radosno i čudesno iskustvo.«¹ To je putovanje dostupno svima – svake dobi – i to je također putovanje koje nas vodi onim što je naš voljeni prorok nazvao »put saveza«.²

Međutim, mi nažalost živimo u sebičnom svijetu gdje ljudi neprestano pitaju: »Što ja imam od toga?«, umjesto da pitaju: »Kome mogu danas pomoći?«, ili, »Kako mogu bolje služiti Gospodinu u svom pozivu?«, ili, »Dajem li sve Gospodinu?«.

Veliki primjer nesebičnog služenja u mom životu je sestra Victoria Antonietti. Victoria je bila jedna od učiteljica Male škole u mom ogranku dok sam odrastala u Argentini. Svakog utorka poslijepodne, kad bismo se sastali za Malu školu, donijela bi nam čokoladni kolač. Svi su voljeli kolač – pa, svi osim mene. Ja sam mrzila čokoladni kolač! I iako bi pokušala podijeliti kolač sa mnom, uvijek sam odbila njezinu ponudu.

Jednog dana nakon što je podijelila čokoladni kolač ostaloj djeci, upitala sam je: »Zašto ne donesete drugi okus – poput naranče ili vanilije?«

Nakon što se malo nasmijala, upitala me: »Zašto ti ne probaš komadić? Ovaj je kolač napravljen s posebnim sastojkom i obećavam da će ti se svidjeti ako ga probaš!«.

Pogledala sam okolo i na moje iznenađenje činilo se da svi uživaju u kolaču. Pristala sam probati. Možete li pogoditi što se dogodilo? Svidio mi se! To je bio prvi put da sam uživala u čokoladnom kolaču.

Tek sam mnogo godina kasnije saznala koji je bio tajni sastojak čokoladnog kolača sestre Antonietti. Moja djeca i ja posjećivali smo moju majku svaki tjedan. Tijekom jednog od ovih posjeta mama i ja smo uživali u komadu čokoladnog kolača i ja sam joj ispričala kako sam prvi put zavoljela taj kolač. Tada mi je ona otkrila ostatak priče.

»Vidiš Cris«, rekla je moja mama, »Victoria i njezina obitelj nisu imali mnogo resursa i svakog je tjedna morala izabrati između plaćanja autobusa da odvede nju i njezino četvero djece na Malu školu ili kupnje sastojaka za izradu čokoladnog kolača za njezin razred Male škole. Uvijek je izabrala čokoladni kolač prije autobusa te su ona i njezina djeca hodali više od 3 km u oba smjera, bez obzira na vremenske prilike.«

Tog sam dana više cijenila njezin čokoladni kolač. Što je još važnije, naučila sam da je tajni sastojak Victorijinog kolača bila ljubav koju je osjećala za one kojima je služila i njezina nesebična žrtva za nas.

Razmišljanje o Victorijinom kolaču pomaže mi sjetiti se nesebične žrtve o kojoj je Gospodin podučio u bezvremenskim lekcijama njegovim učenicima dok je hodao prema riznici hrama. Vi znate priču. Starješina James E. Talmage podučio je da je bilo 13 kutija »i u njih su ljudi stavljali svoje doprinose za [različite] svrhe naznačene natpisima na kutijama«. Isus je gledao redove donatora, sačinjene od različitih vrsta ljudi. Neki su dali svoje darove s »iskrenošću svrhe« dok su drugi ubacivali »velike iznose srebra i zlata«, nadajući se da će biti viđeni, uočeni i pohvaljeni zbog svojih donacija.

