Mlade odrasle osobe
Donošenje odluka: opredjeljivanje protiv objave
Autorica živi u Uti, SAD.
Kada su u pitanju velike odluke, koliko se trebamo osloniti na Boga da nam kaže što učiniti?
Ilustracije: David Green
Svakog se dana svatko od nas suočava s mnogim odlukama. Neke su više svjetovne, poput: »Što ću nositi?«, »Što ću jesti za ručak?«, »Je li vrijeme za kupiti novi auto ili mogu još malo sačuvati svoj stari?« No, svako malo naiđemo na veliku odluku: »Bih li se trebao vratiti u školu?«, »Bih li trebao prihvatiti ovaj posao?«, »Bih li se trebao preseliti u novih grad?«, »Bih li trebao kupiti novu kuću?«, »Bih li trebao izlaziti s ovom osobom?«, »Bih li se trebao vjenčati ovom osobom?«, i tako dalje.
Kada se suočimo s velikim odlukama, skloni smo – prikladno – odvojiti više vremena da donesemo odluku. Slijedimo savjet dan Oliveru Cowderyju u Nauku i savezima 9:8–9 gdje Gospodin kaže:
»No gle, kažem ti da moraš proučiti to u umu svojemu; tad me moraš upitati je li to ispravno, a ako je ispravno, učinit ću da grudi tvoje plamte u tebi; zato ćeš osjetiti da je to ispravno.
No, ako to nije ispravno, nećeš imati takvih osjećaja, već ćeš osjetiti obamrlost misli, koja će uzrokovati da zaboraviš ono što je krivo.«
Iako je ovo zasigurno dobar savjet, kada su u pitanju velike odluke, ponekad se malo previše oslanjamo na dio gdje nam Bog govori što je ispravno, a nedovoljno na dio gdje nam kaže kako to proučiti su svojem umu. Toliko utonemo u čekanje na Boga da potvrdi našu odluku da dopuštamo nevjerojatnim prilikama da nas mimoiđu. Možda čak i prepoznamo ulogu opredjeljivanja, no prestravljeni smo donošenjem odluka koje nas mogu skrenuti s kursa prema našem unaprijed određenom »planu« pa završimo s pretpostavkom da bilo što drugo osim žarenja u našim grudima ili glasa s neba znači da je naša odluka kriva. Za mnoge od nas, ova neizgovorena napetost između opredjeljivanja i osobne objave vodi do jednog značajnog pitanja: Koja je uloga Boga u pomaganju nama da donosimo odluke?
Uloga Boga u našem donošenju odluka
Možda je najbolje odgovoriti na ovo pitanje kroz priču o Jaredovom bratu. Postoji zanimljiv uzorak rasta u ovoj priči koji nas podučava o načinu na koji Bog očekuje od nas da donosimo odluke. Nakon što su jezici bili pobrkani kod Babilonske kule, Jared je zatražio od svojeg brata da upita Gospodina trebaju li napustiti zemlju, a ako je tako, kamo su trebali ići (vidi Eter 1:36–43). Jaredov je brat upitao i Gospodin ih je doveo do morske obale. Dok su putovali, Gospodin im se obraćao u oblaku i usmjeravao ih tijekom svakog koraka na putovanju. Naposljetku su stigli do morske obale gdje su odsjeli četiri godine.
Na kraju četvrte godine, Gospodin je rekao Jaredovom bratu da izgradi lađe i pripremi se za prelazak oceana. Kada je Jaredov brat shvatio da u lađama neće biti zraka, slijedio je isti poznati uzorak pristupanja Bogu da upita što bi trebao učiniti. Kako je očekivao, Gospodin je odgovorio pružajući mu detaljne upute da napravi rupe na vrhu i dnu lađa. Primijetite uzorak objave do sada: Bog im daje naum, oni postavljaju pitanja o tome kako ispuniti naum i Bog odgovara detaljnim i točnim odgovorima.
No nakon što je napravio rupe u lađama, Jaredov je brat shvatio da u lađama neće biti svjetla. Ponovno je upitao Boga što mu je činiti. Međutim, umjesto da mu odgovori, Bog upita: »Što želite da učinim kako biste mogli imati svjetla u plovilima svojim?« (Eter 2:23). Umjesto da pruži detaljne upute kao što je to učinio ranije, ovog puta Gospodin čeka na Jaredovog brata da odluči što učiniti.
Ovaj oblik Gospodinovog odgovora možda je najteži za razumjeti kada se nastoji donijeti odluka. Podučeni smo moliti se i čekati na odgovor, stoga se prirodno brinemo kada ne dobijemo odgovor. Često se pitamo opisuje li se nedostatak jasnog odgovora kao »obamrlost misli« ukazujući da je naš odabir krivi. U drugim se trenucima pitamo znači li to da nismo dovoljno pravedni kako bismo čuli odgovor ili ne pitamo s »pravom nakanom« (vidi Moroni 10:4). No postoji i treća mogućnost koju ponekada ne razmatramo – možda, kao s Jaredovim bratom, Bog čeka na nas da donesemo osobnu odluku.
