Uravnotežen život
Održavanje svakodnevnih životnih zahtjeva u ravnoteži jedna je od velikih zadaća smrtnosti.
Prije nekoliko godina, dok sam bio na odmoru, naša obitelj je imala problema s autom. Osjetili smo veliko olakšanje kad nas je mehaničar obavijestio da naš problem nije ozbiljan; sve što je bilo potrebno su bile manje prilagodbe na rasplinjaču koje će omogućiti bolji odnos mješavine benzina i kisika.
Godinama od tada, imao sam mnogo prilika vidjeti da je ispravna ravnoteža važna ne samo za održavanje strojeva, već i u našim životima. Povremeno podešavanje naših osobnih prioriteta i redovni pregled smjera i željenog odredišta naših života pomaže nam da se osiguramo od vremenitih, emotivnih i duhovnih slomova.
Održavanje svakodnevnih životnih zahtjeva u ravnoteži jedna je od velikih zadaća smrtnosti. Svatko od nas može osjetiti da je rastegnut u različite smjerove u određenom trenutku. Može se dogoditi da postanemo opsjednuti našim naporima da vjerno živimo načela evanđelja i na taj način uznemirimo osjetljivu ravnotežu naših života i ugrozimo naš vlastiti mir i obiteljski sklad.
Moja žena Wendy iskusila je tu tešku situaciju. Godinama se gotovo iscrpljivala, misleći da mora biti savršena žena i majka, savršena članica Crkve, savršena susjeda i građanka. Umjesto da osjeti radost, često je osjećala preopterećenost i obeshrabrenost. Njezina frustracija se dodatno pogoršala kad su dobronamjerni vođe i prijatelji naizgled ukazivali na to da ako bude imala dovoljno vjere, uspjet će učiniti sve te stvari. Tek nakon krize zbog depresije i tjeskobe bila je u stanju u potpunosti razumjeti izvor svoje patnje. To je bilo bolno razdoblje ne samo za nju, već i za cijelu obitelj. Kao rezultat, postali smo jači i naučili smo mnoge lekcije. No moguće je da bismo bili pošteđeni mnogo patnje da smo jasnije uvidjeli potrebu da održimo vremenitu i duhovnu ravnotežu.
Dok sam služio kao biskup, otkrio sam da iskustvo moje žene nije jedini slučaj. Isto tako, starješina Dean L. Larsen, bivši član sedamdesetorice je primijetio: »Čini mi se da se sve češće u kretanju među članovima Crkve susrećem s ljudima koji iskreno pokušavaju izbjegavati grijeh, koji doista daju sve od sebe, prema svojem razumijevanju, da žive u skladu s načelima evanđelja no koji su nesretni, isfrustrirani i razočarani do određenog stupnja1.«
Kralj Benjamin je upozorio svoj narod na ekstremnost, čak i u činjenju dobra: »A gledajte da se sve to čini mudro i u redu. Jer ne zahtijeva se da čovjek trči brže nego mu snaga dopušta« (Mosija 4:27).
Održavanje vremenite ravnoteže
Neravnoteža između vremenitog i duhovnog je vječan problem koji se, čini se, pogoršava u naše doba povećanog materijalizma. Starješina M. Russell Ballard iz Zbora dvanaestorice apostola je primijetio: »Vjerojatno nikome ne treba načelo ravnoteže u njihovim životima više nego onima koji imaju poriv da skupljaju ‘stvari’ ovog svijeta2.« Štoviše, mnogo dobrih i časnih ciljeva zahtijeva naše vrijeme i energiju. Sebično ili nesebično, možemo steći i potrošiti, žuriti se, doći i otići, a naposljetku otkriti da smo iscrpili našu emotivnu i duhovnu snagu i predali naša srca stvarima koje znače vrlo malo naposljetku. Prorok iz Mormonove knjige, Jakov, parafrazirajući Izaiju je upozorio: »Zašto da trošite novac na ono što vrijedno nije, i nadnicu svoju na ono što ne može nasititi?« (2. Nefi 9:51; vidi Izaija 55:2).
