Čvrsti i postojani u vjeri u Krista

starješina D. Todd Christofferson

iz Zbora dvanaestorice apostola

Kako bi ustrajala čvrsta i postojana u vjeri u Krista potrebno je da evanđelje Isusa Krista prodre u srce i dušu osobe.

U povijesti Starog zavjeta čitamo o uzastopnim razdobljima kada su djeca Izraelova poštivala svoj savez s Jahovom i štovala ga te o drugim vremenima kada su zanemarivala taj savez i štovala kumire ili Baale.¹

Ahabova vladavina bila je jedno od razdoblja otpadništva u sjevernom kraljevstvu Izraela. Jednom je prilikom prorok Ilija rekao kralju Ahabu da sabere narod Izraela kao i proroke ili svećenike Baala na gori Karmel. Kada se narod okupio, Ilija im je rekao: »‘Dokle ćete hramati na obje strane? [Ili drugim riječima: »Kada ćete odlučiti jednom za svagda?«] Ako je Jahve Bog, slijedite ga; ako je Baal, slijedite njega.’ A narod mu nije ništa odgovorio.«² Stoga je Ilija uputio da on i Baalovi proroci sasijeku junce i stave ih na drva na zasebne žrtvenike, no »neka ne podmeću ognja«.³ Tada: »Vi zazovite ime svoga boga, a ja ću zazvati ime Jahvino: bog koji odgovori ognjem, pravi je Bog. Sav narod odgovori: ‘Dobro!’«.⁴

Prisjetit ćete se da su Baalovi svećenici satima bučno zazivali svojeg nepostojećeg boga da pošalje dolje oganj, no »nije bilo nikakva glasa ni odgovora niti znaka da ih tkogod sluša«.⁵ Kada je došao red na Iliju, on je popravio Gospodinov uništeni žrtvenik, položio na njega drva i prinos te naredio da sve bude natopljeno vodom, ne jednom, već tri puta. Nije bilo sumnje da ni on ni ijedna druga ljudska moć ne mogu upaliti vatru.

»Kad bijaše vrijeme da se prinese žrtva, pristupi prorok Ilija i reče: ‘Jahve, Bože Abrahamov, Izakov i Izraelov, objavi danas da si ti Bog u Izraelu, da sam ja sluga tvoj i da sam po zapovijedi tvojoj učinio sve ovo’.

I oganj Jahvin pade i proguta paljenicu i drva, kamenje i prašinu, čak i vodu u jarku isuši.

Sav narod se uplaši, ljudi padoše ničice i rekoše: ‘Jahve je Bog! Jahve je Bog!’«.⁶

Ilija bi danas mogao reći:

Ili Bog, naš Nebeski Otac, postoji, ili ne postoji, no ako postoji, štujte ga.
Ili je Isusu Krist Sin Božji, uskrsli Otkupitelj čovječanstva, ili nije, no ako jest, slijedite ga.
Ili je Mormonova knjiga riječ Božja, ili nije, no ako je, onda »do[đite] bliže Bogu [proučavajući i] pridržavajući se njenih pouka«.⁷
Ili je Joseph Smith vidio Oca i Sina tog proljetnog dana 1820. godine i razgovarao s njima, ili nije, no ako jest, onda slijedite taj proročki plašt, uključujući ključeve pečaćenja koje sam mu ja, Ilija, predao.

Na posljednjem je općem saboru predsjednik Russell M Nelson izjavio: »Ne trebate se pitati o tome što je istinito [vidi Moroni 10:5]. Ne trebate se pitati kome možete sa sigurnošću vjerovati. Kroz osobnu objavu možete primiti svoje vlastito svjedočanstvo da je Mormonova knjiga riječ Božja, da je Joseph Smith prorok i da je ovo Gospodinova Crkva. Bez obzira što drugi rekli ili učinili, nitko vam ne može oduzeti svjedočanstvo izneseno vašem srcu i umu o onome što je istinito.«⁸

Kada je Jakov obećao da Bog »svima« koji traže njegovu mudrost »daje obilno«⁹, također je upozorio:

»Ali neka ište s vjerom, bez ikakva sumnjanja, jer je onaj koji sumnja sličan morskom valovlju koje vjetar podiže i tamo-amo goni.

Takav čovjek neka ne misli da će što primiti od Gospodina,

jer je čovjek s razdijeljenom dušom, nestalan u svim putovima svojim.«¹⁰

S druge strane, naš je Spasitelj bio savršen primjer stabilnosti. Rekao je: »On me ne ostavlja sama, jer ja uvijek činim što je njemu ugodno.«¹¹ Razmotrite ove opise muškaraca i žena koji su, poput Spasitelja, bili čvrsti i postojani.

