23. poglavlje

Pojedinačna odgovornost

»Očekujemo da naši članovi posvuda uče ispravna načela i upravljaju sami sobom.«

Iz života Josepha Fieldinga Smitha

Brat D. hur Haycock hodao je prema crkvenoj administrativnoj zgradi jednoga dana kada je ugledao predsjednika Josepha Fieldinga Smitha kako otključava bočna vrata. Imajući potrebu da uđe u zgradu, gdje je radio kao tajnik Zbora dvanaestorice apostola, brat Haycock »je požurio uz stube, dvije-tri odjednom, kako bi se provukao kroz vrata prije nego što se zatvore. Jedva je stigao. Ušavši u zgradu ponovno je požurio kako bi sustigao predsjednika Smitha da bi s njim došao do dizala. Rekao mu je: ‘Nadam se da ću imati toliko sreće da se provučem u nebo kroz vrata koja ti otvoriš.’« Ispočetka, predsjednik Smith nije odgovorio, a brat Haycock brinuo se kako je u svom pokušaju da bude duhovit rekao nešto pogrešno. Ali »kad su došli do lifta, predsjednik Smith je sa iskrom u oku rekao: ‘Brate, nemoj nikada računati na to!’«¹

Kroz svoje propovijedi i djela, predsjednik Smith opetovano je naučavao načelo koje je podijelio s bratom Haycockom: naglasio je da je, iako sveci posljednjih dana trebaju revno pomoći drugima primiti blagoslove evanđelja, spasenje individualna odgovornost. Također je potaknuo svece da budu samodostatni i marljivo rade u vremenitim poslovima. »To je smisao života«, rekao je, »da razvijemo svoj potencijal, i naročito da ovladamo sami sobom.«²

Joseph Fielding Smith naučio je raditi kada je bio dječak. Njegov je otac često izbivao iz kuće, stoga je »on proveo većinu svog djetinjstva radeći kao odrasla osoba«. Zapravo, bio je tako marljiv radnik da je »slučajno dobio jednu dužnost ranije nego što je trebao kada je zbog dječačkog ponosa kriomice pomuzao jednu od obiteljskih krava kako bi dokazao da je sposoban za to, i tako je trajno dobio tu dužnost«.³

Njegova spremnost da radi nastavila se kada je služio cjelodnevnu misiju u Engleskoj. Njegova žena Louie napisala mu je sljedeće dok je bio tamo: »Znam da voliš svoju dužnost daleko više od zadovoljstva i stoga imam toliko mnogo ljubavi i povjerenja da osjećam kao da si toliko blizu da budeš savršen mladić koliko je to moguće.«⁴ Osim ispunjavanja svoje dužnosti da podučava evanđelje drugima, naporno je radio kako bi sam naučio evanđelje. U jednom pismu koje je poslao kući, ispričao je o svojim nastojanjima da upamti odlomak Svetih pisama: »Pokušavao sam cijeli dan naučili odlomak iz Svetih pisama i još ga nisam savladao. Ali sam odlučan naučiti ga prije nego što prestanem pokušavati.«⁵

Predsjednik Smith prenio je svoju radnu etiku na svoju djecu. Rekao im je: »Ljudi umiru u krevetu. Kao i ambicija.« S tim načelom na umu, on i njegova supruga pobrinuli su se da djeca ustanu rano svako jutro kako bi učinili svoj dio da bi čuvali dom čistim i organiziranim. »Nekako se tati činilo nemoralnim da ležimo u krevetu nakon šest sati«, prisjetio se jedan od njegovih sinova. »Naravno, to sam pokušao samo jednom. Otac se pobrinuo da više ne pokušavam.«⁶ Predsjednik Smith pomagao je i po kući. Kada su se on i Louie tek vjenčali, radio je koliko je mogao na izgradnji njihovog prvog doma. Tijekom godina, obavljao je većinu kućanskih popravaka sam, pomagao u kuhinji i u berbi voća tijekom sezone i spremati ga u boce za zimnicu.⁷

Brat Haycock, isti čovjek koji je jednom požurio slijediti predsjednika Smitha u crkvenu administrativnu zgradu, kasnije je postao osobni tajnik petorici predsjednika Crkve, uključujući predsjednika Smitha. U toj bliskoj suradnji, vidio je trajno nastojanje predsjednika Smitha da se duhovno poboljša. Rekao je da je često ulazio u ured predsjednika Smitha i nalazio proroka kako proučava Sveta pisma ili čita drugu knjigu.⁸

Naučavanja Josepha Fieldinga Smitha

Gospodin očekuje od nas da budemo marljivi u traženju vremenitih i duhovnih blagoslova.

