Dražesna iskrenost
Autorica živi u Coloradu, SAD.
»Dobro činite« (2 Korinćanima 13:7).
»Trebam te da paziš na svojeg brata«, rekla je mama. »Tvoj tata i ja idemo pomoći nekome tko je bolestan.«
Podignula sam pogled dok sam pometala pod naše male kuće i kimnula. Mama je bila predsjednica Potpornog društva i često je išla posjećivati sestre našeg odjela.
»Hvala ti, Arlyn«, majka je rekla, dajući mi poljubac u tjeme. »John spava. A na pultu se diže tijesto za kruh. Molim te da ga ne diraš.«
Gledala sam kroz vrata dok su se mama i tata odvozili u kolima niz našu prašnjavu cestu. Osjećala sam se ponosno što je mama imala povjerenja u mene.
Dok sam pometala kuhinju, zastala sam da pogledam tijesto za kruh. Jedva sam mogla dočekati da mama ispeče kruh večeras. Obično smo jeli svjež kruh s domaćim pekmezom. No ponestalo nam je pekmeza prije tri mjeseca.
Pekmez! Od pomisli sam ogladnjela i poželjela nešto slatko. Pogledala sam posudu sa šećerom, visoko na polici. Znam da ga je mama čuvala da napravi još pekmeza.
No što sam više mislila na šećer, tim sam gladnija bila. Naposljetku sam privukla stolicu do pulta i posegnula. Moji su prsti jedva dotaknuli posudu sa šećerom. Privukla sam ju bliže rubu police…
I tada je posuda iskliznula s police! Pokušala sam ju uhvatiti no pala je uz glasan pljusak posred tijesta za kruh. Šećer se prosuo svugdje po kruhu i pultu i po podu.
»O ne!« povikala sam. To je probudilo mojeg malog brata. Počeo je plakati.I ja sam htjela plakati. Što će mama reći na ovaj nered?
Nakon što sam smirila Johna, učinila sam najbolje što sam mogla da počistim šećer. Izvukla sam posudu iz tijesta i oprala ju. Počistila sam šećer s pulta i poda. No ništa nisam mogla napraviti da izvučem šećer iz tijesta.
Pomislila sam da vratim posudu natrag na policu. Možda mama neće primijetiti da je prazna. No znala sam da to ne bi bilo ispravno. Stoga sam stavila posudu na stol i pričekala mamu i tatu da se vrate kući.
Kada su se vratili kući, mama je odmah primijetila posudu.
Duboko sam udahnula. »Samo sam htjela okusiti šećer. No srušila sam posudu s police. Pokušala sam počistiti, no nisam ga uspjela izvaditi iz tijesta.« Riječi su izletjele dok sam gledala dolje u pod.
Mama je bila tiho minutu.
»Tako mi je žao«, šapnula sam.
Mama je uzdahnula. »Pa, pretpostavljam da će kruh biti vrlo sladak večeras«, rekla je. Dignula sam pogled. Lagano mi se nasmiješila. »Hvala ti što si nam rekla što se dogodilo.«
Dok smo te večeri jeli zašećereni kruh, mama i tata i ja razgovarali smo o iskrenosti.
»Svi mi puno griješimo u životu«, rekao je tata. »No kada smo iskreni i nastojimo se pokajati, Nebeski Otac i Isus su sretni. Uvijek ćemo biti blagoslovljeni kad smo iskreni – čak i ako se u početku čini teškim.«
I dalje sam bila tužna jer sam prosula šećer. Znala sam da zbog moje greške vjerojatno nećemo imati toliko pekmeza ove godine. No bilo mi je drago što sam rekla istinu. To je bio sladak osjećaj koji nikakva količina šećera ne može dati.