Oni »se bijahu obratili na pravu vjeru; i oni ne htjedoše otići od nje, jer bijahu čvrsti, i postojani, i nepokolebljivi, voljni sa svom marljivošću obdržavati zapovijedi Gospodnje«.¹²

»Umovi su njihovi čvrsti, i oni stavljaju uzdanje svoje u Boga neprestance.«¹³

»I gle, vi znadete sami, jer ste se osvjedočili o tome, da svi oni od njih koji su privedeni k spoznaji istine… čvrsti su i postojani u vjeri i u onomu čime su učinjeni slobodnima.«¹⁴

»Oni su bili postojani u apostolskoj nauci, zajedničkom životu, lomljenju kruha i u molitvama.«¹⁵

Kako bismo ustrajali čvrsti i postojani u vjeri u Krista potrebno je da evanđelje Isusa Krista prodre u srce i dušu osobe, što znači da evanđelje ne postaje samo jedno od mnogih utjecaja u životu osobe, već određujuće usmjerenje njenog života i osobnosti. Gospodin kaže:

»Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa.

Duh svoj udahnut ću u vas da hodite po mojim zakonima i da čuvate i vršite moje naredbe.

I vi ćete biti moj narod, a ja vaš Bog.«¹⁶

Ovo je savez koji sklapamo svojim krštenjem i u hramskim uredbama. No, neki nisu još u potpunosti primili evanđelje Isusa Krista u svoj život. Iako su oni, kao što je Pavao rekao, »s [Kristom]… ukopani po krštenju«, još uvijek im nedostaje onaj dio da bi, »kao što je Krist uskrsnuo od mrtvih… i mi živjeli novim životom«.¹⁷ Evanđelje ih još ne definira. Još uvijek nisu usredotočeni u Kristu. Oni su izbirljivi po pitanju nauka i zapovijedi koje će slijediti te gdje i kada će služiti u Crkvi. Suprotno tome, u obdržavanju svojih saveza s točnošću oni koji su »odabrani u skladu sa savezom«¹⁸ izbjegavaju obmanu i ostaju čvrsti u vjeri u Krista.

Većina nas nalazimo se u ovom trenutku u povezanosti između društveno motiviranog sudjelovanja u evanđeoskim ritualima s jedne strane te popuno razvijene, kristolike predanosti Božjoj volji s druge strane. Negdje uzduž te povezanosti, dobra vijest o evanđelju Isusa Krista ulazi u naše srce i preuzima našu dušu. To se možda neće dogoditi odmah, no svi bismo se trebali kretati prema tom blaženom stanju.

Izazovno je, no ključno da ostanemo čvrsti i postojani kada otkrijemo da nas se pročišćava »u talioniku nevolje«,¹⁹ što je nešto što dolazi prije ili kasnije svima nama u smrtnosti. Bez Boga, ova mračna iskustva imaju sklonost očajanju, beznađu ili čak gorčini. S Bogom, utjeha mijenja bol, mir mijenja metež, a nada mijenja tugu. Ostati čvrsti u vjeri u Krista donijet će njegovu održivu milost i podršku.²⁰ On će pretvoriti kušnju u blagoslov te, Izaijinim riječima, »da[ti] vijenac mjesto pepela«.²¹

Spomenuo bih tri primjera o kojima imam osobnu spoznaju:

Postoji žena koja pati od iscrpljujuće, kronične bolesti koja opstaje unatoč liječničkoj njezi, svećeničkim blagoslovima te postu i molitvama. Ipak, njezina vjera u moć molitve i stvarnost Božje ljubavi za nju nije umanjena. Ona hrli naprijed dan za danom (i ponekada sat za satom) služeći kako je pozvana u Crkvi i, zajedno sa svojim suprugom, pazeći na svoju mladu obitelj, smiješeći se koliko god može. Njezina sućut prema drugima duboka je, pročišćena vlastitom patnjom, i ona se često izgubi u posluživanju drugima. Ona nastavlja biti postojana i ljudi se osjećaju sretni kada su oko nje.

