Život i službeništvo Josepha Fieldinga Smitha
Predsjednik Joseph Fielding Smith »koristio je tri velike riječi koje nikada ne mogu zaboraviti«, prisjetio se predsjednik Gordon Hinckley. Te riječi bile su »odan i vjeran«. Predsjednik Hinckley je rekao: »U svojim javnim obraćanjima, privatnim razgovorima, molitvama Gospodinu, vapio je da možemo biti odani i vjerni.«1 Predsjednik Thomas Monson iznio je slično sjećanje: »Čak i u svojoj uznapredovaloj starosti, uvijek je molio: ‘Budimo odani i vjerni do kraja.’«2
»Odani i vjerni.« Za predsjednika Josepha Fieldinga Smitha, to je značilo više od često ponavljanog izraza. To je bio iskren izraz njegove nade za sve ljude. To je također bio opis njegovog života, od njegovog djetinjstva kroz njegovo služenje kao predsjednika Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana.
»Dijete obećanja«
Joseph Fielding Smith »bio je rođen kao dijete obećanja«, rekao je starješina Bruce McConkie iz Zbora dvanaestorice apostola. Starješina McConkie, zet predsjednika Smitha, objasnio je da je Julina Lambson Smith »imala tri kćeri, ali ne sinova, i stoga je otišla pred Gospodina te se, poput drevne Hane, ‘zavjetova’. [1. uel 1:11.] Njezino obećanje: ako će joj Gospodin dati sina, ‘ona će učiniti sve što je u njezinoj moći da mu pomogne biti na čast Gospodinu i svom ocu’. Gospodin je čuo njezine molitve, a ona je održala svoje obećanje njemu.«3 Dana 19. srpnja 1876, Julina i njezin muž, Joseph Smith, dočekali su novorođenog sina u svoju obitelj. Nazvali su ga Joseph Fielding Smith , prema njegovom ocu.
Rođenjem, Joseph Fielding Smith pridružio se obitelji bogatoj u vjeri, služenju i vodstvu. Njegov djed Hyrum Smith bio je brat proroka Josepha Smitha i odvažan svjedok za obnovu evanđelja. Gospodin je postavio Hyruma da »bude prorok, i vidjelac, i objavitelj crkvi [Njegovoj]«, govoreći da će Hyrumovo ime biti »sačuvano u časnoj uspomeni iz pokoljenja u pokoljenje u vijeke vjekova« (NiS 124:94, 96). Sa svojim bratom Josephom, Hyrum je zapečatio svoje svjedočanstvo svojom krvlju, nakon što ga je ubila rulja 27. lipnja 1844. godine (vidi NiS 135).
Roditelji Josepha Fieldinga Smitha, predsjednik Joseph Smith i Julina Lambson Smith
Otac Josepha Fieldinga Smitha, Joseph Smith, nosio je teške odgovornosti od svog djetinjstva. Kao prvorođeno dijete Hyruma i Mary Fielding Smith, imao je pet godina kada je njegov otac ubijen i devet godina kada je pomogao svojoj majci udovici voziti njezina kola od Nauvooa u Illinoisu do Doline slanog jezera. Kasnije je služio kao misionar i kao član Zbora dvanaestorice apostola. Bio je savjetnik u Prvom predsjedništvu kada se rodio njegov sin Joseph. Od 17. listopada 1901. do 19. studenoga 1918, služio je kao predsjednik Crkve.
Majka Josepha Fieldinga Smitha, Julina Lambson Smith, pripadala je jednoj od ranih pionirskih obitelji u Dolini slanog jezera. Od devete godine, odgajana je u domu njezinog strica Georgea Smitha, koji je u to vrijeme bio član Zbora dvanaestorice apostola, i njezine strine Bathshebe Smith. (Starješina Smith kasnije je služio kao prvi savjetnik u Prvom predsjedništvu pod predsjednikom Brighamom Youngom, a sestra Smith kasnije je služila kao vrhovna predsjednica Potpornog društva.) Kada je odrasla, Julina je bila predana žena i majka, i posvećena članica Potpornog društva. Bila je poznata po svom suosjećajnom karakteru i vještini babice, donoseći »gotovo 1 000 beba na svijet« i brinući se o njihovim majkama.4 Od listopada 1910. do travnja 1921, služila je kao druga savjetnica u vrhovnom predsjedništvu Potpornog društva.
Rad i igra dok je bio mladić
Joseph je u ranoj dobi naučio kako raditi. Njegova obitelj posjedovala je farmu u Taylorsvilleu u Uti, oko 16 kilometara od njihovog doma, gdje su on i njegova braća pomagala u navodnjavanju, žetvi sijena i brizi o stoci. Kod kuće, obitelj se brinula o velikom vrtu, nekoliko voćki, tri duga reda vinove loze, jatu pilića, tri krave i nekoliko konja. Predsjednik Joseph Smith prakticirao je mnogoženstvo, stoga je obitelj imala mnogo usta za nahraniti i mnogo ruku da pomognu u poslu. Budući da je Joseph Fielding Smith bio jedan od najstarijih sinova u velikoj obitelji, imao je neke odgovornosti koje bi obično bile dane odrasloj osobi. Osim tih odgovornosti, uvijek je bio u toku s učenjem za školu.
Josephov prvi posao izvan doma i obiteljske farme bio je s njegovom majkom. Često je vozio konjsku zapregu kako bi joj pomogao ispuniti njezine dužnosti babice. U kasnim tinejdžerskim godinama, pronašao je posao u Trgovačkoj instituciji sionske zadruge (ZCMI), gdje je radio duge i fizički zahtjevne dane. Kasnije se prisjetio: »Radio sam poput konja po cijele dane i bio sam umoran kada se spustila noć, noseći vreće brašna i vreće šećera, šunke i slanine na svojim leđima. Imao sam 68 kilograma, ali mi nije bio problem podići vreću od 90 kilograma i staviti je na svoja ramena.«5
Kako bi uravnotežio svoje teške radne odgovornosti, Joseph je pronašao malo vremena za igru. On i njegova braća i sestra voljeli su igrati večernje igre oko kuće, skrivajući se među vinovom lozom – »naročito kada je grožđe bilo zrelo«.6 Također je volio igrati bejzbol. Svaki odjel imao je organiziran bejzbolski tim i uživao je u tim prijateljskim suparništvima.
Proučavanje evanđelja i duhovni rast
Iako je bejzbol bio važan mladom Josephu Fieldingu Smithu, ponekad je prijevremeno prekidao igru, povučen za interesom koji mu je bio još važniji. U takvim trenucima, moglo ga se pronaći »u sjeniku ili u sjeni stabla nastavljajući čitanje« Mormonove knjige.7 »Iz svojih najranijih sjećanja«, kasnije je rekao, »od trenutka kada sam prvi puta mogao čitati, primio sam više užitka i veće zadovoljstvo kroz proučavanje Svetih pisama, čitajući o Gospodinu Isusu Kristu, o proroku Josephu Smithu, i o djelu koje je ostvareno za spasenje ljudi, nego od bilo čega drugoga na svijetu.«8 Počeo je razvijati uzorak osobnog proučavanja evanđelja kada je primio svoj prvi primjerak Mormonove knjige u dobi od osam godina. Revnosno je čitao standardna djela i crkvene publikacije. Nosio je džepno izdanje Novog zavjeta kako bi mogao čitati tijekom pauze za ručak i dok je hodao na posao i s posla u ZCMI-u. Čvrsto i ustrajno, dodavao je snazi svog svjedočanstva o obnovljenom evanđelju.
Mladi Joseph Fielding Smith ponekad je ranije napuštao utakmice bejzbola kako bi mogao čitati Mormonovu knjigu u sjeniku svoje obitelji.
