Poglavlje 14
Riječi nade i utjehe u vrijeme smrti
»Što imamo što bi nas utješilo vezano za smrt? Među svim ljudima svijeta imamo razloga za najveću nadu i utjehu za naše mrtve.«
Iz života Josepha Smitha
Težak gubitak zbog smrti voljenih opetovano je doticao život proroka Josepha Smitha. Alvin, prvi sin Josepha i Emme, preminuo je ubrzo nakon rođenja 15. lipnja 1828. u Harmonyju u Pennsylvaniji. Kada su se Joseph i Emma u veljači 1831. preselili iz New Yorka u Kirtland u Ohiju, Emma je bila ponovno u drugom stanju, ovoga puta s blizancima. Nedugo nakon što su Joseph i Emma stigli u Kirtland, preselili su se u kolibu na farmi Isaaca Morleyja, člana Crkve. Tamo su 30. travnja rođeni Thadeus i Louisa, ali nisu dugo poživjeli. Preminuli su par sati nakon što su se rodili.
Otprilike u isto vrijeme u obližnjem je gradu Warrensvilleu u Ohiju brat John Murdock izgubio svoju suprugu Juliu koja je upravo rodila zdrave blizance. S obitelji koja je sada uključivala petoro djece brat Murdock je osjećao da se ne bi mogao brinuti za prinove te je zamolio Josepha i Emmu da ih posvoje kao vlastite. Joseph i Emma su to učinili i sa zahvalnošću prihvatili dvoje dojenčadi u svoju obitelj, te im dali imena Joseph i Julia. Tragično, jedanaest mjeseci kasnije, u ožujku 1832, kada je rulja proroka prelila katranom i perjem, mali je Joseph bio izložen hladnom noćnom zraku dok je bolovao od ospica te je od posljedica preminuo. Njegovom su smrću ožalošćeni roditelji pokopali četvero od prvih petero djece, i Julia je tada ostala njihovo jedino živuće dijete.
Od jedanaestoro djece Josepha i Emme – devetoro vlastitih i dvoje posvojenih – samo će petero doživjeti odraslu dob: Julia, rođena 1831; Joseph III, rođen 1832; Frederick, rođen 1836; Alexander, rođen 1838; i David, rođen u studenom 1844, pet mjeseci nakon smrti njegovog oca. Don Carlos, četrnaestomjesečni sin Josepha i Emme, preminuo je 1841, a sin rođen 1842. preminuo je istog dana kada se rodio.
Joseph Smith je tijekom svojeg života također izgubio trojicu braće koja su prijevremeno preminula. Ephraim je preminuo ubrzo nakon rođenja 1810. Alvin, Josephov stariji brat, preminuo je 1823. u dobi od 25 godina, a njegov mlađi brat Don Carlos preminuo je 1841, također u dobi od 25 godina.
Prorok je pretrpio još jedan veliki gubitak kada je njegov otac, u kojeg se uzdao za savjet i snagu, preminuo 1840. u Nauvoou u Illinoisu. Kada je otac Smith shvatio da se bliži vrijeme njegove smrti, okupio je svoju obitelj oko svoje postelje. Obratio se svojoj supruzi rekavši: »Kada gledam svoju djecu i shvatim da iako su odgojena vršiti Gospodinovo djelo, ipak moraju prolaziti kroz prizore nevolja i tuge dok god žive na zemlji, srce me boli i strahujem što vas moram ostaviti okružene neprijateljima.«1
Zatim se naizmjence obratio svakom od svojih sinova i kćerki, dajući im posljednji blagoslov. Kao što je prorokova majka zabilježila, proroku Josephu je izrekao ohrabrujuće riječi:
»‘Josephe, sine moj, pozvan si na uzvišeni i sveti poziv. Pozvan si vršiti Gospodinovo djelo. Ostani vjeran i bit ćeš blagoslovljen, a i tvoja djeca nakon tebe. Pa ćeš čak doživjeti i dovršenje svojeg djela.’