Gospodin je rekao [Adamu]: »U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti« [Postanak 3:19; vidi i Mojsije 4:25], i u svako je doba Gospodin pozivao svoj narod da budu marljivi, da mu služe u vjernosti, da rade…

U rane dane Crkve u ovim dolinama [u Uti], predsjednik Brigham Young i druga braća stavili su veliku važnost na radišnost, i to je bilo neophodno jer su naši preci došli ovamo bez ičega. Morali su raditi. Morali su biti radišni. Bilo je važno da proizvedu ono što su trebali, i stoga je savjet do te mjere i u tom smjeru njima stalno upućivan da trebaju biti radišni. Bili su podučeni da ne budu ponosni u svojim srcima. Došli su ovamo gdje su mogli štovati Gospodina, svog Boga i obdržavati njegove zapovijedi. Rečeno im je da budu ponizni kao i radišni… O, volio bih da to možemo upamtiti. Žao mi je što smo zaboravili…

Gospodin je rekao: »Ne budi besposlen. Jer koji je besposlen, nek ne jede kruha i ne nosi odjeće radnikove.« [NiS 42:42.] To je dobar zdrav razum, nije li? Zašto bi besposličar uživao u radu radišnih – pod uvjetom da je čovjek koji je besposlen u fizičkom stanju da može raditi? Nemam nimalo razumijevanja za bilo kakav pokret koji nastoji uništiti čovjeka potičući ljude da budu besposleni, i pri tom nimalo se ne obazirući na dob ljudi. Nije bitno koliko je star, ako je čovjek fizički snažan i sposoban obavljati poslove, trebao bi se brinuti o sebi; to je ono što Gospodin očekuje od njega da učini.

Gospodin je rekao u drugoj objavi:

»I opet, zaista, kažem vam, da svaki čovjek koji je dužan skrbiti se za obitelj svoju, nek se skrbi, i nipošto on neće izgubiti krunu svoju, i nek on radi u crkvi. Nek svatko marljiv bude u svemu. A besposličaru u crkvi mjesta nema ako li se ne obrati i ispravi putove svoje.« [NiS 75:28–29.]

Stoga je to savjet koji je Gospodin dao Crkvi danas. I to se ne treba primijeniti samo na oranje polja, ili na žetvu, vršidbu i obavljanje posla, već znači da čovjek treba biti radišan u duhovnim stvarima kao i u vremenitim po kojima se skrbi o sebi.⁹

Ovdje smo s velikom svrhom. Ta svrha nije živjeti 100 godina, ili manje, i saditi naša polja, žeti naše usjeve, skupljati plodove, živjeti u kućama i okružiti se potrepštinama smrtničkog života. To nije svrha života. Te su stvari potrebne za naše postojanje ovdje i to je razlog zašto bismo trebali biti radišni. No koliko ljudi provodi svoje vrijeme razmišljajući kako je sve što postoji u životu skupljanje stvari ovoga svijeta, živjeti lagodno i okružiti se sa svim raskošima, privilegijama i zadovoljstvima koje je moguće uživati u smrtničkom životu i nikada ne razmišljati o nečemu što je izvan toga?

Sve su ove stvari samo privremeni blagoslovi. Jedemo kako bismo živjeli. Odijevamo se kako bismo bili u toplom i prekriveni. Imamo kuće u kojima živimo radi naše ugode i pogodnosti, ali trebamo gledati na sve te blagoslove kao privremene blagoslove potrebne dok putujemo kroz ovaj život. I to je sve što nama znače. Ne možemo ih uzeti sa sobom kada odemo. Zlato, srebro i dragocjeno kamenje, koji se nazivaju bogatstvom, nisu od koristi čovjeku osim što mu omogućavaju da se skrbi za sebe i zadovolji svoje potrebe ovdje.¹⁰

Gospodin… očekuje od nas da imamo znanje o vremenitim stvarima kako bismo mogli skrbiti za sebe vremenito; kako bismo mogli služiti bližnjima; i kako bismo mogli prenijeti poruku evanđelja njegovoj drugoj djeci širom svijeta.¹¹

Cilj našeg postojanja ovdje je vršiti volju Oca kako se vrši na nebu, činiti pravednost na zemlji, svladati opačinu i staviti je pod naša stopala, pobijediti grijeh i neprijatelja naših duša, uzdići se iznad nesavršenosti i slabosti sirotog palog čovječanstva, nadahnućem Gospodnjim i njegovom očitovanom moću, i tako postati sveci i sluge Gospodnji na zemlji.¹²

Na kraju smo odgovorni Gospodinu za naše obavljanje dužnosti.

