Prikazi vjere
Bob i Lori Thurston
služili su u misiji Kambodža Phnom Penh
»Kada smo saznali da smo pozvani služiti u misiji Kambodža Phnom Penh, plakali smo. Bili smo ushićeni!«, kaže brat Bob Thurston. »Ne bismo odabrali Kambodžu, no kakav je to dar! Kakav je to blagoslov!«, kaže sestra Thurston.
Thurstonovi osjećaju posebnu vezu s narodom Kambodže. »Volimo ih i osjetili smo tu ljubav uzvraćenu«, kaže sestra Thurston. »Narod u Kambodži iskazao nam je veliku ljubaznost.«
Od svih dužnosti koje su Thurstonovi imali na svojoj misiji, najdragocjenija im je bila prilika da posjećuju članove u njihovim domovima.
Sestra Thurston se sjeća kako je gledala u one kojima je služila u Kambodži te je pomislila: »Jedva čekam da te vidim u narednom životu, a tada ću ti doista moći reći sve što osjećam prema tebi i iskazati ljubav koju imam za tebe«.
Na svojoj su prvoj zajedničkoj misiji Bob i Lori Thurston naučili da se smisleno posluživanje može dogoditi unatoč jezičnim preprekama i kulturalnim razlikama jer smo svi mi djeca Božja.
Leslie Nilsson, fotograf
Bob:
Prije nego što smo se Lori i ja vjenčali, razgovarali smo o služenju misija kada se umirovimo. Oboje smo služili misije prije. Lori je služila u Kobeu u Japanu, a ja sam služio u Brisbaneu u Australiji. Kada smo se konačno počeli spremati za mirovinu, rekli smo svojoj djeci da želimo služiti puno misija.
Bili smo sretni što smo se mogli umiroviti mladi. Kada smo čuli da neki stariji bračni parovi ne mogu služiti na nekim mjestima poput zemalja trećeg svijeta zbog zdravstvenih razloga i drugih briga, pomislili smo: »Mi nemamo još ni 60 godina. Zdravi smo, pa iskoristite nas!«.
Umirovio sam se samo dva dana nakon svojeg 56 rođendana. Zapravo smo primili naš misijski poziv dok sam još radio. Kada smo otvorili naš poziv i saznali da smo pozvani služiti u misiji Kambodža Phnom Penh, plakali smo. Bili smo ushićeni!
Lori:
Kambodža nam nije zapravo bila na našem radaru. Pretpostavila sam da ćemo ići u Afriku ili nešto tako. Počeli smo se propitkivati: »U redu, koje nas pustolovine očekuju?«. Ne bismo odabrali Kambodžu, no kakav je to dar! Kakav blagoslov! Gospodin je pametniji od nas. Poslao nas je tamo gdje smo trebali biti.
Služili smo humanitarnu misiju. Radili smo na projektima za organizaciju LDS Charities, ispunjavali naša izvješća i tražili nove projekte. Također smo provjeravali prošle projekte poput bunara koji su bili izbušeni prije dvije godine. Na koncu smo služili i na druge načine.
Prisustvovali smo saborima kolčića i okruga kako bismo pomogli s obukom vođa i misionara, pregledavali smo misionarske stanove i posjećivali članove u njihovim domovima. Svašta smo radili kako bismo pomogli da misija dobro funkcionira.
Nismo imali dva ista dana na svojoj misiji. Tijekom nekih dana bili smo vani u šikari, u vodi ili blatu do koljena. Druge smo dane provodili u misijskom uredu. S misionarima zaduženim za odnose s javnošću posjetili smo Ministarstvo kultova i vjere. U Kambodži izraz »kult« nije nužno loša stvar. Službena je vjera budizam – sve se ostalo smatra kultom. Posjetili smo ministarstvo kako bismo pomogli u postavljanju presedana da je Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana dobra organizacija i može joj se vjerovati.
Razvili smo dobre odnose s njima i oni su nas brzo pozivali u pomoć. Nazvali bi nas i rekli: »Imali smo poplavu i trebamo hranu za 200 obitelji koje su morale biti premještene.« Znali su da se mogu osloniti na Crkvu kako bi roba brzo došla gdje je bila potrebna i da će Crkva nadopuniti s onime što nisu imali.
Što smo doživjeli u Kambodži? Navedite i mi smo to vjerojatno doživjeli! Sjedili smo na najskromnijim podovima – obično zemljanim ili od bambusa – u najskromnijim kućama. Također smo bili u raskošnim kućama državnih službenika. Bob je čak i služio u predsjedništvu ogranka neko vrijeme.
Bob:
Predsjednik misije me nazvao i rekao: »Hej, želim da budeš drugi savjetnik u ogranku.« Godinu i pol kasnije, bio sam u sobi za pečaćenje hrama Hong Kong Kina s predsjednikom ogranka s kojim sam služio. Prolazio je kroz hram po prvi puta! On i njegova obitelj uštedjeli su novac i pokušali sedam puta doći do hrama, no događale su se nezgode ili bi se netko razbolio. Nešto je uvijek iskrsnulo. Nakon sedam godina, uštedjeli su samo 40 dolara.
