PORUKA PRVOG PREDSJEDNIŠTVA

Simbol naše vjere

PREDSJEDNIK GORDON B. HINCKLEY

Nakon obnove hrama Mesa Arizona prije nekoliko godina, svećenici drugih religija bili su pozvani na razgledavanje prvog dana otvorenja. Došli su na stotine. U razgovoru s njima, rekao sam da ćemo rado odgovoriti na bilo kakve upite koje imaju. Među njima je bio i jedan protestantski svećenik.

Rekao je: »Bio sam posvuda u ovoj zgradi, ovom hramu koji na ulazu nosi ime Isusa Krista, no nigdje nisam vidio nikakav križ, simbol kršćanstva. Primijetio sam vaše građevine na drugim mjestima i također uočio odsustvo križa. Zašto je tako kad kažete da vjerujete u Isusa Krista?«

Odgovorio sam: »Ne bih želio uvrijediti nikoga od mojih kršćanskih kolega koji koriste križ na vrhu zvonika svojih katedrala i na oltarima svojih kapela, koji ih nose na svojim svećeničkim odorama i tiskaju na svojim knjigama i drugoj literaturi. No za nas, križ je simbol umirućeg Krista, dok je naša poruka proglas o Živućem Kristu.

Tada je upitao: »Ako ne koristite križ, što je simbol vaše vjere?«

Odgovorio sam da životi naših ljudi moraju postati najznačajniji izraz naše vjere i stoga, simbol našeg bogoštovlja.

Nadam se da nije osjećao da sam uskogrudan ili samodopadan u svom odgovoru. Naš stav na prvi pogled može izgledati kao oprečnost našoj izjavi da je Isus Krist ključna osoba naše vjere. Službeno ime Crkve je Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana. Mi ga štujemo kao Gospodina i Spasitelja. Biblija je naše Sveto pismo. Vjerujemo da su proroci Starog zavjeta koji su navijestili dolazak Mesije govorili pod božanskim nadahnućem. Radujemo se u zapisima Mateja, Marka, Luke i Ivana koji su opisali događaje oko rođenja, službeništva, smrti i uskrsnuća Božjeg Sina, Jedinorođenca Očeva u tijelu. Poput drevnog Pavla, mi se »ne stidim[o] evanđelja [Isusa Krista], jer ono je sila Božja za spasenje« (Rimljanima 1:16). I poput Petra, mi svjedočimo da je Isus Krist jedino ime »dano ljudima po kojem nam se treba spasiti« (Djela 4:12).

Mormonova knjiga, koju smatramo zavjetom Novog svijeta, opisujući učenja proroka koji su živjeli u drevna vremena na zapadnoj hemisferi, svjedoči o njemu koji je rođen u Betlehemu Judejskom i koji je umro na Kalvariji. Svijetu nesigurnom u svoju vjeru, Mormonova knjiga je još jedan i moćan svjedok o Kristovom božanskom porijeklu. Sam uvod, kojeg je napisao prorok koji je kročio Amerikom prije tisuću i pol godina, kategorički izjavljuje kako je napisana »da uvjeri Židova i Poganina da Isus jest Krist, vječni Bog, koji se očituje svim narodima«.

U zbirci modernih objava, Nauku i savezima, on se objavio sljedećim riječima: »Ja sam Alfa i Omega, Krist Gospodin, da, ja sam taj, početak i svršetak, Otkupitelj svijeta« (NiS 19:1).

U svjetlu takvih izjava, u gledištu takvog svjedočanstva, mnogi mogu upitati, kao što je moj prijatelj svećenik upitao u Arizoni, ako vjerujemo u Isusa Krista, zašto ne koristimo simbol njegove smrti, križ na Kalvariji?

Na to moram prvo odgovoriti da nijedan član njegove Crkve ne smije nikad zaboraviti strašnu cijenu koju je naš Otkupitelj platio, koji je dao svoj život da svi ljudi mogu živjeti – agoniju u Getsemaniju, gorko ruglo njegovog suđenja, zlobnu krunu od trnja koja je razdirala njegovo tijelo, krvave vapaje mnoštva pred Pilatom, usamljeni teret njegovog teškog koraka na putu do Kalvarije, strahovitu bol dok su čavli probijali njegove ruke i stopala, grozničavo mučenje njegovog tijela dok je visio tog tragičnog dana, Sina Božjeg koji vapi: »Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine« (Luka 23:34).

To je bio križ, oruđe njegovog mučenja, užasan predmet osmišljen da uništi Čovjeka Mira, opaka odmazda za njegovo čudesno djelo iscjeljenja bolesnih, davanja vida slijepima i uzdizanja mrtvih. To je bio križ na kojem je visio i umro na vrhu osamljene Golgote.