Na to je Joseph upitao plačući: ‘Oče moj, hoću li?’ ‘Hoćeš’, rekao je njegov otac, ‘poživjet ćeš dovoljno da utemeljiš naum cijelog djela kojeg ti je Bog dao. To je moj posljednji blagoslov tebi u Isusovo ime.’«2
Koristeći ova teška iskustva iz vlastitog života i nadahnuto razumijevanje Spasiteljevog pomirenja, prorok Joseph Smith je mogao pružati prijeko potrebnu utjehu mnogim ožalošćenim svecima.
Naučavanja Josepha Smitha
Kada nam ljubljeni članovi obitelji ili prijatelji preminu, imamo veliku utjehu u spoznaji da ćemo ih ponovno sresti u nadolazećem svijetu.
Prorok je govorio na saboru Crkve u Nauvoou 7. travnja 1844. Govorio je o svojem prijatelju Kingu Follettu koji je nedavno preminuo: »Ljubljeni sveci, prizivam pažnju ove kongregacije dok vam se obraćam vezano za temu preminulih. Smrt našeg ljubljenog brata, starješine Kinga Folletta, koji je bio zgnječen u bunaru zbog pada vjedra s kamenjem, bez odlaganja me navela na ovu temu. Njegovi prijatelji i rodbina zamolili su me da govorim, ali kako u ovoj kongregaciji ima puno onih koji žive u ovom gradu kao i drugdje, a koji su izgubili prijatelje, osjećam se sklon općenito govoriti o ovoj temi te vam iznijeti svoje ideje, koliko je u mojoj mogućnosti i koliko ću biti nadahnut Duhom Svetim da govorim o ovoj temi. Želio bih vaše molitve i vjeru kako bi me Svemogući Bog mogao podučiti uz dar Duha Svetoga, tako da bih mogao izložiti ono što je istinito i što ćete vi moći lako shvatiti, i da bi svjedočanstvo moglo prenijeti do vašeg srca i uma uvjerenje o istinitosti onoga što ću reći…
Znam da je moje svjedočanstvo istinito, stoga, kada govorim ovim ožalošćenima, što su oni izgubili? Njihova rodbina i prijatelji odvojeni su od svojih tjelesa samo na kratko: njihovi duhovi, koji su postojali s Bogom, napustili su šator glineni samo za kratki trenutak, da se tako izrazim, a sada postoje na mjestu gdje međusobno razgovaraju kao i mi na ovoj zemlji…
Što imamo što bi nas utješilo vezano za smrt? Među svim ljudima svijeta imamo razloga za najveću nadu i utjehu za naše mrtve, jer smo ih vidjeli kako dostojno kroče među nama te kako tonu u san u Isusovom naručju…
Vi ožalošćeni imate razloga radovati se, govoreći o smrti starješine Kinga Folletta; jer je vaš suprug i muž otišao čekati na uskrsnuće mrtvih – sve do savršenstva kroz ovo spomenuto – jer će za uskrsnuća vaš prijatelj ustati u savršenoj sreći i otići u celestijalnu slavu…
Ovlašten sam reći, po ovlaštenju Duha Svetoga, da nemate razloga bojati se jer je on otišao kući k pravednima. Ne žalostite se i ne plačite. Znam ovo po svjedočanstvu Duha Svetoga koji je u meni, a vi možete sačekati svoje prijatelje da ustanu i dočekaju vas tijekom osvanuća celestijalnog svijeta…
Ja imam oca, braću, djecu i prijatelje koji su otišli u svijet duhova. Oni su odsutni samo na kratko. Sada su živi kao duhovi, a ubrzo ćemo se ponovno sresti. Uskoro će doći vrijeme kada će se truba oglasiti. Kada mi otiđemo iz ovog života pozdravit ćemo naše majke, očeve, prijatelje i sve koje volimo, a koji su zaspali u Isusu. Neće biti straha od rulja, progona ili zlonamjernih parnica i uhićenja, već će to biti vječnost radosti.«3
Starješina Lorenzo D. Barnes je preminuo dok je služio kao misionar u Engleskoj. Tijekom sastanka održanog u nedovršenom hramu u Nauvoou, prorok je govorio o njegovoj smrti: »Reći ću vam što želim. Budem li sutra pozvan leći u onu grobnicu, u jutro uskrsnuća, čim se raspukne pokrovni kamen, a prije nego što izađemo iz groba, primit ću ruke svojeg oca i uzviknuti: ‘Moj oče’; a on će reći: ‘Sine moj, sine moj.’
