Ona je još uvijek naša
Moj muž i ja trebali smo biti zapečaćeni, ali ova je sveta uredba mnogo veća od nas dvoje.
Ilustracija: Joshua Dennis
Nakon sedam godina nadanja i iščekivanja djece, moj muž i ja napokon smo bili blagoslovljeni s kćeri. Alicie je bila svjetlo naših života, ali živjela je samo pet mjeseci prije smrti od upale pluća.
Bilo je to najteže iskustvo u mom životu. Svaki dan došla bih kući s posla, sjela i plakala. Moji svekar i svekrva sjedili su sa mnom da mi daju snagu. Opetovano sam se molila za drugo dijete, ali nije došlo. Bila sam izgubljena u tuzi.
Moji su svekar i svekrva počeli poticati mog muža i mene da otputujemo u hram Suva Fidži kako bismo bili zapečaćeni. Nismo nikada bili u hramu i odlučili smo da je ovo najbolji način da pronađemo nadu i iscjeljenje.
Ništa me nije moglo pripremiti za ono što sam osjećala toga dana! Znala sam da ćemo moj muž i ja biti zapečaćeni zajedno za vječnost. Ta me je spoznaja ispunila zahvalnošću i ljubavlju. Ali nisam razumjela da je ova sveta uredba mnogo veća od nas dvoje.
U hramu sam saznala da Alicie može biti zapečaćena za nas. Plakala sam suze radosnice kad sam spoznala ovaj sveti nauk. Naša će kći biti naša za cijelu vječnost! Svjedočim da je Bog u svom svetom domu omogućio sve što trebamo za sreću.
U godinama nakon toga, moj muž i ja bili smo blagoslovljeni sinom i troje usvojene djece. Ali ne možemo nikada zaboraviti Alicie. Zbog uredbi hrama, naša je kći dio naše obitelji zauvijek.
Kada susretnem nekoga tko je izgubio dijete, osjećam njihovu bol s njima. Ali također znam da ova bol nije kraj. Kroz gubitak Alicie, kao i iskustvo drugih kušnji, znam da je Bog uz mene. Kada sam obeshrabrena ili nalazim prigovore, znam da je Bog uvijek tu.
Znam da ću ponovno vidjeti Alicie i ta istina nastavlja ispunjavati mog muža i mene dubokom radošću.