To ne možemo zaboraviti. Nikada ne smijemo zaboraviti, jer on je naš Spasitelj, naš Otkupitelj, Sin Božji koji je sebe dao kao zastupničku žrtvu za svakog od nas. No sjeta te mračne večeri prije židovskog Šabata, kad je njegovo beživotno tijelo spušteno i u žurbi položeno u unajmljenu grobnicu, iscrpila je nadu i najrevnijih i najučenijih učenika. Bili su ožalošćeni, ne razumijevajući što im je ranije rekao. Mesija u kojeg su vjerovali bio je mrtav. Njihovog Učitelja nije bilo, u kojem se nalazila sva njihova čežnja, njihova vjera, njihova nada. Onaj koji je govorio o vječnom životu, onaj koji je podigao Lazara iz groba, sada je zasigurno umro kao što su svi ljudi prije njega umrli. Sada je došao kraj njegovom tužnom, kratkom životu. Taj život je bio onakav kakvim ga je Izaija davno prije navijestio: On »prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama… Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira« (Izaija 53:3, 5). Sada ga više nije bilo.

Možemo samo nagađati o osjećajima onih koji su ga voljeli dok su razmišljali o njegovoj smrti tijekom dugih sati židovskog Šabata, subote prema našem kalendaru.

Zatim je osvanuo prvi dan tjedna, Šabat Gospodnji kako ga mi nazivamo. Onima koji su došli do grobnice, pod teretom tuge, prisutni anđeo je izjavio: »Zašto tražite živoga među mrtvima?« (Luka 24:5).

»On nije ovdje! Uskrsnuo je kako je rekao« (Matej 28:6).

Tu se dogodilo najveće čudo u ljudskoj povijesti. Ranije im je rekao: »Ja sam uskrsnuće i život« (Ivan 11:25). No oni nisu razumjeli. Sada su znali. Umro je u bijedi, patnji i samoći. Sada, trećeg dana, ustao je u moći, ljepoti i životu, prvenac svih koji su snivali, sigurnost za ljude cijele povijesti »jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu svi oživjeti« (1. Korinćanima 15:22).

Na Kalvariji on je bio umirući Isus. Iz grobnice se uzdigao kao Živući Krist. Križ je bio gorak plod Judine izdaje, sažetak Petrova nijekanja. Prazna grobnica je sada postala svjedočanstvo njegovog božanskog porijekla, sigurnost vječnog života, odgovor na Jobovo neodgovoreno pitanje: »Jer kad umre čovjek, zar uskrsnut može?« (Job 14:14).

Nakon smrti, mogao je biti zaboravljen, ili, u najboljem slučaju, zapamćen kao jedan od mnogih velikih učitelja čiji su životi sažeti u nekoliko redaka u povijesnim knjigama.

Sada, nakon uskrsnuća, postao je Učitelj života. Sada, s Izaijom, njegovi učenici su mogli pjevati sa sigurnom vjerom: »Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni« (Izaija 9:6).

Jobove riječi iščekivanja bile su ispunjene: »Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati.

A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga.

Njega ću ja kao svojega gledati, i očima mojim neće biti stranac: za njime srce mi čezne u grudima« (Job 19:25–27).

Marija je s pravom zavapila: »Rabbuni!« (to znači: »Učitelju!«) (Ivan 20:16) kad je prvi put ugledala uskrslog Gospodina, jer učitelj je sad po samom djelu bio ne samo Učitelj života, već i smrti. Nestao je žalac smrti, slomljena pobjeda groba.

Uplašeni Petar se promijenio. Čak je i sumnjičavi Toma izjavio svjesno, pobožno i realno: »Gospodin moj i Bog moj« (Ivan 20:28). »Ne budi više nevjernik, već vjernik!« (Ivan 20:27) bile su nezaboravne Gospodinove riječi za tog čudesnog događaja.

Slijedila su ukazanja mnogima, uključujući, kako je Pavao zabilježio, »kojih je bilo zajedno više od pet stotina« (1. Korinćanima 15:6).

Na zapadnoj hemisferi bile su druge ovce o kojima je ranije govorio. A tamošnji ljudi »začuše glas kao da dolazi s neba… i on im kaza:

»Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina. U njemu proslavih ime svoje. Slušajte ga.

… I gle, vidješe Čovjeka gdje silazi s neba, a bijaše obučen u bijelu haljinu. I siđe i stade pored njih…

I dogodi se: Ispruži on ruku svoju i prozbori narodu govoreći:

Evo, ja sam Isus Krist za koga proroci posvjedočiše [da treba] doći na svijet…

Ustanite i dođite k meni« (3. Nefi 11:3, 6–10, 14).

A dalje u ovom predivnom zapisu slijede mnoge riječi o službeništvu uskrslog Gospodina među stanovnicima drevne Amerike.

