Povratak kući
Prošlo je četiri godine od mog krštenja, i bila sam manje aktivna većinu tog vremena. Pila sam, pušila i bila u depresiji. Moj suprug Ian je bio na moru, ostavivši me samu s dvoje male djece. Sad se njegova podmornica pokvarila i bila je smještena na dokovima na drugom kraju zemlje. Svake večeri tijekom šest tjedana zvonio je telefon, a Ian bi rekao: »Sutra bismo trebali isploviti.« No činilo se da sutra nikada ne dolazi, a obećano isplovljivanje se iznova odgađalo.
Moji kućni učitelji i posjetiteljice bili su blistava svjetla na horizontu, koji su redovito dolazili na moja vrata i širili svoju ljubav i prijateljstvo. Moram priznati da nisam uvijek bila ljubazna, a ponekad sam bila vrlo neugodna. Ipak, znala sam da mogu podići telefonsku slušalicu u bilo koje vrijeme i da će oni biti voljni pomoći. Moji kućni učitelji bili su ustrajni u uvjerenju da će se Ian krstiti ako se vratim u crkvu – no ja sam prvo trebala postaviti primjer. No nikad nisam osjetila želju da testiram njihovu vjeru. Bila sam duhovno prazna.
Jedne večeri, nakon što sam razgovarala s Ianom i saznala da podmornica ponovo nije mogla isploviti prema kući, sjela sam i zaplakala, osjećajući se potpuno napušteno. Tada sam se počela moliti, što nisam činila dugo vremena.
Dok sam se te večeri spremala za spavanje, osjetila sam nešto što prije nisam primijetila – vrlo snažan, no ne i neugodan miris. To je potaknulo davno zaboravljeno sjećanje. Morala sam neko vrijeme razmišljati prije nego što sam shvatila da me je to podsjetilo na kapelu u kojoj sam se krstila. Kako me sjećanje obasjalo, osjetila sam topao, utješan žar u sebi i osviještenu želju da se vratim u Crkvu.
Nazvala sam Tonyja, jednog od svojih kućnih učitelja. Uskoro su on i njegova žena Rosie došli na moja vrata, i razgovarali smo kao što nikad prije nismo razgovarali. Sve prepreke iz prošlosti su nestale. Odlučila sam vratiti se u Crkvu.
Jedva sam dočekala sljedeći Ianov poziv. Ovaj put ga je dočekalo uzbuđenje umjesto depresije. Na moje iznenađenje, njegova reakcija na moju priču je bio prijedlog da idemo u Crkvu kao obitelj kad se vrati.
Sljedeće nedjelje, Tony i Rosie su došli po djecu i mene i odveli nas u Crkvu. Bila sam iznenađena što sam vidjela misionara koji je po drugi put poslan da služi u istom području. On je prije bio u našem domu, no nije uspio, kao ni mnogi drugi, uvjeriti ni Iana ni mene da idemo u Crkvu. Sada me je srdačno dočekao i najavio da se vratio u naše područje da krsti Iana. Bila sam skeptična i nasmijala sam se, no tijekom sljedećeg tjedna Ian se napokon vratio kući. Kao što je obećao, sljedeće nedjelje je došao u Crkvu. Starješina Paskett mu je prišao na tom prvom posjetu i dogovorio da dođe sa svojim suradnikom, starješinom Brownom, i da Iana podučavaju lekcije. U roku od dva tjedna, Ian je prihvatio poziv za krštenje. Cijeli proces je trajao kraće od mjesec dana, a ubrzo nakon toga misionari su premješteni iz našeg ogranka u drugo područje.
Tijekom tih tjedana, izlijevanje ljubavi kroz Svetog Duha i od članova našeg ogranka bilo je preplavljujuće. Tada smo se obvezali, ako ćemo živjeti evanđelje, onda ćemo ga živjeti u potpunosti. Ubrzo nakon njegovog krštenja, Ian je pozvan kao predsjednik Mladića, a ja sam pozvana da služim u Maloj školi. Naš crkveni život postao je ispunjen i uzbudljiv. Tijekom godina, naša se obitelj proširila s dvoje na petoro predivne djece. Zapečatili smo se u hramu London England 1982. godine, a Tony i Rosie su prisustvovali.
Evanđelje je od tada dotaknulo svaki dio naših života. Imali smo uspona i padova, no nikada nismo požalili našu odluku da služimo Gospodinu. Uistinu smo pronašli dom u njegovoj Crkvi.
Judith A. Deeney članica ogranka Lerwick, misija Scotland Edinburgh.