No Josephov duhovni rast nije bio ograničen na nijemo osobno proučavanje. Vjerno je sudjelovao na crkvenim sastancima i lekcijama, i primio je svećeničke uredbe i blagoslove. Naročito ga je privlačio hram. Hram Salt Lake bio je u izgradnji 23 godine kada je bio rođen. »Tijekom svog djetinjstva Joseph je s velikim interesom promatrao svakodnevni napredak izgradnje ove veličanstvene građevine. Vidio je posljednje veliko granitno kamenje koje je dovezeno željezničkim vagonima iz kamenoloma… [On] je vidio kako su veličanstveni tornjevi konačno poprimili oblik… [Rekao je:] ‘Znao sam se pitati hoću li živjeti dovoljno dugo da vidim dovršavanje hrama.’«9
Dana 6. travnja 1893, Joseph je prisustvovao prvoj sesiji posvećenja hrama Salt Lake. Predsjednik Wilford Woodruff, četvrti predsjednik Crkve, predsjedavao je sesijom i izrekao molitvu posvećenja. Za govornicom lijevo od predsjednika Woodruffa sjedio je njegov drugi savjetnik, predsjednik Joseph Smith.
Kada je Joseph Fielding Smith imao 19 godina, primio je patrijarhalni blagoslov. Ovaj blagoslov, koji je izrekao njegov stric John Smith, koji je tada služio kao patrijarh Crkve, pridonio je Josephovoj duhovnoj snazi. Josephu je rečeno:
»Imat ćeš povlasticu doživjeti časnu starost i volja je Gospodnja da ćeš postati junak u Izraelu…
Tvoja će dužnost biti sjediti u vijeću sa svojom braćom i predsjedavati među ljudima. Tvoja će dužnost također biti da mnogo putuješ u zemlji i inozemstvu, po zemlji i vodi, radeći u službeništvu. I kažem ti, uzdigni svoju glavu, dovikni glasom svojim bez straha ili pristranosti, kako će Duh Gospodnji naložiti, i blagoslovi će Gospodnji doći na tebe. Njegov Duh vodit će tvoj um i udijeliti ti riječi i mudrost, da ćeš pobrkati mudrost opakih i obezvrijediti savjete nepravednih.«10
Kasnije te godine, nakon svog 20. rođendana, primio je nove prilike za služenje i duhovni rast. Zaređen je u službu starješine u Melkisedekovom svećeništvu i primio je hramsko podarivanje. Pred kraj svog života, kada je služio kao predsjednik Crkve, izjavio je: »Koliko li sam zahvalan što obnašam sveto svećeništvo. Sve svoje dane težio sam veličati svoj poziv u tom svećeništvu i nadam se da ću ustrajati do kraja u ovom životu i uživati u društvu vjernih svetaca u životu koji dolazi.«11
Udvaranje i brak
Dok je mladi Joseph Fielding Smith pomagao u brizi o svojoj obitelji, proučavao evanđelje i pripremao se za svećeničke blagoslove, njegov trud nije prošao nezamijećen kod djevojke koja se zvala Louie Shurtliff. Louie, čiji su roditelji živjeli u Ogdanu u Uti, došla je živjeti s obitelji Smith kako bi pohađala sveučilište Utah, koje je tada bilo smješteno preko puta doma Smithovih.
Ispočetka, odnos Josepha i Louie nije bio ništa doli prijateljstva, no s vremenom je prerastao u udvaranje. Budući da su imali malo novaca, njihovo udvaranje uglavnom se svodilo na zajedničko čitanje u obiteljskom salonu, razgovor, šetnje i pohađanje crkvenih društvenih događanja. Joseph je također uživao slušati kako Louie svira klavir. Povremeno su odlazili na predstave u mjesno kazalište. Do kraja Louine druge godine studija na sveučilištu, njihovo je udvaranje preraslo u ljubav – toliku da je Joseph vozio svoj bicikl 160 kilometara u oba smjera, preko utrtih zemljanih putova, kako bi je vidio u Ogdenu jednom ili dvaput kada nije bilo škole.12
Louie i Joseph s vremenom su počeli razgovarati o braku. Međutim, pitanje je ostalo u njihovim mislima: hoće li Joseph biti pozvan služiti misiju? U ono vrijeme, mladići i djevojke koji su željeli služiti misiju nisu dolazili svojim biskupima da budu preporučeni za takve pozive. Obrada misijskih poziva provodila se u cijelosti kroz ured predsjednika Crkve. Mladić nikada nije znao kada može pronaći misijski poziv u poštanskom sandučiću.
Louie je diplomirala na sveučilištu u proljeće 1897. godine i vratila se natrag u Ogden svojim roditeljima. Godinu dana kasnije, očito bez nadolazećeg misijskog poziva, par je odlučio nastaviti sa svojim planovima za vjenčanje. Joseph je kasnije rekao: »Uvjerio sam je da promijeni mjesto svog stanovanja, i 26. dana mjeseca travnja 1898. otišli smo u hram Salt Lake i moj otac, Joseph Smith, vjenčao nas je za vrijeme i svu vječnost.«13 Kako su Joseph i Louie započeli svoj zajednički život, živjeli su malom stanu u domu obitelji Smith.
Odaziv na misijski poziv
U rano doba Crkve, oženjeni muškarci često su bili pozivani služiti cjelodnevne misije, stoga Joseph i Louie nisu bili iznenađeni kada je 17. ožujka 1899. misijski poziv koji je potpisao predsjednik Lorenzo Snow stigao u pošti. No Joseph je vjerojatno bio pomalo iznenađen zbog dodijeljenog mjesta služenja. Prije nego što je primio poziv, razgovarao je s predsjednikom Franklinom Richardsom, predsjednikom Zbora dvanaestorice apostola, o mogućnosti primanja misijskog poziva. Joseph se kasnije prisjetio: »Pitao me je kamo bih želio ići. Rekao sam mu da nemam neki određeni izbor, samo da odem kamo sam poslan. No rekao je: ‘Sigurno ima neko mjesto kamo bi volio ići.’ Rekao sam: ‘Pa, volio bih ići u Njemačku.’ Stoga su me poslali u Englesku!«14
Starješina Joseph Fielding Smith kao cjelodnevni misionar
Louie je odlučila živjeti sa svojim roditeljima dok je Joseph bio odsutan. Smatrala je da će joj to pomoći izdržati usamljenost zbog odvojenosti od svog muža. I radila je u trgovini svog oca, zarađujući novac kako bi pomogla u financiranju Josephove misije.15
Dana 12. svibnja 1899, dan prije odlaska na misiju, starješina Smith i drugi misionari primili su upute od predsjednika Josepha Smitha i starješina Georgea Teasdalea i Hebera Granta iz Zbora dvanaestorice apostola. To je bila sva obuka koju su primili prije nego što su otputovali kao cjelodnevni misionari. Na tom sastanku, svaki misionar primio je službenu misionarsku potvrdu. Kod starješine Smitha pisalo je:
»Ovime se potvrđuje da je nositelj starješina Joseph Smith vjeran i u punopravnom članstvu Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana te su ga vrhovni autoriteti spomenute Crkve službeno zadužili za misiju u Velikoj Britaniji radi propovijedanja evanđelja i posluživanja u svim evanđeoskim uredbama koje se odnose na njegovu službu.
I pozivamo sve ljude da se osvrnu na njegova naučavanja i savjete kao Božjeg čovjeka, poslanog da im otvori vrata Života i Spasenja – i pomognu mu u njegovim putovanjima, u svemu što će mu biti potrebno.
I molimo Boga, Vječnoga Oca, neka blagoslovi starješinu Smitha i sve koji će ga primiti i olakšati mu, s blagoslovima Neba i Zemlje, za vrijeme i svu vječnost. U ime Isusa Krista. Amen.
