Dom koji je izgradila vjera
U večer prije mojeg krštenja i krštenja moje supruge 1996. godine, obitelj i prijatelji su ga pokušali spriječiti. Izdržali smo progon rodbine koja je oštro kritizirala našu obitelj, govoreći da smo zamijenili obitelj za Crkvu i više nas nisu voljeli. Naposljetku, naši prijatelji su nas u potpunosti napustili. Zatim su se javile teškoće povezane s nezaposlenošću i bolešću.
S druge strane, moja obitelj i ja smo se osjećali bolje sa svakim posjetom Crkvi. Na svakom satu Duh je bio snažniji. Članovi su bili puni podrške, a biskup je posjećivao i poticao našu obitelj. Znali smo iz vlastitog iskustva da su ljudi koji su kritizirali Crkvu bili u krivu. Crkva je činila mnogo dobroga. Učili smo o Isusu Kristu. Učili smo da volimo i služimo. Stekli smo vječno gledište. Unatoč tome što se činilo kao da se sve urotilo protiv nas, ništa nije moglo promijeniti činjenicu da smo upitali Gospodina za istinitost evanđelja i da je on odgovorio na naše molitve.
Jednom, dok smo još bili novi obraćenici i živjeli u kući mog oca, biskup je došao u posjet. Moj otac ga je izbacio. Rekao je da ne želi članove Crkve u svojoj kući. Biskup je bio nadahnut da nas pozove na intervju. Rekao je da nas članovi i misionari neće posjećivati u našem domu neko vrijeme kako ne bi izazivali našu obitelj. Rekao je da moramo biti snažni i da ćemo primiti mnoge blagoslove ako nastavimo ravnim i uzanim putem.
Nismo se mogli preseliti u vlastitu kuću zbog moje situacije sa zaposlenjem. Nisam mogao pronaći dobar posao kao ranije. Malo sam radio poslove koji nisu bili dobro plaćeni, no uspjeli smo plaćati desetinu i prinose, pohađati Crkvu i kupiti hranu koja nam je bila potrebna. Gospodin je uveličao naše blagoslove i bili smo uistinu sretni.
Na dan našeg hramskog pečaćenja, kad sam vidio naša dva sina – Luigija, koji je tada imao dvije godine, i Lucasa, koji je tada imao jednu godinu – kako ulaze u sobu za pečaćenje i stavljaju svoje ruke na naše za izvršenje uredbe, zaplakao sam od sreće. Ne mogu zaboraviti predivnu scenu, prekrasan duh i osjećaj koji sam imao da je sve bilo vrijedno truda.
Iskušenja nisu prestala, no neke stvari su se popravile. Moj otac i naše tete i ujaci prestali su kritizirati Crkvu, a naši djed i baka su poštivali našu odluku. Svojim smo primjerom pokušali pokazati da je Crkva mijenjala naše živote. Potpora koju dajemo jedni drugima bila je vrlo važna. Kad sam podučavao vjeronauk i služio kao savjetnik u biskupstvu, moja žena me je uvijek podržala.
Godine koje smo se krstili, prijatelj je kupio gradilište za svoju i našu obitelj posudivši nam dio novca. Počeli smo snivati o vlastitoj kući. Naposljetku nas je potaknuo Duh i počeli smo zbrajati troškove izgradnje i materijala. Osjećali smo da ćemo nekako uzmoći izgraditi kuću u kojoj ćemo odgojiti našu djecu u evanđelju, obavljati misionarski rad i primati posjete od članova.
Nakon nekog vremena, bolje sam upoznao brata Joela, novog člana našeg odjela. Njegova vjera bila je čudesna. Dok smo jednom radili na projektu služenja, brat Joel mi je rekao: » José Luis, mi možemo izgraditi tvoju kuću.« Bio sam na rubu suza, no sabrao sam se dok nisam rekao svojoj ženi. Bio je to odgovor na naše molitve.
Nekoliko dana kasnije, prijatelj koji je kupio zemlju za svoju i našu obitelj mi je rekao da mogu imati cijelo zemljište, a platiti kasnije. Još uvijek nisam imao posao koji bi mi omogućio da kupim građevinske materijale, no znao sam da će Gospodin pripremiti put. Nekoliko tjedana kasnije sam pozvan da radim za veliku tvrtku. Tako je cilj da započnemo izgradnju doma ubrzo postao stvarnost.
Djelo brata Joela bilo je djelo ljubavi. Učinio je više nego što je izgradio kuću za moju obitelj. Bio je spreman pomoći nam na bilo koji način. Radili smo samo subotom. Trebalo nam je 10 mjeseci i to nije utjecalo na naš rad u Crkvi. Ostali članovi Crkve su nam također pomogli. Moj otac je došao pomoći nekoliko puta, što mu je omogućilo da bolje upozna članove Crkve. Naročito je upoznao brata Joela, koji je postao naš kućni učitelj.
Jedne subote, moj je otac hvalio brata Joela za način na koji je radio.
Rekao sam: »Tata, da li znaš koliko sam platio za njegove usluge?«
Rekao je: »Ne.«
»Nisam mu platio ni centa«, rekao sam. »To je učinio jer voli moju obitelj. On je dobar čovjek.«
Shvatio sam da se moj otac zagrcnuo i nije rekao ništa. Osjetio sam da se vjerojatno sjetio kako se odnosio prema biskupu i misionarima i bilo mu je neugodno. Vidio je da su se članovi Crkve uvijek dobro odnosili prema nama.
Na dan kad smo završili kuću, prisustvovalo je 16 ljudi, od kojih su većina bili članovi Crkve. Moja rodbina i prijatelji koji nisu bili članovi zasigurno su puno naučili taj dan.
Dok se kuća gradila, moj brat i snaha prihvatili su lekcije i odlučili se vjenčati kako bi se mogli krstiti. Na dan njihovog vjenčanja, bio sam svjedok nečega što mi se činilo kao još jedno čudo: četiri misionara i mnogi članovi Crkve bili su u kući mojeg oca.
Mi znamo da je ovo evanđelje istinito. Kad koristimo vjeru, Gospodin pomiče planine da nam pomogne. Danas vidim zidove naše kuće kao svjedočanstvo da Gospodin voli svoju djecu i poznaje njihove potrebe. Naravno, imamo mnogo drugih planina pred nama, no ako smo vjerni, prevladat ćemo ih. Uvijek moramo upamtiti što je Gospodin učinio za nas.
José Luis da Silva je član odjela Jardim Presidente Dutra, okol São Paulo Brazil Guarulhos.