Možemo li razmišljati o tome na takav način? Možemo, naučimo li kako živjeti i umrijeti. Kada legnemo, razmišljamo o tome kako ćemo ustati ujutro, a prijateljima je prijatno leći zajedno, obuhvaćeni rukama ljubavi, spavati i probuditi se u međusobnom zagrljaju te nastaviti svoj razgovor.
Biste li smatrali čudnim kada bih vam rekao da sam imao viđenje vezano za ovu zanimljivu temu? Oni koji su preminuli u Isusu Kristu mogu očekivati da će ući u cijelo to ostvarenje radosti kada uskrsnu, koje su imali ili očekivali ovdje.
To je viđenje bilo toliko jasno da sam zapravo vidio ljude kako polako ustaju prije negoli su izašli iz grobnica. Međusobno su se primili za ruke i izjavili jedni drugima: ‘Moj oče, moj sine, moja majko, moja kćeri, moj brate, moja sestro.’ Kada glas pozove da mrtvi ustanu, a u pretpostavki da sam položen pokraj svojeg oca, koja bi bila prva radost mojeg srca? Da sretnem mog oca, moju majku, mog brata, moju sestru, i kad oni budu pored mene, da ih zagrlim i oni mene…
Meni su bolnije misli o istrebljenju nego o smrti. Kada ne bih očekivao ponovno vidjeti svojeg oca, majku, braću, sestre i prijatelje, moje bi srce istog trenutka puknulo i legao bih u svoj grob. Iščekivanje da vidim svoje prijatelje u jutro uskrsnuća raduje moju dušu i pomaže mi nositi se sa zlom u životu. To je kao da su otišli na dugo putovanje, a po povratku ih dočekujemo s uvećanom radošću…
Dopustite mi da pružim utjehu Marcellusu Batesu [članu Crkve čija je supruga preminula]. Uskoro ćete biti u društvu vaše družice u svijetu slave, a također i prijatelji brata Barnesa i svi ožalošćeni sveci. To je bio glas upozorenja svima nama kako bismo bili razboriti i marljivi te se ostavili veselja, taštine i ludosti, i pripremili se sutra preminuti.«4
Roditelji koji izgube djecu radi smrti primit će ih u uskrsnuću upravo takve kakvi su bili kada su ih položili u grob.
Na pogrebu dvogodišnje Marian Lyon prorok je rekao: »Glas upozorenja ponovno je odzvonio u našoj sredini, što nam pokazuje nesigurnost ljudskog života. Tijekom svojeg slobodnog vremena razmišljao sam o ovome i postavio sam pitanje: ‘Zašto su nam dojenčad, nevina dječica, oduzeta, posebice ona koja se čine najinteligentnijima i najzanimljivijima?’ Najsnažniji razlozi koji se predstavljaju mojem umu su sljedeći: Ovaj je svijet vrlo opak i… postaje sve opakiji i iskvareniji… Gospodin oduzima mnoge, čak i u najranijem dobu života, kako bi mogli izbjeći ljudskoj zavisti, tugama i zlu sadašnjeg svijeta, jer su bili prečisti i previše ljupki da bi živjeli na zemlji. Stoga, razmotrimo li ispravno, umjesto žalosti imamo razloga radovati se jer su izbavljeni od zla, a mi ćemo ih uskoro imati ponovno…
Jedina je razlika između smrti mlade i stare osobe što jedna živi duže na nebu u vječnom svjetlu i slavi od druge, te je malo ranije oslobođena od ovog bijednog, opakog svijeta. Bez obzira na svu tu slavu, mi na trenutak izgubimo iz vida sve to te žalimo zbog gubitka, ali ne tugujemo poput onih bez nade.«5
»Može se postaviti pitanje – ‘Hoće li majke imati svoju djecu u vječnosti?’ Hoće! Hoće! Majke, imat ćete svoju djecu jer će ona imati vječni život, jer je njihov dug otplaćen.«6