Potpisano u Salt Lake Cityju, Utah, 12. svibnja 1899, u ime spomenute Crkve. Lorenzo Snow, George Cannon, Jos. Smith, Prvo predsjedništvo.«16
Sljedeći dan, obitelj se okupila u domu kako bi se oprostila s Josephom i starijim bratom koji je također bio pozvan služiti u Engleskoj. Međutim, jedan član obitelji nije prisustvovao okupljanju. Josephova mlađa sestra Emily skrivala se, posramljena zbog nečega što je učinila nekoliko godina ranije. Kada su se Joseph i Louie udvarali, Joseph je ponekad poslao Emily i drugu djecu ranije na spavanje kako bi mogao biti sam sa svojom dragom. Bespomoćna zbog ove prividne nepravde, Emily se često molila da Gospodin pošalje njezinog brata na misiju. Sada kada je stvarno odlazio, osjećala je krivnju zbog uloge koju je možda igrala u njegovom odlasku.17
Joseph i Louie znali su da je poziv za služenje u Engleskoj došao od Gospodina. Joseph je silno želio izvršiti svoju dužnost, a Louie je bila zadovoljna što će njezin muž služiti misiju, no oboma je teško pala pomisao na razdvojenost. Kada je došlo vrijeme da starješina Smith napusti željezničku stanicu, »Louie je pokušala biti hrabra, pokušala je da Joseph ne vidi kako plače. No bilo je teško sakriti suzne oči. A Joseph je već osjećao čežnju za domom od same pomisli na odlazak da mu nije bilo do razgovora ni s kime… Joseph je imao knedlu u grlu zaustavivši se pred vratima starog doma u ulici First North, opraštajući se sa svim ljubljenima poljupcem: s mamom, tatom, braćom i sestrama, strinama, i na kraju, Louie. ‘Zbogm Louie, moje blago. Neka te Bog blagoslovi i čuva za mene.’«18
Sijanje evanđeoskog sjemenja u Engleskoj
Od trenutka kada je njegov vlak – neudoban i pun duhanskog dima – odjurio od kuće, starješina Smith posvetio se svojoj misiji. Njegov dnevnik i pisma koja je slao i primao otkrili su teškoće s kojima se suočavao kao misionar te vjeru i predanost s kojima im se odupirao.
Na kraju svojeg prvog dana misionarskog rada u Engleskoj, zapisao je u svoj dnevnik: »Ovo je bio vrlo važan dan mog kratkog života. Došao sam iz svog doma prije manje od mjesec dana s ciljem propovijedanja evanđelja našeg Gospodina… Danas sam išao od vrata do vrata i ostavio 25 brošura. Ovo je prvi put da sam pokušao raditi nešto slično i nije mi bilo baš lako… Danas sam po prvi put iznio svoje svjedočanstvo svijetu, no moći ću to učiniti bolje. Uz Gospodinovu pomoć vršit ću njegovu volju kao što sam pozvan činiti.«19
Kada mu je otac poslao nekoliko dolara za nuždu, odgovorio je: »Bit ću vrlo pažljiv sa sredstvima koja si mi poslao. Ne trošim ništa osim ako imam dobar razlog za to.« Također mu je rekao za svoju odlučnost da uči i podučava evanđelje: »Ovdje sam da propovijedam evanđelje i nadam se da ću to moći dobro činiti… Moja je želja unaprijediti svoj um i talente dok sam ovdje kako bih uvijek mogao biti koristan za nešto u životu… Želim biti u pravu po svim pitanjima i ništa mi ne pruža više zadovoljstva od učenja nečega o evanđelju. Moja je želja upoznati se s evanđeljem i steći mudrost.«20
Predsjednik Joseph Smith napisao je sljedeće riječi pohvale u pismu starješini Josephu Fieldingu Smithu: »Sviđa mi se tvoj duh, imam vjeru u tvoje poštenje, i zbog tebe osjećam užitak i zadovoljstvo. Želim da razvijaš mudrost, pažljivo i strpljivo prosuđivanje, kao i Svetoga Duha i ljubav prema Bogu.«21 Louin otac, Lewis Shurtliff, također je iskazao pouzdanje u starješinu Smitha: »Uvijek sam osjećao da ćeš ispuniti velebnu misiju i steći iskustvo koje će te pripremiti za visoki položaj koji ti je suđeno ispuniti u budućnosti.«22
U pismima za Louie, Joseph je uvijek izjavljivao svoju ljubav za nju. Često je stavljao prešano cvijeće u svoja »srdačna i nježna pisma«.23 Također je pisao o izazovima s kojima se suočavao: »Ima ih mnogo u ovom narodu koji znaju da je evanđelje koje podučavamo istinito, ali nemaju moralnu hrabrost izaći iz svijeta i prigrliti ga.«24
Louie je slala pisma barem jednom tjedno. »Upamti«, jednom je napisala, »Ja sam ovdje da te volim, molim za tebe i da te nikada ne zaboravim ni na tren… Da budeš blagoslovljen, moj dragi mužu, moja je stalna molitva.«25 Louie je jasno pisala o svojoj predanosti mužu, i bila je jednako jasna o svojoj predanosti Gospodinu i njegovom djelu. Stalno je podsjećala Josepha neka ne dopusti da čežnja za domom oslabi njegovu odluku da služi.
Starješina Smith trebao je takvo ohrabrenje jer je rijetko nailazio na nekoga tko bi prihvatio poruku obnovljenog evanđelja. Godinama kasnije, »ispričao je svom sinu Josephu kako su uvjeti bili tako loši, a ljudi tako nezainteresirani, da ga je obuzeo stav zbog kojeg je razmišljao da neće moći nastaviti. Jedne je noći ležao budan razmišljajući o potrebi da radi za povratnu kartu.«26 No nadahnut ohrabrenjem voljenih osoba i osnažen njihovim molitvama i svojom željom za služenjem, prevladao je takve misli. Znao je da ga je pozvao Gospodin, i znao je da je trebao marljivo raditi za dobrobit ljudi kojima je služio i za dobrobit svoje obitelji. Napisao je: »Radije bih zauvijek ostao ovdje nego se vratio kući bez časne otpusnice i razrješenja… Molim se da mogu imati duh evanđelja i ljubav za svoje bližnje kako bih mogao ostati ovdje do časnog razrješenja. Da nije bilo mnoštva molitvi izrečenih za mene kod kuće, kao i mojih vlastitih, ne bih mogao uspjeti.«27
Starješina Joseph Fielding Smith bio je časno razriješen iz svoje misije 20. lipnja 1901. U svoje dvije godine marljivog služenja, »nije nikoga obratio, niti je imao priliku izvršiti krštenje, iako je potvrdio jednog obraćenika.«28 Međutim, on i njegovi suradnici posijali su evanđeosko sjemenje, pomažući mnogim ljudima pronaći veći mir i razumijevanje, te je osobno rastao kao učenik i učitelj evanđelja, i kao svećenički vođa.
Novi dom i nove odgovornosti
Joseph je stigao u Salt Lake City 9. srpnja 1901. Nakon što je proveo nekoliko dana s Louinom obitelji u Ogdenu, Joseph i Louie vratili su se u svoj dom sa Smithovima i nastavili su svoj zajednički život. Njihov brak okarakteriziran je vjerom, marljivošću i služenjem, radeći na uspostavi doma i obitelji, te služenju u Crkvi.
Louie Shurtliff Smith
Ubrzo nakon što se Joseph vratio kući, počeo je tražiti posao kako bi mogao uzdržavati svoju obitelj. Uz pomoć člana obitelji, pronašao je privremeni posao u uredu tajnika okruga Salt Lake. Oko pet tjedana kasnije, prihvatio je položaj u uredu povjesničara Crkve. Učeći više o povijesti Crkve, također je postao svjesniji ljudi koji su nastojali diskreditirati Crkvu i njezine vođe. Neumorno je radio kako bi priskrbio informacije u obranu vjere. Bio je to početak služenja koji će blagosloviti Crkvu u nadolazećim godinama.
U proljeće 1902, Louie je zatrudnila. Ona i Joseph bili su zahvalni na svom malenom stanu, no radovali su se izgradnji svog vlastitog doma. Josephov siguran posao omogućio im je da počnu planirati. Unajmili su građevinsku firmu i dogovorili da Joseph sam obavi većinu posla, te tako smanji troškove. Njihovo prvo dijete, kći koja se zvala Josephine, rođena je u rujnu 1902, a u svoj novi dom preselili su oko 10 mjeseci kasnije. Godine 1906, nakon što je Louie prošla tešku trudnoću, dočekali su još jednu kći u svoj dom i nazvali je Julina.