Lako je misliti da za veličanje naših poziva moramo stalno služiti, voditi ili savjetovati. Ipak, moguće je da pružimo značajniju službu i razvijemo znatnu duhovnost ako imamo manje sastanaka i aktivnosti. Predsjednik Spencer W. Kimball (1895.–1985.) potaknuo je svece da se vrate onome što je okarakterizirao kao »blag, zdrav život3«. Starješina Richard G. Scott iz Zbora dvanaestorice apostola je izjavio: »Upamtite, nemojte veličati posao da se ostvari – pojednostavite ga4.« Naši životi su izvan ravnoteže ako dopustimo da naša izvanjska zaposlenost zamijeni unutarnju dobrotu.
Pri održavanju vremenite ravnoteže, često smo prisiljeni donijeti mnogo teških odluka između mnogo dobrih i poželjnih stvari. Na primjer, razna obrazovna i kulturološka iskustva mogu biti od velikog značaja za unapređivanje talenata i rast naše djece. Prilike za služenje u Crkvi i zajednici mogu nam omogućiti iskustva koja nas obogaćuju i nagrađuju. No čak i kad razmatramo te plemenite ciljeve i aktivnosti, moramo, kao što je starješina Ballard savjetovao: »Upamtiti [da] previše bilo čega u našem životu može nas izbaciti iz ravnoteže. U isto vrijeme, premalo važnih stvari može učiniti isto5.« Može se dogoditi da je najgora stvar koju možemo dati našoj djeci prilika da sudjeluju u dodatnim sportskim, glazbenim ili ostalim aktivnostima koje zahtijevaju novac i vrijeme izvan obitelji. Podučavanje naše djece kako da žive »blage, zdrave« i uravnotežene živote može biti jedna od najvitalnijih stvari koje možemo učiniti za njih u ove mahnite posljednje dane.
Ponekad se ne uspijemo oduprijeti mnogim zahtjevima koji zauzimaju naše vrijeme jer se bojimo da bi takvo djelo moglo biti sebično. Ipak se i sam Spasitelj ponekad privremeno povukao od pritiska potreba mnoštva (vidi npr. Luka 5:16). Zasigurno mu je to pomoglo da služi drugima s obnovljenom snagom.
Kako bismo sačuvali vremenitu ravnotežu u našim životima, možda ćemo trebati reći ne onim aktivnostima za koje nemamo vremena, sredstava ili energije. Ne trebamo osjećati sram ili sebičnost kad se povremeno povučemo da se saberemo, jer ponekad snaga proizlazi iz toga kad smo jednostavno kod kuće s voljenima.
Održavanje duhovne ravnoteže
Kao što vremenita neravnoteža može utjecati na naš emotivni i duhovni mir, tako i duhovna neravnoteža može imati poguban utjecaj na svaki aspekt naših života. Kako bismo održali pravilnu duhovnu ravnotežu, moramo upamtiti da Gospodin ne očekuje od nas da postignemo savršenstvo u smrtnosti. Nerealna očekivanja da moramo biti savršeni u svemu što činimo upravo sada zapravo otežava iskreno evanđeosko življenje i zagušuje duhovnost. Kad ne uspijemo doseći unaprijed određene predodžbe savršenstva, imamo tendenciju kritizirati se nezasluženom kritikom i krivnjom, ili se iscrpljivati nerealnim naporima da ostvarimo savršenstvo.
Savjet kralja Benjamina da ne trčimo brže nego što nam snaga dopušta je duhovno jednako značajan kao i vremenito, možda i više. Ključni izraz u savjetu kralja Benjamina je »biti marljiv« (vidi Mosija 4:27). Moramo upamtiti da većina duhovnog rasta ne dolazi iznenada, već kroz vrijeme i iskustvo. Ohrabrujuća poruka evanđelja je da Bog često ne traži od nas da izvedemo senzacionalne ili izvanredne stvari, već da pokušamo učiniti bolje nego dan prije. On je obziran glede naših želja, odluka i našeg usmjerenja, kao i naših djela.