Čovjek koji je odrastao u Crkvi, služio kao cjelodnevni misionar i vjenčao se ljupkom ženom, bio je iznenađen kada su neki od njegove braće i sestara počeli kritički govoriti o Crkvi i proroku Josephu Smithu. Nakon nekog vremena napustili su Crkvu i pokušali ga nagovoriti da ih slijedi. Kao što se često događa u takvim slučajevima, bombardirali su ga s esejima, podcastovima i videozapisima koje su proizveli kritičari, od kojih su i sami većina njih nezadovoljni bivši članovi Crkve. Njegova braća i sestre rugali su se njegovoj vjeri, govoreći mu da je lakovjeran i zaveden. On nije imao odgovore na njihove tvrdnje i njegova se vjera počela kolebati pod nesmiljenim suprotstavljanjem. Pitao se bi li trebao prestati dolaziti u Crkvu. Razgovarao je sa svojom suprugom. Razgovarao je s ljudima u koje je imao povjerenja. Molio se. Dok je meditirao u svojem uznemirenom stanju uma, prisjetio se prigoda kada je osjetio Svetoga Duha te je primio svjedočanstvo od Duha. Zaključio je: »Ako sam iskren sa sobom, moram priznati da me je Duh dirnuo više nego jednom, a svjedočanstvo Duha je stvarno.« Imao je obnovljeni osjećaj sreće i mira koji su dijelili njegova žena i djeca.

Muž i žena koji su dosljedno i sretno slijedili savjet braće u svojem životu bili su ožalošćeni teškoćom koju su proživjeli zbog nemogućnosti imanja djece. Potrošili su značajna sredstva surađujući s nadležnim stručnjacima i, nakon nekog vremena, bili su blagoslovljeni sinom. Tragično, međutim, nakon samo otprilike godine dana, beba je bila žrtva nesreće u kojoj nitko nije bio kriv, no koja ju je ostavila u polukomatoznom stanju, sa značajnim oštećenjem mozga. Primila je najbolju skrb, no liječnici nisu mogli predvidjeti kako će se stvari razvijati u budućnosti. Ovo dijete za koje se ovaj par tako naporno trudio i molio se da ga donesu na svijet bilo je na neki način oduzeto i nisu znali hoće li im biti vraćeno. Sada se muče priskrbiti za kritične potrebe svoje bebe dok ispunjavaju svoje ostale dužnosti. U ovom vrhunski teškom trenutku okrenuli su se Gospodinu. Oslanjaju se na »kruh… svagdanji« koji primaju od njega. Potpomognuti su sućuti prijatelja i obitelji te osnaženi svećeničkim blagoslovima. Više su se međusobno zbližili i vjerojatno je njihovo jedinstvo sada dublje i potpunije nego što bi inače bilo moguće.

Dana 23. srpnja 1837., Gospodin je uputio objavu tadašnjem predsjedniku Zbora dvanaestorice apostola, Thomasu B. Marshu. Ona sadrži sljedeće:

»I moli se za braću svoju iz Dvanaestorice. Opominji ih oštro radi imena mojega, i neka budu opomenuti za sve grijehe svoje, i budi vjeran preda mnom imenu mojemu.

I nakon iskušenja njihovih, i mnogih tegoba, gle, ja, Gospod, tragat ću za njima, i ne otvrdnu li oni srca svoja, i ne ukoče li vratove svoje protiv mene, obratit će se, i ja ću ih iscijeliti.«²²

Vjerujem da se ova načela izražena ovim stihovima primjenjuju na sve nas. Kušnje i nevolje koje proživljavamo, plus bilo koje iskušenje koje Gospodin vidi prikladnim nametnuti, mogu voditi do našeg punog obraćenja i iscjeljenja. No, to se događa ako, i samo ako, ne otvrdnemo svoje srce niti ukočimo naše vratove protiv njega. Ostanemo li čvrsti i postojani, što god se dogodilo, ostvarujemo obraćenje na koje je Spasitelj ciljao kada je rekao Petru: »Kad se jedanput vratiš k meni, učvrsti svoju braću!«,²³ obraćenje toliko potpuno da ne može biti upropašteno. Obećano iscjeljenje je pročišćenje i posvećenje naših duša ranjenih grijehom, čineći nas svetima.

To me podsjeća na savjet naših majki: »Jedi svoje povrće. Bit će dobro za tebe.« Naše su majke u pravu, a u kontekstu postojanosti u vjeri, »jesti svoje povrće« jest stalno se moliti, svakodnevno se gostiti Svetim pismima, služiti i štovati u Crkvi, dostojno blagovati od sakramenta svakog tjedna, voljeti svoje bližnje te uzeti svoj križ u svakodnevnoj poslušnosti Bogu.²⁴

Uvijek se sjetite obećanja o dobrom što će doći, i sada i kasnije, za one koji su čvrsti i postojani u vjeri u Krista. Upamtite »vječn[i] život[] i radost[] svetaca«.²⁵ »O svi vi, koji ste čisti u srcu, uzdignite glave svoje i primite ugodnu riječ Božju, i gostite se ljubavlju njegovom; jer to možete, ako su umovi vaši čvrsti, zauvijek.«²⁶ U ime Isusa Krista. Amen.