Joseph je uvijek bio voljan sudjelovati u Gospodnjem djelu spasenja, i primio je mnoštvo prilika da to učini. Godine 1902. bio je pozvan služiti kao jedan od predsjednika dvadeset četvrtog zbora sedamdesetorice, uključujući dužnosti učitelja zbora. (U to vrijeme, Crkva je imala više od 100 zborova sedamdesetorice. Članovi tih zborova nisu bili vrhovni autoriteti.) Joseph je također pozvan služiti u glavnom odboru Udruženja za zajedničko usavršavanje mladića i kao član velikog vijeća okola Salt Lake. Za velikog svećenika zaredio ga je njegov brat Hyrum, član Zbora dvanaestorice apostola. Na općem saboru u travnju 1906. godine, podržan je kao pomoćni povjesničar Crkve, a sljedećeg siječnja bio je postavljen u poseban odbor čija je svrha bila »pripremiti podatke za obranu crkve protiv napada na nju od njezinih neprijatelja«.29
Kada je Josephov otac služio kao predsjednik Crkve, Joseph mu je često pomagao u pisanju i drugim administrativnim dužnostima te je povremeno pratio svog oca na crkvenim zaduženjima. Joseph je čak jednom putovao umjesto predsjednika Smitha. Zapisao je: »Otišao sam u Brigham City [Utah] na zahtjev svog oca kako bih posvetio sastajalište Drugog odjela u Brigham Cityju. Željeli su da on izgovori molitvu posvećenja, no budući da je bolovao od teške prehlade, poslao je mene u svoje ime.« Kada su predsjednik okola i biskup sreli Josepha na željezničkoj stanici, nisu bili sretni kad su ga vidjeli.30 Predsjednik okola je prema izvješću rekao: »Mogao sam plakati. Očekivali smo predsjednika Crkve, a umjesto njega dobili smo dječaka.« Prema jednoj priči, Joseph je u odgovoru rekao: »I ja sam mogao zaplakati.«31
Iako ga je većina njegovih dužnosti odvlačila od kuće, on i Louie također su pronašli vremena kako bi služili zajedno i uživali u međusobnom društvu. U svom dnevniku 1. studenoga 1907, napisao je: »S Louie sam proveo veći dio dana u hramu Salt Lake, bio je to jedan od najsretnijih dana naših života i jedan od najkorisnijih.«32
Kušnje i blagoslovi
Joseph je odgodio mnoge od svojih crkvenih odgovornosti u ožujku 1908. godine osjećajući potrebu da bude kod kuće s Louie što je više moguće. Bolovala je od ozbiljne, trajne bolesti koja je povezana s ranom fazom njezine treće trudnoće. Unatoč molitvama, svećeničkim blagoslovima, brižnoj pomoći njezinog muža i pažljivoj brizi liječnika, njezino stanje nastavilo se pogoršavati. Preminula je 30. ožujka.
U svojoj tuzi, Joseph je napisao: »Tijekom ovog mjeseca stalne tjeskobe i brige, prošao sam kroz iskušenja i iskustva najdublje i najbolnije vrste. I kroz sve sam se pouzdao u Gospodina za snagu i utjehu. Nakon što je propatila najmučniju bol u trajanju od tri ili četiri tjedna i nakon bolesti u razdoblju od gotovo dva mjeseca, moja je ljubljena žena oslobođena svoje patnje… i otišla od mene i naše dragocjene djece, u bolji svijet, u kojem strpljivo i u tuzi iščekujemo susret koji će biti veličanstven.« Joseph je rekao da je njegova žena »umrla postojana u vjeri i odana svakom načelu evanđelja«.33
Joseph je ubrzo bio obuzet dužnošću podizanja dviju djevojčica u domu bez majke. Njegovi su roditelji pozvali mladu obitelj da živi s njima. Čak i uz njihovu pomoć, udovac je shvatio da njegova dječica trebaju skrb brižne majke.
Ethel Reynolds Smith
Kao što je to činio sa svim važnim odlukama, Joseph je prepustio ovo pitanje gorljivoj molitvi. Ethel Georgina Reynolds, tajnica u uredu povjesničara Crkve, bila je odgovor na njegove molitve. Joseph ju je pozvao da se pridruži njemu i njegovim kćerkama na izlet u park 6. srpnja 1908. godine. Izlet je bio uspješan jer su svi četvero uživali u međusobnom društvu. Deset dana kasnije, Joseph i Ethel uživali su u izlasku bez djece, a ubrzo su se nakon toga zaručili.
Ethel i Joseph zapečaćeni su hramu Salt Lake 2. studenoga 1908. godine. Godinama kasnije u pismu za Ethel, Joseph je napisao: »Ne znaš koliko sam često zahvaljivao Gospodinu što nisam učinio pogrešku kada sam trebao suputnicu. Ti si bila poslana meni.«34 Osim što je postala brižna suputnica Josephu, Ethel je ubrzo postala druga majka Josephini i Julini.
Služenje kao član Zbora dvanaestorice apostola
Neposredno prije općeg sabora u travnju 1910, preminuo je predsjednik John Winder, prvi savjetnik u Prvom predsjedništvu. Starješina John Henry Smith, koji je služio u Zboru dvanaestorice apostola, bio je pozvan služiti u Prvom predsjedništvu, ostavljajući slobodno mjesto u Zboru dvanaestorice. Prvo predsjedništvo i Zbor dvanaestorice sastali su se u hramu Salt Lake kako bi razgovarali o muškarcima koji su osposobljeni ispuniti taj položaj. Nakon savjetovanja od otprilike sat vremena, nisu mogli »donijeti jednoglasnu odluku o tom pitanju. Naposljetku se predsjednik Joseph Smith sam povukao u sobu i kleknuo u molitvu za vodstvo. Kada se vratio, pomalo je neodlučno pitao 13-oricu braće bi li bili voljni razmotriti njegovog sina Josepha Fieldinga Smitha za položaj. Oklijevao je to predložiti, rekao je, jer je njegov sin Hyrum već bio član vijeća, a njegov sin David bio je savjetnik u predsjedavajućem biskupstvu. Plašio se da bi članovi Crkve mogli biti nezadovoljni da još jedan od njegovih sinova bude imenovan vrhovnim autoritetom. Unatoč tomu osjetio je nadahnuće predložiti Josephovo ime na razmatranje. Ostali muškarci djelovali su trenutačno prijemčivi za prijedlog i podržali predsjednika Smitha u tome.
»Izgleda da je predsjednik Smith povjerio izbor Josepha njegovoj [Josephovoj] majci prije objave na saboru. Josephova sestra Edith Patrick je rekla: ‘Sjećam se kako nam je majka rekla da je 1910. otac došao kući sa sastanka hramskog vijeća i da je djelovao prilično zabrinuto. Kada ga je pitala što ga zabrinjava, rekao je da je Joseph bio izabran kao jedan od Dvanaestorice. Rekao je da su ga braća jednoglasno prihvatili te da će sada on, kao predsjednik, biti pod ozbiljnom kritikom, budući da je njegov sin postavljen za apostola. Majka mu je rekla da se uopće ne brine što ljudi mogu reći. Ona je znala da ga izabrao Gospodin i rekla je da je znala da će on biti na čast svom pozivu.’…
»U to je vrijeme bio običaj da se odabrana osoba ne obavijesti unaprijed, već da čuje svoje zaduženje kada se njegovo ime pročita na saboru za glas podrške. Tako je bilo da kada je Joseph Fielding otišao na sabor 6. travnja 1910, on nije znao da je bio izabran.« Ulazeći u Tabernakl, redar mu je rekao: »I Josephe, tko će biti novi apostol?« Odgovorio je: »Ne znam. Ali to nećeš biti ti, a neću biti ni ja!«
Neposredno prije nego što je pročitano ime najnovijeg člana Zbora dvanaestorice, Joseph je osjetio poticaj od Duha da bi to moglo biti njegovo ime. Ipak je kasnije, kada je objavljeno njegovo ime, rekao: »Bio sam tako prenut i šokiran da sam jedva mogao govoriti.«
Kasnije tog dana, otišao je kući podijeliti novosti s Ethel koja nije mogla prisustvovati sastanku. Započeo je govoreći: »Mislim da ćemo morati prodati kravu. Nemam više vremena da se brinem o njoj!«35
Tijekom svojih 60 godina kao član Zbora dvanaestorice apostola, Joseph Fielding Smith vidio je mnogo promjena u svijetu. Na primjer, kada je pozvan u apostolstvo, mnogi ljudi još su uvijek koristili konja i kola kao primarno sredstvo prijevoza. Na kraju svog služenja u zboru, često je na zaduženja putovao avionom na mlazni pogon.