»Djeca… moraju uskrsnuti jednaka kao kad su preminula. Tamo ćemo moći pozdraviti našu ljupku dječicu s istom slavom – istom ljupkošću u celestijalnoj slavi.«7
Predsjednik Joseph F. Smith, šesti predsjednik Crkve, izvijestio je: »Joseph Smith je podučavao nauk da će malo dijete, koje je umrlo, ustati u uskrsnuću kao dijete i pokazujući na majku beživotnog djeteta rekao joj je: ‘Imat ćeš radost, sreću i zadovoljstvo odgajanja tog djeteta, nakon njegovog uskrsnuća, sve dok ne postigne puni stas svojeg duha’…
Godine 1854. susreo sam se s mojom strinom [Agnes Smith], suprugom mojeg strica, Dona Carlosa Smitha, koja je bila majka te djevojčice [Sophronije] o kojoj je prorok Joseph Smith govorio kada je rekao majci da će imati radost i zadovoljstvo odgajajući to dijete nakon uskrsnuća, sve dok ne postigne puni stas svojeg duha, te da će to biti mnogo veća radost nego što bi je ikada mogla imati u smrtnosti jer će biti slobodna od tuge, straha i nemoći smrtnog života, a znat će više nego što bi mogla znati u ovom životu. Upoznao sam tu udovicu, majku tog djeteta, a ona mi je prepričala te okolnosti i posvjedočila mi da je to ono što joj je prorok Joseph Smith rekao kada je govorio na pogrebu njezine malene kćerke.«8
Mary Isabella Horne i Leonora Cannon Taylor su obje izgubile mladu djecu koja su preminula. Sestra Horne se prisjećala kako je prorok Joseph Smith dvjema sestrama ponudio riječi utjehe: »Rekao nam je da ćemo primiti tu djecu u jutro uskrsnuća takvu kakvu smo položili u grob, u čistoći i nevinosti, i trebat ćemo ih njegovati i brinuti se za njih kao njihove majke. Rekao je da će djeca biti uskrišena tijekom uskrsnuća baš onakva kakva su položena u grob, i da će zadobiti sav razum neophodan kako bi zaposjela prijestolja, vlasti i moći.«9
Dok tugujemo kada nam voljeni preminu, možemo imati povjerenja da će »Bog cijelog svijeta učiniti ispravno«.
Tijekom pogreba 24-godišnjeg Ephraima Marksa prorok je izjavio: »Ovo je vrlo svečano i grozno vrijeme. Nikada se nisam osjećao svečanije, jer me podsjeća na smrt mojeg najstarijeg brata Alvina koji je preminuo u New Yorku, te mojeg najmlađeg brata Dona Carlosa Smitha koji je preminuo u Nauvoou. Bilo mi je teško živjeti na zemlji i vidjeti kako su nam ti mladići, o kojima smo ovisili radi potpore i utjehe, oduzeti posred njihove mladosti. Da, bilo je teško pomiriti se s tim. Ponekad sam mislio kako bih se osjećao više pomiren da sam sam bio pozvan preminuti kada bi to bilo u Božjoj volji, pa ipak znam da trebamo biti mirni i znati da je to od Boga, i trebamo se pomiriti s njegovom voljom, jer je sve u redu. Neće proći puno vremena prije nego što i sami budemo pozvani na sličan način, a to može biti slučaj sa mnom kao i s vama.«10
Joseph Smith je 6. lipnja 1832. napisao Emmi Smith: »Bio sam ožalošćen kada sam čuo da je Hyrum izgubio svoje djetešce. Mislim da se donekle možemo suosjećati s njim, no svi se trebamo pomiriti sa svojom sudbinom i reći: ‘Gospodine, budi volja tvoja.’«11
