Nazovi tatu
Budem li vozio bicikl brzo, pomislio je Yu, mogu stići kući prije nego što ulice budu poplavljene.
»Budite odvažni, jer ja ću vas voditi« (Nauk i savezi 78:18).
Yu je izašao iz pripremne škole na prepun pločnik. Glava mu je bila puna matematičkih činjenica s njegovog tečaja nakon škole. Ljudi su prolazili u žurbi s kišobranima. Velike su kapi kiše brzo padale i ulica je bila natopljena.
Yuov prijatelj Lin iskoračio je pored njega. »Trebao bi nazvati svog tatu da dođe po tebe«, rekao je Lin. »Gosp. Zhang kaže da su neki dijelovi grada poplavljeni.«
»Mogu stići kući sam.«
»Ali vidi svu tu vodu!« Lin je rekao, pokazujući vodu koja je brzo tekla u slivniku.
Yu je na trenutak imao čudan osjećaj. Je li Lin u pravu? Možda bi trebao nazvati tatu da ga odvede kući prije nego što ulice budu poplavljene. Ali on i tata su se posvađali sinoć i Yu je još uvijek bio ljut. Nije želio tražiti pomoć od tate.
Yu je otključao svoj bicikl i pozdravio se s Linom. Budem li vozio bicikl brzo, pomislio je, mogu stići kući prije nego što ulice budu poplavljene.
Vozio je brzo, ali uskoro su mu ruke bile hladne, odjeća mu je bila promočena i bio je iscrpljen. Još je jednom misao došla da nazove tatu. Je li taj osjećaj bio od Duha Svetoga? Misionari koji su ga krstili rekli su da Duh Sveti može biti njegov vodič. Yu je pogledao u nebo. Bilo je tako tamno da nije mogao vidjeti vrhove zgrada. Ali još uvijek je bio ljut na tatu.
Yu je ignorirao osjećaj i nastavio voziti. Razina vode toliko je porasla da su vlasnici trgovina zatvorili svoje dućane. Ljudi su premještali imovinu na više katove. Yu je vidio majku kako gura svoje dvoje djece kroz poplavu u malom plastičnom čamcu.
S vodom koja mu je sada prelazila gležnjeve, Yu više nije mogao voziti svoj bicikl. Sišao je i počeo gurati. Vjerojatno je sada bilo prekasno zvati tatu, a kiša je još uvijek pljuštala. Zagrmilo je i sijevnulo iznad njega. Yu se uplašio. A bio je tako umoran! Pogledao je naprijed. Dom je još uvijek bio daleko. Nije smio ignorirati Duha Svetoga samo zbog budalaste svađe.
Yu je zastao kako bi izrekao kratku molitvu. Nije mogao čuti svoj glas zbog kiše i grmljavine, ali znao je da ga Nebeski Otac može čuti.
»Nebeski Oče«, molio se Yu. »Molim te pomozi mi da sigurno stignem kući.« Kad je završio, osjetio je dovoljno snage da nastavi.
Napokon je Yu mogao vidjeti svoju kuću na brdu. Pothlađen, umoran i nekako izgubivši jednu cipelu, Yu se polako uspinjao uzbrdo. Ugledao je tatu kako ga čeka vani. Tata je požurio nizbrdo ususret njemu, prskajući vodom dok je trčao.
Kad je tata došao do njega, zagrlio je Yua. »Bio sam tako zabrinut!« rekao je tata. »Trebao si me nazvati!«
»Mislio sam da smo ljuti jedan na drugoga«, rekao je Yu.
»Nisam nikada previše ljut da ti pomognem«, rekao je tata. Tada je uzeo Yuov bicikl i gurao ga ostatak puta uzbrdo.
Čak i s grmljavinom koja je odjekivala između visokih zgrada i gustom kišom koja je šibala, topao je osjećaj ispunio Yuovo srce. Osjetio je mir i sigurnost dok je slijedio tatu kući.