Zbor dvanaestorice apostola 1921. godine. Starješina Joseph Fielding Smith stoji krajnje desno.
Starješina Smith obnašao je mnoge povjerljive i odgovorne pozive dok je služio kao član Zbora dvanaestorice. Tijekom prvih osam godina svog službeništva kao apostol, neslužbeno je služio kao tajnik svom ocu. Služio je u tom svojstvu dok njegov otac nije preminuo u studenom 1918. godine. U toj ulozi, Joseph Fielding Smith djelovao je kao pisar kada je njegov otac diktirao viđenje o otkupljenju mrtvih, koje se sada nalazi u knjizi Nauk i savezi 138.
Starješina Smith služio je kao pomoćnik povjesničara Crkve, kao povjesničar Crkve gotovo 50 godina, kao savjetnik u predsjedništvu hrama Salt Lake, kao predsjednik hrama Salt Lake, kao predsjednik Rodoslovnog i povijesnog društva u Uti, kao prvi urednik i poslovni menadžer časopisa Utah Genealogical and Historical Magazine, i kao predsjedatelj Izvršne komisije crkvenog odbora za obrazovanje. Također je služio kao predsjedatelj Crkvenog odbora za publikacije, zaduženje koje je od njega zahtijevalo čitanje na tisuće stranica rukopisa prije nego što su pripremljeni kao priručnici s lekcijama i ostale crkvene publikacije.
Odijeljen je kao vršitelj dužnosti predsjednika Zbora dvanaestorice 6. listopada 1950, a u tom je svojstvu služio do travnja 1951, kada je odijeljen kao predsjednik Zbora dvanaestorice. U tom je svojstvu služio od travnja 1951 do siječnja 1970. kada je postao predsjednik Crkve. Od 1965. do 1970. također je služio kao savjetnik u Prvom predsjedništvu nastavljajući sa svojim odgovornostima predsjednika Zbora dvanaestorice.
Službeništvo strogih upozorenja i blagih oprosta
U svom prvom govoru na općem saboru, starješina Joseph Fielding Smith izravno je govorio svima koji će »podići svoj glas protiv inicijativa autoriteta koji predsjedavaju Crkvom«. Uputio je ovaj neumoljivi proglas: »Želim podići glas upozorenja svima s članstvom u Crkvi, i reći im da im je bolje da se pokaju i obrate Gospodinu, da se na njih ne spuste njegovi sudovi, da ne izgube vjeru i odvrate se od istine.«36
Tijekom svog službeništva, nastavio je podizati glas upozorenja. Jednom je rekao: »Razmišljao sam o tome da je moja misija, s obzirom da sam primio takav utisak, barem tako mislim, po Duhu Gospodnjem na mojim putovanjima po okolima Siona, reći ljudima kako je sada dan za pokajanje… Osjećam da je moja misija izvikivati pokajanje i pozivati ljude da služe Gospodinu.«37
Ovaj ozbiljan, otvoren pristup naučavanju ublažen je nježnošću i dobrotom. Starješina Boyd Packer jednom je posvjedočio o ovome na sastanku kada je Joseph Fielding Smith bio predsjedatelj misionarskog odbora Crkve. »Predstavljeno je izvješće o nesreći u kojoj su sudjelovali dvojica misionarskih starješina u crkvenom automobilu. Stariji prodavač povrća nije se zaustavio na znak ‘stop’ sa svojim kamionom. Automobil misionara udaren je bočno i potpuno uništen. Vozač kamiona dobio je kaznu od policije. Nije imao osiguranje. Na sreću, nijedan od misionara nije bio ozbiljno ozlijeđen.
Predsjednik Smith sjedio je u tišini dok su članovi odbora razmatrali pitanje. Nakon nešto rasprave uputili su izvršnog direktora Misionarskog odjela neka unajme odvjetnika i nastave na sudu.
Tek je tada predsjedniku Smithu postavljeno pitanje slaže li se s tom odlukom. Tiho je rekao: ‘Da, mogli bismo to učiniti. I ako se doista potrudimo, možda ćemo čak i uspjeti oduzeti kamion sirotom čovjeku. Od čega će onda živjeti?’
‘Pogledali smo jedan drugoga, pomalo posramljeni,’ rekao je starješina Packer. ‘Zatim smo odlučili da bi Crkva mogla kupiti drugi automobil za misionare, baviti se svojim djelom i ne baviti se više time.’«38
»Dobar, brižan suprug i otac«
Kada je starješina Smith pozvan u apostolstvo, imao je troje djece: Josephine, Julinu i Ethelino prvorođeno dijete, Emily. Sedam mjeseci kasnije, obitelj je dočekala još jednu kćer. Ethel i Joseph nazvali su je Naomi. Zbog komplikacija prilikom rođenja, Naomi se morala boriti za svoj život, a obitelj se plašila da neće dugo živjeti. No, kako je njezin otac kasnije rekao, ona je »spašena moću molitve i posluživanjem nakon što se činilo kako dah ne može ući u njezino tijelo«.39 Ethel je kasnije rodila sedmero druge djece: Lois, Ameliju, Josepha, Lewisa, Reynoldsa, Douglasa i Miltona.
Zaduženja predsjednika Smitha kao apostola često su ga odvlačila od kuće na dulja vremenska razdoblja. Ali kada je bio kod kuće, usredotočio je svoju pažnju na obitelj. Njegova žena Ethel opisala ga je kao »dobrog, brižnog muža i oca čija je najveća ambicija u životu usrećiti svoju obitelj, potpuno zaboravljajući sebe u svojim nastojanjima da to učini.«40
Djecu u obitelji Smith zabavljalo je mišljenje koje su neki ljudi imali o njihovom ocu – kao strogom, nepopustljivom čovjeku. »Jednom prigodom… nakon što je izrekao snažnu propovijed o važnosti pravilnog ophođenja s djecom, ljutita žena prišla je dvjema njegovim kćerkicama i iskazala svoje suosjećanje za njih [te rekla]: ‘Kladim se da vas vaš tata tuče!’« Kao odgovor na ovu optužbu, djevojčice su se samo zahihotale. Poznavale su svog oca mnogo bolje od nje – on ih nikada ne bi povrijedio. Kada se vratio kući sa svojih dugih putovanja, »bili su to sretni trenuci, od trenutka kada su ga željno dočekale na željezničkom kolodvoru do tužnog rastanka kada su se oprostile s njim nekoliko dana kasnije«. Igrali su se, radili pite i sladoled, odlazili na piknike, vozili se vlakom i posjećivali obližnje kanjone i jezera. Uživali su slušajući priče o njegovim crkvenim zaduženjima širom svijeta.41 Također su zajedno radili kućanske poslove.42
Sinovi predsjednika Smitha bavili su se sportom, a on je odlazio na njihove utakmice kad god je mogao.43 Također je uživao baveći se sportom s njima, naročito u ručnom tenisu. Zabavljao se s njima, no bio je vrlo natjecateljski raspoložen. Njegovi sinovi Reynolds i Lewis sjećaju se kada su se njih dvojica udružili protiv svog oca. Pustio ih je da izaberu koju će ruku koristiti tijekom igre. Čak i s jednom rukom iza leđa, uvijek bi ih »porazio s lakoćom«.44
Tuga i nada
Zaduženja starješine Smitha daleko od kuće bila su teška za Ethel i djecu, a tjedni razdvojenosti bili su bolni i za njega. Dana 18. travnja 1924, putovao je vlakom kako bi predsjedavao na saboru okola. Ethel je tada bila u sedmom mjesecu trudnoće, dajući sve od sebe kako bi skrbila za djecu kod kuće. U pismu za nju, rekao je: »Mislim na tebe i želim biti s tobom cijelo vrijeme u sljedećih nekoliko tjedana kako bih se brinuo o tebi.«45 Razmišljajući o domu, završio je pismo pjesmom koju je napisao. Neke od riječi te pjesme sada se nalaze u mnogim crkvenim pjesmaricama pod nazivom »Čini li se putovanje dugačkim«?