Joseph Smith je 20. srpnja 1840. napisao Emmi Smith: »Primio sam pismo od Hyruma koje mi je razveselilo srce kada sam spoznao da mi je cijela obitelj živa. Ipak, moje srce tuguje za onima koji su nam oduzeti, ali ne bez nade, jer ću ih ponovno vidjeti i biti s njima. Stoga se možemo više pomiriti s Božjim djelima.«12
»Govoreći o smrtima u Sionu osjećamo da trebamo tugovati s onima koji tuguju, no sjetimo se da će Bog cijelog svijeta učiniti ispravno«.13
»Bilo je mnogo smrti, što ostavlja sjetan odsjaj, no ne možemo si pomoći. Kada Bog progovori s nebesa kako bi nas tamo pozvao, moramo se pokoriti njegovim nalozima.«14
Prorok je na pogrebu Jamesa Adamsa rekao: »Prvi puta sam ga vidio u Springfieldu [u Illinoisu] kada sam bio na putu iz Missourija za Washington. Potražio me iako sam mu bio neznanac, izrazio mi dobrodošlicu u svojem domu, ohrabrio me i razveselio te mi dao novac. Bio mi je vrlo bliski prijatelj… Imao je objave vezane za svoj odlazak, i otišao je na važnije djelo. Kada su ljudi pripremljeni, bolje im je da otiđu tamo. Brat Adams je otišao kako bi otvorio još učinkovitiji put za preminule. Duhovi pravednih su uzvišeni na bolje i veličanstvenije djelo, stoga su blagoslovljeni u svojem odlasku u svijet duhova.«15
Prijedlozi za proučavanje i podučavanje
Razmotrite ove ideje dok proučavate poglavlje ili dok se pripremate podučavati. Za dodatnu pomoć pogledajte stranice vii-xii.
-
Kakve su vaše misli i osjećaji dok čitate zapise na stranicama 171-173? Kako su ta iskustva mogla utjecati na način na koji je prorok Joseph naučavao o smrti i uskrsnuću?
-
Ovo poglavlje sadržava poruke koje je Joseph Smith podijelio s ljudima koji su oplakivali smrt voljenih (stranice 174-178)? U tim je porukama prorok ponudio »nad[u] i utjeh[u]« podučavajući nauke evanđelja i pokazujući slušateljima kako se ti nauci primjenjuju u njihovom životu. Dok razmišljate o voljenima koji su preminuli ili bi mogli uskoro preminuti, koje vam evanđeoske istine donose utjehu? Zašto su vam te istine značajne?
-
Pročitajte savjet kojega je Joseph Smith dao kada je govorio o smrti starješine Barnesa, uključujući i njegov savjet o tome »kako živjeti i umrijeti« (stranice 174-175). Što vama znači taj savjet? Razmislite o tome kako bi se vaš život mogao promijeniti dok se prisjećate njegovog savjeta.
-
Pregledajte riječi proroka roditeljima čija su dječica preminula (stranice 175-177). Kako ti nauci mogu pružiti nadu ožalošćenim roditeljima?
-
Proučite savjet Josepha Smitha o tome da se trebamo pomiriti s Božjom voljom kada nam voljeni preminu (stranice 177-178). Kako naša odluka da prihvatimo Božju volju utječe na naše emocije, riječi i djela? Na koji način naša odluka može pomoći drugima?
Povezani stihovi iz Svetih pisama: Ivan 20:1-29; Mosija 16:7-8; Alma 40:11-12; Moroni 8:11-20; NiS 42:45-46.
Joseph i Emma Smith s blizancima koje su posvojili nedugo nakon što su njihovi blizanci preminuli. Joseph i Emma su sa zahvalnošću prihvatili Josepha i Juliju u svoju obitelj, no mali Joseph je preminuo u ožujku 1832.
Joseph Smith je naučavao da djeca »moraju uskrsnuti jednaka kao kad su preminula«, a roditelji će dočekati svoju djecu s »istom ljupkošću u celestijalnoj slavi«.