I sada napokon postoje suvremeni svjedoci, je on je ponovo došao da otvori ovu rasporedbu, rasporedbu prorečene punine vremena. U veličanstvenoj viziji su se on – uskrsli, živući Gospodin – i njegov Otac, Bog nebesa, ukazali dječaku proroku da ispočetka započnu obnovu drevnih istina. Tome je slijedio pravi »oblak svjedoka« (Hebrejima 12:1), a primatelj Prve vizije – Joseph Smith, suvremeni prorok – izjavio je trijeznim riječima:

»A sad, nakon mnogih svjedočanstava koja su o njemu dana, ovo svjedočanstvo, posljednje od svih, dajemo mi o njemu: Da on živi!

Jer vidjesmo ga, i to zdesna Bogu. I čusmo glas gdje svjedoči da je on Jedinorođenac Očev.

Da se od njega, po njemu i njime svjetovi stvaraju i bijahu stvoreni, a njihovi stanovnici jesu rođeni sinovi i kćeri Bogu« (NiS 76:22–24).

Tomu se mogu nadodati svjedočanstva milijuna koji su, moću Svetog Duha, svečano svjedočili i sada svjedoče o njegovoj živućoj stvarnosti. To svjedočanstvo je bila njihova utjeha i njihova snaga.

Na primjer, sjećam se prijatelja kojeg sam upoznao u Vijetnamu u vrijeme velikih nevolja u njegovoj zemlji. Bio je čovjek tihe i nadahnute vjere u Boga, našeg Nebeskog Oca, i njegovog Sina, Živućeg Krista. Dobro se sjećam kako sam ga slušao dok je s dubokim uvjerenjem pjevao:

Kroz duboke rijeke kad zovnem te ja,

Potopit te neće ni bujica zla.

Moj blagoslov pratit će muke i vaj,

Ja s tobom ću biti, posvetit te znaj!

(»Baš čvrst nama vjere«, Crkvena pjesmarica, br. 14).

Budući da naš Spasitelj živi, mi ne koristimo simbol njegove smrti kao simbol naše vjere. No što ćemo koristiti? Nijedan znak, nijedno umjetničko djelo, nijedan oblik nije prikladan da izrazi slavu i čudo Živućeg Krista. Rekao nam je što taj simbol treba biti kad je rekao: »Ako me ljubite, vršit ćete moje zapovijedi.« (Ivan 14:15).

Kao njegovi učenici, ne možemo učiniti opako, razmetljivo ili neprimjereno djelo a da ne okaljamo njegovo ime. Također ne možemo učiniti dobro, milostivo i darežljivo djelo a da sjajnije ne ulaštimo spomen na njega čije smo ime uzeli na sebe. Stoga naši životi moraju postati značajan izričaj, simbol iskazivanja našeg svjedočanstva o živućem Kristu, vječnom Sinu živućeg Boga.

To je vrlo jednostavno, moja braćo i sestre, i vrlo duboko, i bolje je da to nikada ne zaboravimo.

Ja znam da moj Otkupitelj živi,

Slavodobitni Spasitelj, Sin Božji,

Pobjedonosan nad patnjom i smrti,

Moj Kralj, moj Vođa, i moj Gospodin.

On živi, moja sigurna stijena vjere,

Jedina blistava nada ljudi na zemlji,

Svjetionik boljeg puta,

Svjetlost iza vela smrti.

O, udijeli svojeg ljupkog Duha,

Mir koji samo od tebe dolazi,

Vjeru da kročim samotnom stazom,

Koja u vječnost vodi.

(Gordon B. Hinckley, »My Redeemer Lives«, Hymns, br. 135).

IDEJE ZA KUĆNE UČITELJE

Nakon što se pripremite uz molitvu, podijelite ovu poruku koristeći metodu koja potiče sudjelovanje onih koje podučavate. Slijedi nekoliko primjera:

1. Pozovite članove obitelji da navedu kako bi mogli odgovoriti na sljedeća pitanja: Zašto u našim crkvama nema križeva? Što je simbol naše religije? Pročitajte kako je predsjednik Hinckley odlučio odgovoriti na ta pitanja (vidi prvih pet odlomaka). Koji stih objašnjava simbol naše religije? (vidi posljednja četiri odlomka). Što možemo učiniti kako bismo pomogli da simbol naše vjere sjajnije blista pred drugima?

2. Zamolite članove obitelji da opišu što bi »ključna ličnost« u njihovim životima učinila ili kakva bi bila. Pročitajte članak glasno i razgovarajte o dijelovima koji govore o Isusu Kristu kao ključnoj ličnosti naše vjere.

3. Pozovite članove obitelji da ispričaju svoju omiljenu priču o Isusu. Pročitajte glasno jednu ili dvije priče koje u ovom članku govore o njemu. Posvjedočite o uskrsnuću i otkupljujućoj žrtvi Isusa Krista.