Čini li se putovanje dugačkim,
put neravnim i strmim?
Ima li trnja po putu?
Režu li vam oštra kamenja stopala
dok se nastojite uzdignuti
na visine kroz žegu dana?
Je li vam srce malaksalo i tužno,
vaša duša klonula,
dok radite pod svojim teretom brige?
Čini li se teret teškim
kojeg ste prisiljeni dignuti?
Ne postoji li nitko da vaš jaram podijeli?
Neka ne klone srce vaše
sad kad je putovanje počelo;
postoji onaj koji vas još uvijek zove.
Stoga gledajte radosno gore
i primite njegovu ruku;
na nove visine on će vas povesti –
u zemlju svetu i čistu,
gdje sve tegobe prestaju,
a vaš će život bit slobodan od svakog grijeha,
gdje suze neće biti prolivene,
jer tuge biti neće.
Za ruku ga primite i s njim uđite.46
Početkom 1933, sreća u domu Smithovih ponekad je prekinuta teškim »bremenom brige«, kao što je to starješina Smith izrazio u svojoj pjesmi devet godina ranije. Ethel je obolila od »užasne bolesti koju nije mogla razumjeti. Povremeno bi uronila u dubine depresije, a ponekada bi njezin um nekontrolirano jurio gurajući njezino iscrpljeno tijelo da radi sve više. Činilo se da ni brižna ljubav i podrška njezine obitelji, molitve i blagoslovi, čak i hospitalizacije nisu pomogli.«47 Nakon četiri godine patnje, preminula je 26. kolovoza 1937. Pišući o njezinoj smrti, njezin je ožalošćeni muž zabilježio: »Nemoguće je pronaći bolju ženu, ili odaniju suprugu i majku.«48 U dubinama svoje patnje, osjetio je utješnu spoznaju da su on i Ethel Reynolds Smith vezani zajedno za vječnost svetim savezom pečaćenja.
Novo prijateljstvo vodi do braka
Kada je Ethel preminula, petero djece još uvijek je živjelo u domu Smithovih. Njih dvoje uskoro će se odseliti – Amelia je bila zaručena, a Lewis se pripremao služiti cjelodnevnu misiju. Ostat će 16-godišnji Reynolds, 13-godišnji Douglas i 10-godišnji Milton. Zabrinut zbog tih sinova bez majke, Joseph Fielding Smith razmišljao je tome da se ponovno oženi.
S tom mišlju, starješina Smith ubrzo je pokazao zanimanje za Jessie Ellu Evans, poznatu solisticu zbora Mormon Tabernacle. Jessie je pjevala solo dionicu na Ethelinom pogrebu, a starješina Smith poslao joj je poruku kako bi iskazao svoju zahvalnost. Ta poruka dovela je do telefonskih razgovora. Starješina Smith i Jessie nisu se poznavali prije toga, ali su ubrzo postali dobri prijatelji.
Starješina Smith proveo je dane razmišljajući i moleći se o mogućnosti da upita Jessie da se oženi za njega. Naposljetku joj je napisao pismo u kojemu je spomenuo da bi želio imati dublji prijateljski odnos s njom. Četiri dana kasnije skupio je hrabrosti kako bi joj osobno donio to pismo. Odnio ga je u gradski i okružni ured gdje je radila kao javni bilježnik. Kasnije je zapisao sljedeće u svoj dnevnik: »Otišao sam u ured javnog bilježnika… Razgovarao sam bilježnicom što je bilo vrlo važno, i ostavio joj pismo koje sam napisao.«49 Sljedeći tjedan kada je vlakom putovao na sastanke sabora okola, starješina Smith vratio se kući i još jednom posjetio Jessie.
Svojim tipičnim izravnim stilom, starješina Smith zapisao je u svoj dnevnik: »Sastao sam se s gospođicom Jessie Evans i imao važan razgovor s njom.« S uzajamnim osjećajem divljenja, dogovorili su da on upozna Jessienu majku, a da Jessie upozna njegovu djecu. Nešto manje od mjesec dana kasnije, 21. studenoga 1937, prihvatila je zaručnički prsten. Zapečatio ih je predsjednik Heber Grant, sedmi predsjednik Crkve, u hramu Salt Lake 12. travnja 1938. godine.50
Starješina Francis Gibbons, koji je služio kao tajnik Prvom predsjedništvu kada je predsjednik Smith bio predsjednik Crkve, opisao je odnos između Josepha Fieldinga Smitha i Jessie Evans Smith: »Unatoč razlici od dvadeset i šest godina i različitim temperamentima, pozadini i edukaciji, Joseph Fielding i Jessie Evans Smith bili su iznimno kompatibilni. Ona je bila neodoljivi ekstrovert, zabavna i duhovita, koja je uživala biti u centru pažnje. Joseph je s druge strane bio tih, povučeni introvert, dostojanstven i razuman, koji je uvijek djelovao kao da mu je pomalo nelagodno u javnosti i koji nikada nije tražio pažnju. Ono što je premostilo široki jaz između te dvije različite osobnosti bila je iskrena ljubav i poštovanje koje su imali jedno za drugo.«51 Ta ljubav i poštovanje proširilo se na Jessienu majku, Jeanette Buchanan Evans, s kojom je Jessie živjela do braka. Sestra Evans pridružila se svojoj kćerki da živi u domu Smithovih i pomagala je skrbiti za djecu.
Joseph Fielding Smith i Jessie Evans Smith za klavirom
Posluživanje nemirnom svijetu
Nova sestra Smith, koju su djeca i unuci starješine Smitha zvali teta Jessie, često se pridružila svom mužu dok je putovao na sabore okola. Mjesni vođe često su je pozivali da pjeva na sastancima, a povremeno je uvjerila svog muža da pjeva u duetu s njom. Godine 1939, predsjednik Heber Grant zadužio je starješinu i sestru Smith za obilazak svih crkvenih misija u Europi.