Mi djelujemo gledom na našu vjeru i savjest; ne djelujete gledom na mene, na predsjedništvo Crkve, već na Gospodina. Ja ne djelujem gledom na čovjeka po pitanju moje desetine – moje je djelovanje gledom na Gospodina; to jest, s obzirom na moje vlastito ponašanje u Crkvi i moje obdržavanje drugih zakona i pravila Crkve. Ako ne uspijem obdržavati zakone Crkve, ja sam odgovoran Gospodinu i morat ću naposljetku odgovarati njemu za svoje zanemarivanje dužnosti, i možda ću odgovarati Crkvi po pitanju mog članstva. Ako izvršim svoju dužnosti, prema mom razumijevanju zahtjeva koja je Gospodin stavio preda me, tada trebam imati savjest čistu od krivnje. Trebam imati zadovoljstvo u svojoj duši da sam jednostavno izvršio svoju dužnost onako kako je razumijem i prihvatit ću posljedice. Kod mene, to je pitanje između mene i Gospodina; tako je i za svakog od nas.

Onaj koji je poslao svog Jedinorođenog Sina u svijet da ispuni poslanje, što je i učinio, također je poslao svaku dušu u dosegu mog glasa, i doista svakog muškarca i ženu u svijet da ispuni poslanje, a to se poslanje ne može ispuniti zanemarivanjem, niti ravnodušnošću, niti se može ispuniti neznanjem.

Trebamo naučiti obvezu koju imamo prema Gospodinu i jedni prema drugima; te su stvari temeljne i ne možemo obilovati u duhovnim stvarima, ne možemo rasti u znanju Gospodnjem ili u mudrosti, bez posvećenja naših misli i naših napora prema našem osobnom poboljšanju, prema povećanju naše vlastite mudrosti i znanja u stvarima Gospodnjim.¹³

Prejednostavno je da čovječanstvo okrivi nekoga drugoga za svoje osobne greške, i vrlo je jednostavno za nas, zbog naše ljudske prirode, da uzmemo zasluge kada je ono što je ispunjeno nešto što je ugodno i korisno. Ali nikada ne želimo prihvatiti odgovornost za naše greške koje nisu ugodne, i stoga nastojimo postaviti tu vrstu odgovornosti negdje drugdje i na druge… Prihvatimo naše vlastite odgovornosti i nemojmo nastojati postaviti ih negdje drugdje.¹⁴

Bog nam je dao opredjeljivanje i očekuje od nas da činimo sve što možemo za sebe.

Opredjeljivanje [je] najveći dar koji je Gospodin podario svakoj duši da djeluje za sebe, da donosi vlastite odluke, da bude zastupnik s moću da vjeruje i prihvati istinu te primi vječni život ili odbaci istinu i primi grižnju savjesti. To je jedan od najvećih Božjih darova. Što bismo mi bili bez toga, kada bismo bili prisiljeni kao što bi neki ljudi voljeli da njihovi sugrađani budu prisiljeni vršiti njihovu volju? Tu ne bi moglo biti spasenja; ne bi moglo biti nagrada za pravednost; nitko ne bi mogao biti kažnjen zbog nevjere jer ljudi ne bi bili uračunljivi pred svojim Stvoriteljem.¹⁵

Josepha Smitha su pitali kako upravlja tako velikim i različitim narodom kao što su sveci posljednjih dana. On je odgovorio: »Podučavam ih ispravnim načelima i oni upravljaju sami sobom.«

To je načelo po kojem mi djelujemo u Crkvi. Očekujemo da naši članovi posvuda uče ispravna načela i upravljaju sami sobom.¹⁶

»Nijedna osoba, prema nijednoj Očevoj odredbi, nikada nije bila prisiljena činiti dobro… Svatko može djelovati za sebe.«

Ovaj veliki dar opredjeljivanja, to je povlastica dana čovjeku da donosi svoje vlastite odluke koja nikada nije bila opozvana niti će ikada biti. Davanje slobode misli i djela vječno je načelo za svaku dušu. Nijedna osoba, prema nijednoj Očevoj odredbi, nikada nije bila prisiljena činiti dobro; nijedna osoba nije bila prisiljena činiti zlo. Svatko može djelovati za sebe. Sotonin je naum bio uništiti ovo opredjeljivanje i prisiliti ljude da čine njegovu volju. Ne bi moglo biti zadovoljavajućeg postojanja bez ovog velikog dara. Ljudi moraju imati povlasticu birati čak do te mjere da se pobune protiv božanskih odredbi. Naravno, spasenje i uzvišenje moraju doći kroz slobodnu volju bez prisile i individualnim zaslugama kako bi pravedne nagrade mogle biti dane i primjerene kazne udijeljene prekršitelju.¹⁷

Mi vjerujemo da smo spašeni milošću nakon svega što možemo učiniti i da gradeći na temelju Kristova pomirenja, svi ljudi moraju spasiti sebe sa strahom i drhtanjem pred Gospodinom [vidi 2. i 25:23; Mormon 9:27]. ¹⁸

Važna je činjenica, pokazana izravnim djelima i nagovještajima u svim Svetim pismima, da je Bog učinio za ljude sve što ljudi za sebe ne mogu učiniti kako bi osigurao spasenje, ali on očekuje od ljudi da učine sve za sebe što je u njihovoj moći.