Donositi odluku
Nedavno sam se susrela sa situacijom koja je dovela pod upitnik način na koji razmišljam o opredjeljivanju i osobnoj objavi. Približavala sam se kraju fakultetskog obrazovanja i imala sam nekoliko različitih poslovnih ponuda u različitim gradovima pa nisam mogla odlučiti koju prihvatiti. Poput Jaredovog brata, iskusila sam mnoge trenutke kada sam se molila o velikoj odluci i Bog je odgovorio vrlo jasnim odgovorom. Oslanjajući se na prethodna iskustva, počela sam se moliti i tražiti od Boga da mi pomogne odlučiti koji bih posao trebala prihvatiti. Također, vršila sam svoj dio učeći o svakoj poslovnoj prilici i savjetujući se s mnogim ljudima. No bez obzira na to koliko sam se molila i postila, nebesa su ostala tiha i nisam primila odgovor.
Približavao se krajnji rok za donošenje odluke i počela sam paničariti. Zasigurno je ovo bila vrsta odluke za koju Gospodin mari pa zašto mi nije odgovarao? Možda mu nije bilo važno koji ću posao odabrati, no zasigurno mu je stalo do toga u koji ću se grad preseliti jer će to nesumnjivo imati utjecaj na moj život. Gospodinu je uvijek bilo stalo do mojih odluka u prošlosti pa zašto mu ne bi stalo i do ove?
Ipak, koliko god se trudila, odgovor nije dolazio. Počela sam se pitati jesam li odlutala dovoljno daleko od Boga da nisam mogla čuti njegov odgovor. Također sam se pitala je li moguće da ne čujem jer podsvjesno nisam htjela čuti odgovor. Naposljetku, dan prije krajnjeg roka, znala sam da moram donijeti odluku pa sam iskoristila svoju prosudbu i donijela odluku. Te sam se noći jednostavno molila, tražeći da mi kaže je li moj odgovor bio krivi. Odgovor i dalje nije dolazio pa sam nastavila i prihvatila posao.
Nekoliko mjeseci kasnije još sam uvijek propitkivala svoju odluku pa sam zatražila svećenički blagoslov kako bih otklonila sumnju. U blagoslovu mi je bilo rečeno da nisam dobila odgovor na svoju molitvu jer je Gospodin bio sretan s bilo kojom odlukom koju bih donijela. Ovaj je blagoslov potvrdio savjet koji mi je ranije dao predsjednik misije koji mi je rekao da često nije važno koju ću odluku donijeti. Bog želi da naučimo kako stajati na vlastite dvije noge i odlučiti kako živjeti svoj život. Moj me predsjednik misije također podsjetio da nas Bog, kao naš Nebeski Otac, neće kazniti niti ukloniti obećane prilike ako iskreno nastojimo shvatiti što nam je činiti.
Jaredov je brat vjerojatno mogao predložiti bilo koje rješenje za rasvjetu lađa i Gospodinu bi to bilo dobro. Svrha iskustva nije bila da Jaredov brat samo osnaži svoju vjeru, već i da nauči kako donijeti odluku.
Primjenjivanje opredjeljenja
Iz vječnog gledišta, primjenjivanje opredjeljenja nužan je dio osobnog rasta. Bez njega ne možemo donijeti one vrste odluka koje će nam pomoći ostvariti naš puni potencijal. Rast, kao sve ostalo u evanđelju, dolazi »redak za retkom, odredbu za odredbom« (2 Nefi 28:30). Bog želi da budemo spreman narod, ne paraliziran narod te očekuje od nas da koristimo svoje opredjeljivanje kako bismo živjeli svoj život najbolje što možemo.
Jednom kada naučimo pronaći ravnotežu između opredjeljivanja i objave, možemo iskusiti istinski duhovan rast. To je ono što se dogodilo Jaredovom bratu. Nakon što je promislio, radio je na tome da istopi 16 kamenova iz stijene te je zatražio od Boga da ih dotakne i učini da sjaje (vidi Eter 3:1–5). Ovoga puta, kada je Bog odgovorio, sve se promijenilo. Umjesto da je čuo Božji glas u oblaku, Jaredov je brat zapravo vidio Gospodina koji se nije samo osobno ukazao, već je također pokazao Jaredovom bratu nevjerojatna viđenja svijeta i svega što se imalo odviti (vidi Eter 3:6–26). Moguće je da Jaredov brat ne bi bio duhovno spreman primiti to viđenje da prvo nije iskusio osobni rast koji je došao iz donošenja njegove vlastite odluke.
Dok donosimo odluke, zasigurno bismo trebali slijediti Almin savjet da se »savjetuj[emo] (…) s Gospodom u svim djelima [našim]« (Alma 37:37). Kada Gospodin očekuje da donesemo određenu odluku, dat će nam do znanja i pomoći nam da ne zastranimo. No također trebamo biti spremni ustati i krenuti naprijed u vjeri, dolazio li odgovor ili ne. Dokle god obdržavamo svoje saveze i ostajemo odani evanđelju Isusa Krista, možemo osjetiti pouzdanje u svoje pravedne odluke i mir da je Gospodin zadovoljan našim nastojanjima.