Iako Drugi svjetski rat nije još počeo kada su Smithovi stigli u Europu, napetost između nacija se povećavala. Dana 24. kolovoza dok su Smithovi bili u Njemačkoj, Prvo predsjedništvo uputilo je starješinu Smitha neka se pobrine da se svi misionari u Njemačkoj premjeste u neutralne države. Koordinirao je ovo zaduženje iz Kopenhagena u Danskoj. Tijekom ovog transfera misionara, Wallace Toronto, predsjednik misije u Čehoslovačkoj, smatrao je potrebnim poslati svoju ženu Marthu i njihovu djecu u Kopenhagen radi sigurnosti. On je ostao kako bi osigurao sigurnu evakuaciju četvorice misionara koji su bili zadržani. Dani su prolazili bez vijesti od njih. Martha se kasnije prisjetila:
»Naposljetku je došao dan kad su svi vlakovi, trajekti i brodovi zadnji put krenuli iz Njemačke i molili smo se da će Wally [predsjednik Toronto] i četvorica za koje je odgovarao biti na posljednjem trajektu dok je isplovljavao iz svoje matične luke. Vidjevši da sam bila vrlo zabrinuta i da sam postajala sve nervoznija, predsjednik Smith mi je prišao, stavio svoju zaštitničku ruku na moja ramena i rekao: ‘Sestro Toronto, ovaj rat neće početi dok brat Toronto i njegovi misionari ne stignu u Dansku.’ Dok se dan pretvarao u predvečerje, zazvonio je telefon… To je bio Wally! Njih petorica izašli su iz Čehoslovačke s britanskim izaslanstvom posebnim vlakom koji je bio poslan po njih, ukrcali su se na posljednji trajekt iz Njemačke, a oni su bili na obali [Danske] čekajući prijevoz do Kopenhagena. Olakšanje i sreća koji su se osjetili u misijskom domu i među 350 misionara djelovali su kao da se mračni oblaci razmiču kako bi otkrili sjaj sunca.«52
Starješina Smith bio je zahvalan danskom narodu koji je dopustio dolazak tolikom broju evakuiranih misionara u njihovu zemlju. Kada je izbio rat, prorokovao je da zbog njihove velikodušnosti danski narod neće patiti zbog pomanjkanja hrane tijekom rata. Godinama kasnije, »Danci su preživjeli rat bolje od drugih europskih naroda. Danski su sveci čak slali humanitarne pakete unesrećenim svecima posljednjih dana u Nizozemskoj i Norveškoj. Članstvo se stalno povećavalo, a prihodi od desetine u danskoj misiji bili su više nego dvostruko veći… Danski sveci smatrali su svoje okolnosti izravnim ispunjenjem proroštva koje je izrekao starješina Joseph Fielding Smith.«53
Na početku rata, starješina Smith organizirao je evakuaciju 697 američkih misionara koji služe u Europi. Budući da su neki misionari služili kao vođe okruga i ogranaka, starješina Smith prenio je te odgovornosti za vodstvo na mjesne članove. Nakon ispunjenja ovih dužnosti, starješina Smith otplovio je u Sjedinjene Države s Jessie. Sjeli su na vlak iz New Yorka i došli kući sedam mjeseci nakon što su otišli.
Iako je starješina Smith bio sretan što su se američki misionari mogli sigurno vratiti svojim domovima, iskazao je brigu za nedužne ljude koji su sada zahvaćeni ratnom tragedijom u svojim domovinama. Napisao je: »Moje se srce rastužilo svaki put kad smo imali sastanak i rukovali se s ljudima po završetku. Svi su nas srdačno pozdravljali, a njihovo [prijateljstvo] značilo mi je više nego što su shvaćali. Neki su od njih zaplakali i rekli kako očekuju ozbiljne nevolje, te da se nikada više nećemo vidjeti u ovom životu. Sada mi ih je žao, i molim se svaki dan da će ih Gospodin zaštititi tijekom ovog strašnog doba.«54
Sin starješine Smitha Lewis, koji je bio u Engleskoj kada je počeo Drugi svjetski rat, bio je u zadnjoj grupi misionara koji su se vratili kući.55 Otprilike dvije i pol godine kasnije, Lewis je ponovno prešao Atlantski ocean, ovaj put kako bi služio u vojsci. »Ovaj nas je događaj sve rastužio«, napisao je starješina Smith. »Sramota je što su nevini i pravedni prisiljeni na sukob svjetskih razmjera zbog opačine ljudi.«56
Dana 2. siječnja 1945. godine starješina Smith primio je telegram u kojem je obaviješten da je njegov sin ubijen služeći svojoj zemlji. Napisao je: »Ova vijest teško nas je šokirala budući da smo gajili velike nade da će se uskoro vratiti u Sjedinjene Države. Smatrali smo da će biti zaštićen budući da je već nekoliko puta izbjegao opasnost. Bilo nam je teško shvatiti da se takvo nešto može dogoditi… Iako je to bilo teško prihvatiti, bili smo mirni i sretni znajući da je bio čist i netaknut porocima toliko uobičajenim u svijetu i vojsci. Bio je vjeran svojoj vjeri i dostojan veličanstvenog uskrsnuća, kada ćemo se ponovno sjediniti.«57
Pouzdan učitelj i vođa
Kao član Zbora dvanaestorice, Joseph Fielding Smith često je stao pred svece posljednjih dana kako bi svjedočio o Isusu Kristu, podučavao obnovljeno evanđelje i pozivao ljude na pokajanje. Dao je više od 125 propovijedi na općem saboru, sudjelovao u tisućama sabora okola i govorio na događajima poput rodoslovnih konferencija i radijskih prijenosa. Također je podučavao pisanom riječju. Godinama je pisao članke u crkvenom časopisu Improvement Era, odgovarajući na pitanja koja su postavljali čitatelji. Također je pisao druge članke za crkvene časopise i crkveni dio novina Deseret News. Tijekom svog služenja kao apostola od 1910. do 1972, njegovi zapisi objavljeni su u 25 knjiga, uključujući Essentials in Church History, Doctrines of Salvation, Church History and Modern Revelation, te Answers to Gospel Questions.
Slušajući njegove propovijedi i čitajući njegove zapise, članovi Crkve pouzdali su se u predsjednika Smitha kao poznavatelja evanđelja. Štoviše, naučili su vjerovati i slijediti Gospodina. Kako je predsjednik N. on Tanner rekao, Joseph Fielding Smith »utjecao je na živote stotine tisuća ljudi živeći i podučavajući riječju i olovkom svako načelo evanđelja. Nije nikoga ostavio u sumnji da je znao kako je Bog živi Bog i da smo mi njegova duhovna djeca; da je Isus Krist Jedinorođenac Božji u tijelu; da je dao svoj život za nas kako bismo mi mogli uživati u smrtnosti; i da prihvaćanjem i življenjem evanđelja možemo uživati vječni život.«58
Starješina Bruce McConkie je primijetio:
»Život i djela predsjednika Josepha Fieldinga Smitha okarakterizirale su tri stvari:
1. Njegova ljubav za Gospodina i apsolutna, nepromjenjiva odanost kojom je nastojao pokazati tu ljubav obdržavajući njegove zapovijedi i uvijek činiti one stvari koje će biti mile Gospodinu.
2. Njegova odanost proroku Josephu Smithu i vječnim istinama obnovljenim kroz njega; svom djedu, patrijarhu Hyrumu Smithu… [koji] je umro mučeničkom smrću; i svom ocu, predsjedniku Josephu Smithu, čije je ime zauvijek zapisano u celestijalnom gradu kao onaj koji je odvažno ustrajao čineći djelo onoga čija je krv prolivena kako bismo mi mogli živjeti.
3. Njegovo poznavanje evanđelja i duhovni uvidi; njegova neiscrpna marljivost kao propovjednika pravednosti; i njegovo osobno djelo hranjenja gladnih, odijevanja golih, pohađanja udovica i sirotih, pokazujući pravo bogoslužje podukom i primjerom.«59
Braća predsjednika Smitha u Zboru dvanaestorice vidjeli su ga kao mudrog, sućutnog vođu. Na proslavi njegovog 80. rođendana, drugi članovi Zbora dvanaestorice objavili su počast njemu. Kao dio te počasti, rekli su:
»Mi koji radimo u Vijeću dvanaestorice pod njegovim vodstvom povremeno smo opažali istinsku plemenitost u njegovom karakteru. Svakodnevno vidimo dokaze njegovog razumijevanja i brižnog obzira prema njegovim suradnicima u davanju zaduženja i koordinaciji naših napora s ciljem unaprjeđenja djela Gospodnjeg. Mi jedino želimo da cijela Crkva može osjetiti nježnost njegove duše i njegovu veliku brigu za dobrobit unesrećenih i onih u nevolji. On ljubi sve svece i nikada ne prestaje moliti za grešnika.