»Među mnogima bila je siromašna udovica, koja je… u jednu od kutija riznice ubacila dva mala brončana novčića poznata kao lepte; njezin je doprinos iznosio manje od pola centa u američkom novcu. Gospodin je pozvao svoje učenike k sebi, usmjerio njihovu pažnju na siromašnu udovicu i njezino djelo i rekao: ‘Zaista, kažem vam, ova je siromašna udovica ubacila više nego svi drugi koji su ubacivali u blagajnu. Jer svi ubaciše od svoga viška, a ona od svoje neimaštine: ubacila je sve što je imala, sve svoje uzdržavanje’ [Marko 12:43–44]«.³

Izgledalo je da udovica ne obnaša uočljivi položaj u društvu svog vremena. Zapravo je obnašala nešto važnije: njezine su namjere bile čiste i dala je sve što je imala za dati. Možda je dala manje od drugih, tiše od drugih, drugačije od drugih. U očima nekih, ono što je dala bilo je beznačajno, ali u očima Spasitelja, onoga koji »razlučuje misli i nakane srca«,⁴ ona je dala svoje sve.

Sestre, dajemo li svoje sve Gospodinu bez zadrške? Žrtvujemo li od svojeg vremena i talenata tako da nadolazeći naraštaj može naučiti voljeti Gospodina i obdržavati njegove zapovijedi? Poslužujemo li i onima oko nas i onima za koje smo zaduženi s brigom i marljivošću – žrtvujući vrijeme i energiju koji bi se mogli upotrijebiti na druge načine? Živimo li dvije velike zapovijedi – voljeti Boga i voljeti njegovu djecu?⁵ Često se ta ljubav očituje kao služenje.

Predsjednik Dallin H. Oaks je podučio: »Naš je Spasitelj dao sebe u nesebičnom služenju. Podučavao je da ga svatko od nas treba slijediti odričući se sebičnih interesa kako bismo služili drugima.«

Nastavio je:

»Poznati primjer gubitka sebe u služenju drugima… jest žrtva koju roditelji podnose za svoju djecu. Majke prolaze patnju i gubitak osobnih prioriteta i udobnosti kako bi odgojile i podigle svako dijete. Očevi prilagođavaju svoje živote i prioritete kako bi podržali obitelj…

Također se radujemo zbog onih koji se skrbe za članove obitelji s invaliditetom i stare roditelje. Nitko o tom služenju ne pita: ‘Što ja imam od toga?’. Sve to traži odricanje od osobne udobnosti za nesebičnu službu…

[I] to sve prikazuje vječno načelo da smo sretniji i ispunjeniji kad djelujemo i služimo za ono što dajemo, a ne za ono što dobivamo.

Naš nas Spasitelj podučava da ga slijedimo prinoseći žrtve potrebne da bismo sebe izgubili u nesebičnoj službi drugima.«⁶

Predsjednik Thomas S. Monson na sličan je način podučio kako nas »možda kad se suočimo s našim Stvoriteljem, neće pitati: ‘Koliko ste položaja obnašali’, već: ‘Kolikom ste broju ljudi pomogli?’. Zapravo, nikada ne možete voljeti Gospodina dok mu ne počnete služiti služeći njegovom narodu.«⁷

Drugim riječima, sestre, neće biti važno jesmo li sjedile na udobnim sjedalima ili smo se mučile tijekom sastanka na zarđaloj stolici na rasklapanje u stražnjem redu. Čak neće biti važno jesmo li, po potrebi, izašle u hodnik da utješimo uplakanu bebu. Ono što će biti važno jest da smo došle sa željom da služimo, da smo uočile one kojima poslužujemo i pozdravile ih radosno i da smo se predstavile onima koji sjede u našem redu stolica na rasklapanje – posežući s prijateljstvom iako nismo zadužene da im poslužujemo. I svakako će biti važno da činimo sve što činimo s posebnim sastojkom služenja zajedno s ljubavlju i žrtvom.

Spoznala sam da ne moramo napraviti čokoladni kolač kako bismo bile uspješne ili predane učiteljice u Maloj školi, jer se nije radilo o kolaču. Radilo se o ljubavi iza tog djela.

Svjedočim da se ta ljubav posvećuje kroz žrtvu – žrtvu učiteljice, a još više kroz krajnju i vječnu žrtvu Sina Božjega. Svjedočim da on živi! Volim ga i želim odložiti sebične želje kako bih voljela i posluživala poput njega. U ime Isusa Krista. Amen.