Tri smo puta na našoj misiji uspjeli pomoći svecima posljednjih dana u Kambodži da idu u hram. Poveli smo mnoge predsjednike ogranaka koji su provodili intervjue za hramske preporuke, ali nikada nisu sami bili u hramu. Barem u Kambodži, stariji bračni par pomagao bi ovim obiteljima na njihovom putu do hrama. Netko je trebao biti s njima jer nisu znali putovati avionom. Mnogi se čak nisu niti vozili autobusom! A sada su morali letjeti za Hong Kong kako bi išli u hram. Bilo im je teško da to učine sami. Zahvalni smo na Fondu za pomoć posjetiteljima hrama koji je pomogao s brigom za njih.
Lori:
Biti član Crkve u Kambodži može biti izazovno. Kao država, Kambodža nema mentalitet šabata. Svi koji dolaze u crkvu trebaju žrtvovati da bi bili tamo.
Također, u Kambodži šest posto populacije su muslimani, a samo dva posto kršćani – ostali su budisti. Prelazak s budističkog načina života na kršćanski vrlo je težak. Neki ljudi još uvijek gube poslove, a puno ih puta izbjegavaju drugi u susjedstvu.
Desetina je također velika stvar. Budistički redovnici dolaze svako jutro i traže rižu ili nešto novaca pa su ljudi naviknuti na to. No uzeti svoju plaću i od nje odvojiti dio za desetinu, to je velika stvar.
Mnogi su proživjeli prave traume u svojem životu. Zbog Crvenih kmera, komunističkog režima koji je vladao Kambodžom krajem sedamdesetih, svi stariji od 40 godina imaju osobnu priču užasa. Nisam nikoga upoznala tko nije bio zahvaćen time. Svi su imali članove obitelji koji su bili ubijeni. Iako su prošli kroz puno toga, nisam mogla vjerovati koliko su otporni bili, koliko su bili voljni pokušati. No iza svoje otpornosti, mnogi i dalje imaju nisko samopoštovanje. Mnogi misle da nisu važni niti da išta vrijede.
Bilo je čudesno vidjeti kako im je evanđelje Isusa Krista pomoglo procvasti. Kada bi saznali da nisu samo predivni, već su i dijete Božje, rekli bi: »Šalite se? Sada imam nešto za doprinijeti.«
Crkva će doista procvasti u Kambodži. Nevjerojatni su ljudi dovedeni do Crkve. Sveci su tamo pioniri, a oni koji zaista prihvate evanđelje blagoslovljeni su na tako mnogo načina jer su spoznali Spasitelja. To je doista čudesno.
Imamo mnogo članova i vrlo snažnih odjela oko mjesta koje se zove »Planina smeća«, što je otvoreno smetlište na kojem ljudi žive. Članovi tamo su obirači i sakupljači. Zarađuju svoj novac na recikliranju plastike i aluminija koje nalaze na smetlištu. Žive u majušnim kućicama u kojima smo bili desetke puta.
Bob:
Jednoga smo dana mogli čuti treštavu glazbu i primijetili smo da netko podiže šator. U Kambodži to znači da se ili netko vjenčava ili je netko preminuo.
Lori:
Saznali smo da je majka petero ili šestero djece upravo preminula. Nije imala muža kao takvog. Djeca su se upravo probudila i shvatila da im je majka mrtva.
Jedna je kćer samo ridala. Putem tumača je rekla: »Najstarija sam. Imam svu ovu braću i sestre. Ne znam što ću napraviti.«
Samo sam ju podigla u svoje naručje. Kako ne bih? Ova je djevojka upravo izgubila svoju majku. Obratila sam joj se na engleskom jeziku i rekla: »Znam da me ne razumiješ, no obećavam ti da ćeš ponovno vidjeti svoju majku. Bit ćeš dobro. Nećeš biti ostavljena sama.«
Mnoga iskustva poput ovoga dala su nam posebnu vezu s narodom Kambodže.
Osjetili smo tu ljubav uzvraćenu. Narod u Kambodži iskazao nam je veliku ljubaznost. Volimo ih jer oni su djeca Božja. Oni su naša braća i sestre.
Sjećam se da sam razmišljala s nekim ljudima: »Jedva čekam da te vidim u narednom životu, a tada ću ti doista moći reći sve što osjećam prema tebi i iskazati ljubav koju imam za tebe, čemu se divim kod tebe, jer to sada ne mogu kazati.«
Naša nas je misija blagoslovila na mnoge načine. Neki ljudi kažu: »Ne znam mogu li služiti misiju. Ne mogu ostaviti svoju unučad.« Imali smo pet malih unuka kad smo otišli, u dobi od pet, četiri, tri, dvije i jedne godine. Dvije su unuke bile rođene dok nas nije bilo. Sačuvat ću dvije svoje misionarske pločice iz Kambodže i dati ih svojim djevojčicama kako bi one znale da bake nije bilo jer je baka činila ono što je Gospodin trebao da ona učini.
Bob:
Mnogo je načina da kao misionari služimo Gospodinu. Primili smo k srcu ono što je starješina Jeffrey R Holland rekao o služenju starijih misionarskih bračnih parova. Rekao je: »Obećavam vam da ćete učiniti mnogo toga za [svoju obitelj] u službi Gospodnjoj što, u vijeke vjekova, nikada ne biste mogli učiniti ako biste ostali kod kuće kako biste lebdjeli nad njima. Koji li veći dar mogu djedovi i bake dati svojem potomstvu nego da kažu djelom jednako kao riječju: ‘U ovoj obitelji mi služimo misije!’ [»We Are All Enlisted«, Lijahona, studeni 2011., 46]«.