Kako bismo održali duhovnu ravnotežu, moramo često napraviti reviziju našeg duhovnog napretka. Iskren pregled želja naših srca i smjera u našim životima može nam pomoći da prevladamo osjećaj nedostojnosti. Starješina Neal A. Maxwell (1926.–2004.) iz Zbora dvanaestorice apostola dao nam je sljedeći nadahnjujući savjet:
»Možemo jasnije razlučiti između božanskog poticaja da činimo bolje i đavoljeg podsjećanja na naše neuspjehe, između nezadovoljstva sobom i prezira prema sebi. Prvo nam je potrebno, a drugo moramo odbaciti, pamteći da kad nas savjet pozove s višeg nivoa, to nije samo kritika, već i poziv.
… Kad razmišljamo koliko smo daleko dospjeli na putu ka savršenstvu, to je obično mnogo dalje nego što si priznajemo…
… Možemo napraviti mirniju, no pošteniju reviziju naših snaga… Većina nas nismo dobri osobni knjigovođe i trebamo potvrdu ‘vanjskih revizora’. Onaj koji je odbačen u prvotnom stanju uživa kad se kritiziramo. Prezir prema sebi potječe od Sotone; to ne postoji na nebu. Naravno, trebali bismo učiti iz svojih grešaka, no ne bismo trebali iznova proučavati snimke kao da je to igra života6.«
Jedna od prepreka duhovne ravnoteže je »pseudo- samodostatnost«. Robert L. Millet je prepoznao opasnost prevelikog pouzdanja u naše vlastite ograničene sposobnosti. Rekao je da neki članovi koji su blokirani u svom napretku i opterećeni krivnjom »teže da udvostruče svoj napor – da napornije rade. Ako sadašnji ritam ne riješi problem, oni odluče trčati brže. Prečesto uslijedi oblik povratka duhovnog nazadovanja - iscrpljenje i dodatne frustracije. Odgovor na sve probleme nije neophodno naporniji rad, pogotovo glede duhovnih stvari. Odgovor često leži u tome da spoznamo naše granice i da činimo ono što možemo, a zatim se okrenemo Gospodinu za pomoć7.«
Primjena pomirenja
Dok se moja žena borila da izbjegne krug sačinjen od vjernih djela kojima je slijedila frustracija i obeshrabrenje, Duh Gospodnji joj je šapnuo da ono što zahtijeva od sebe nije Gospodinu po volji jer ona nije dopuštala da pomirenje potpuno djeluje u njezinom životu. Primjena pomirenja nije znak slabosti. Umjesto toga, to pokazuje hrabrost, vjeru i zahvalnost. Pomirenje nam dopušta ne samo da se pokajemo za grijehe, već i da primimo izlijevanje Spasiteljeve milosti, koja nas osnažuje kad jednostavno nemamo moć da prevladamo ljudske slabosti. To dopušta Spasitelju da podijeli naše terete i nadomjesti naše mnoge nemogućnosti (vidi Matej 11:28–30; Eter 12:27).
Nema mira za one čiji su životi i vremenito i duhovno izvan ravnoteže. Oni mogu postati okolo tjerani vjetrovima obeshrabrenja i olujama frustracije. Ipak, kao što je Spasitelj umirio oluju na Galilejskom moru (vidi Matej 8:26), on može blagosloviti naše živote svojim umirujućim, utješnim i vodećim utjecajem ako usporimo, trčimo onoliko koliko imamo snage, no ipak hrlimo »naprijed s postojanošću u Kristu« (2. Nefi 31:20).
Brent L. Top služi kao predsjednik misije Illinois Peoria.