Prema ovom načelu protivno je redu nebeskom uspostavljenom prije utemeljenja zemlje da sveti glasnici koji su prošli kroz uskrsnuće ili glasnici koji pripadaju nebeskoj sferi dođu na zemlju i izvrše djelo za ljude koje oni mogu izvršiti za sebe…

Vrlo je ozbiljna pogreška vjerovati da je Isus učinio sve za ljude ako će oni samo priznati ga svojim usnama, i da nema ništa više što bi oni mogli učiniti. Ljudi imaju posla ako žele steći spasenje. U skladu s ovim vječnim zakonom anđeo je uputio Kornelija do Petra [vidi Djela 10], i što je Ananija bio poslan Pavlu [vidi Djela 9:1–22]. Tako i kroz poslušnost ovom zakonu Moroni, koji je razumio zapise na Nefijevim pločama, nije prevodio, već je pod vodstvom Gospodina, Josephu Smithu dao Urim i Tumim pomoću kojeg je mogao ispuniti to važno djelo darom i moću Božjom.¹⁹

Naše dvije velike odgovornosti traže naše osobno spasenje i marljivo rade za spasenje drugih.

Imamo ove dvije velike odgovornosti… Prvo, tražiti svoje osobno spasenje; i drugo; našu dužnost prema bližnjima. Stoga smatram da je moja prva dužnosti, što se mene osobno tiče, tražiti moje osobno spasenje. To je vaša prva individualna dužnost, i tako je sa svakim članom ove Crkve.²⁰

Naša bi prva briga trebala biti naše vlastito spasenje. Trebali bismo tražiti svaki evanđeoski blagoslov za sebe. Trebali bismo biti kršteni i ući u red celestijalnog braka kako bismo mogli postati baštinici u punini kraljevstva našeg Oca. Zatim bismo trebali brinuti o našoj obitelji, djeci i precima.²¹

Naša je dužnost spasiti svijet, mrtve kao i žive. Spašavamo žive koji će se pokajati propovijedanjem evanđelja među narodima i skupljanjem djece Izraelove, iskrena srca. Spašavamo mrtve odlazeći u dom Gospodnji i obavljajući ove uredbe – krštenje, polaganje ruku, potvrdu i druge takve stvari koje Gospodin zahtijeva od nas – u njihovo ime.²²

Moja je dužnost, kao što je i vaša, moja braćo i moje sestre – jer je odgovornost stavljena i na vas – da činimo sve što je u našoj moći, i da je ne izbjegnemo, već nastojimo cijelom svojom dušom veličati pozive koje nam je Gospodin dao, da marljivo radimo za spasenje našeg vlastitog doma, svakoga od nas, i za spasenje naših bližnjih, spasenje onih koji su daleko.²³

Prijedlozi za proučavanje i podučavanje

Pitanja

Što vas se dojmilo oko nastojanja predsjednika Smitha da poduči svoju djecu raditi? (Vidi »Iz života Josepha Fieldinga Smitha«.) Što možemo učiniti kako bismo pomogli djeci da budu odgovornija?
Kako naučavanja u 1. odsjeku povećavaju vaše razumijevanje samodostatnosti? Razmislite što možete učiniti kako biste bili samodostatniji.
Proučite savjet u 2. odsjeku. Što za vas znači biti »odgovoran Gospodinu«?
Predsjednik Smith je podučio: »Očekujemo da naši članovi posvuda uče ispravna načela i upravljaju sami sobom« (3. odsjek). Kako ovo naučavanje može koristiti obiteljima? Kako može voditi svećeničke zborove i Potporna društva?
U našim nastojanjima da služimo drugima, što mislite zašto bi »naša… prva briga trebala biti naše vlastito spasenje«? (Vidi 4. odsjek.)

Povezani stihovi iz Svetih pisama

Filipljanima 2:12; 2. i 2:14–16, 25–30; NiS 58:26–28

Pomoć pri podučavanju

»Dok podučavate iz ove knjige, pozovite druge da iznesu svoja mišljenja, postave pitanja i podučavaju jedni druge. Kada aktivno sudjeluju, bit će spremniji učiti i primiti osobnu objavu« (sa stranica v–vi u ovoj knjizi).