S izuzetnim razlučivanjem, čini se da ima dvije smjernice za donošenje krajnje odluke. Koje su želje Prvog predsjedništva? Što je najbolje za Božje kraljevstvo?«60
Predsjednik Crkve
U nedjeljno jutro, 18. siječnja 1970, smrtni život predsjednika Davida McKaya došao je do svršetka. Odgovornost crkvenog vodstva spala je na Zbor dvanaestorice apostola, s 93-godišnjim Josephom Fieldingom Smithom kao njihovim predsjednikom.
Dana 23. siječnja 1970, Zbor dvanaestorice okupio se i službeno podržao predsjednika Smitha na njegovom pozivu predsjednika Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana. Predsjednik Smith odabrao je Harolda Leeja kao prvog savjetnika i N. ona Tannera kao drugog savjetnika. Zatim su sva trojica odijeljeni za ispunjavanje svojih novih odgovornosti.
Predsjednik Joseph Fielding Smith i njegovi savjetnici u Prvom predsjedništvu: predsjednik Harold Lee (sredina) i predsjednik N. on Tanner (desno)
Starješina Ezra Taft Benson, koji je bio prisutan na tom sastanku, prisjećao se: »Imali smo predivan duh jedinstva na našem sastanku i veliki dokaz privrženosti kada su braća zagrlili jedni druge dok je novo vodstvo izabrano i odijeljeno.«61
Starješina Boyd Packer iznio je svoje osobno svjedočanstvo o pozivu predsjednika Smitha:
»Napustio sam ured jednog petka poslijepodne razmišljajući o zaduženju na saboru za vikend. Čekao sam dizalo kako bih se spustio na peti kat.
Kad su se vrata dizala tiho otvorila, tamo je stajao predsjednik Joseph Fielding Smith. Na trenutak sam bio iznenađen što sam ga vidio jer je njegov ured na nižem katu.
Kada sam ga ugledao uokvirenog u hodniku, primio sam snažno svjedočanstvo – tamo stoji prorok Božji. Taj sladak glas Duha koji je sličan svjetlosti, nešto što ima veze s čistim razumom, potvrdio mi je da je ovo prorok Božji.«62
Pod vodstvom predsjednika Smitha, Crkva je nastavila rasti. Na primjer, uspostavljen je 81 okol, uključujući prve okole u Aziji i Africi, a članstvo Crkve premašilo je 3 milijuna. Posvećena su dva hrama – u Ogdenu, Utah, i Provu, Utah.
Čak i kada je Crkva rasla širom svijeta, predsjednik Smith naglašavao je važnost individualnih domova i obitelji. Podsjetio je svece posljednjih dana da »crkvena organizacija zapravo postoji kako pomogla obitelji i njezinim članovima u postizanju uzvišenja«.63 Podučio je: »Obitelj je najvažnija organizacija za vrijeme i vječnost… Volja je Gospodnja osnažiti i sačuvati obiteljsku jedinicu.«64 U nastojanju da osnaži obitelji i pojedince, Crkva je stavila veći značaj na kućnu obiteljsku večer, program koji se potiče od 1909. godine, kada je otac predsjednika Smitha bio predsjednik Crkve. Pod vodstvom predsjednika Josepha Fieldinga Smitha, ponedjeljak je službeno određen za kućnu obiteljsku večer. Tu večer neće se održavati nikakvi crkveni sastanci, a mjesne crkvene zgrade bit će zatvorene.
Unatoč svojoj uznapredovaloj dobi, predsjednik Smith prihvatio se svog poziva djetinjom poniznošću i mladenačkom energijom. U dvije godine i pet mjeseci dok je služio kao prorok, vidioc i objavitelj Crkve, sveci posljednjih dana širom svijeta bili su nadahnuti njegovim porukama.
Izjavio je da smo »mi duhovna djeca Boga, našega Nebeskog Oca«65 i da »moramo vjerovati u Krista i slijediti njegov primjer u našim životima«.66 Svjedočio je da je Joseph Smith »vidio i doslovno stajao u nazočnosti Boga Oca i njegovog Sina Isusa Krista«67 te postao »objavitelj spoznaje o Kristu i spasenja svijetu za ovo doba i pokoljenje«.68
Potaknuo je svece da »ostave mnoge svjetovne stvari«69, ali da vole ljude u svijetu – »da vide dobro u ljudima iako im pokušavamo pomoći prevladati par loših navika«.70 Podsjetio ih je kako je jedan način da pokažemo taj »duh ljubavi i bratstva« tako da dijelimo evanđelje – da »pozovemo sve ljude posvuda da obrate pažnju na riječi vječnog života objavljene u ovo doba«.71
Posegnuo je prema mladima Crkve, sastajući se s velikim zajednicama mladih svetaca posljednjih dana i potičući ih da »budu čvrsti u vjeri unatoč svakoj oprečnosti«.72
Često je govorio obnašateljima svećeništva, podsjećajući ih da su bili »pozvani predstavljati Gospodina i obnašati njegovu ovlast« i potičući ih da »se sjete tko [su] i djeluju u skladu s tim«.73
Potaknuo je sve svece posljednjih dana da prime hramske blagoslove, budu vjerni hramskim savezima i vrate se u hram kako bi primili svete uredbe za njihove pretke. Prije nego što je posvetio hram Ogden Utah, rekao je: »Podsjećam vas da kada posvetimo dom Gospodinu, mi zapravo posvećujemo sebe Gospodnjoj službi, sa savezom da ćemo koristiti dom onako kako je on namijenio da se koristi.«74
»Obdržavajte zapovijedi«, potaknuo je. »Hodajte u svjetlu. Ustrajte do svršetka. Budite odani svakom savezu i obvezi, a Gospodin će vas blagosloviti više nego što možete sanjati.«75
Citirajući predsjednika Brighama Younga, predsjednik Harold Lee opisao je utjecaj i vodstvo predsjednika Smitha: »Predsjednik Young rekao je ovo: ‘Ako živimo našu svetu religiju i pustimo Duhu da vlada, naši životi neće postati tupi ili glupi, već kako se približava kraju, Duh čvršće obuzima tu trajnu suštinu iza vela, crpeći iz dubina vječnog izvora života blistave dragulje razuma, koja okružuje krhko i propadajuće tijelo aureolom besmrtne mudrosti.’
Ovome smo opetovano svjedočili, jer smo bili uključeni u raspravu o vrlo ozbiljnim stvarima – odlukama koje treba donijeti samo predsjednik Crkve. Tada smo vidjeli kako je ta blistava mudrost došla na vidjelo kada je on [predsjednik Smith] rekao stvari koje su nesumnjivo iznad njegovog sadašnjeg razumijevanja stvari koje su mu objavljene iz dubine njegove duše.«76
»Pozvan od Gospoda… na druga i veća djela«
Dana 3. kolovoza 1971, preminula je Jessie Evans Smith, ostavljajući predsjednika Josepha Fieldinga Smitha kao udovca po treći put. Zbog toga, predsjednik Smith otišao je živjeti sa svojom kćeri Ameliom McConkie i njezinim mužem, Bruceom. Njegova druga djeca redovito su se izmjenjivala posjećujući ga i vozeći ga. Nastavio je svakog radnog dana odlaziti u svoj ured, pohađati sastanke i putovati po crkvenoj dužnosti.
Dana 30. lipnja 1972, predsjednik Smith napustio je svoj ured na prvom katu crkvene upravne zgrade pred kraj dana. Sa svojim tajnikom, D. hurom Haycockom, otišao je u ured crkvenog povjesničara, gdje je radio prije nego što je postao predsjednik Crkve. Želio je pozdraviti sve koji su tamo služili. Nakon što se s njima rukovao, otišao je u podrum zgrade kako bi se rukovao s telefonskim operaterima i drugima koji su radili u tom dijelu kako bi pokazao svoju zahvalnost. To je bio njegov posljednji dan u uredu.
U nedjelju, 2. srpnja 1972, svega 17 dana prije svog 96. rođendana, prisustvovao je sakramentalnom sastanku u svom odjelu. Kasnije tog poslijepodneva posjetio je svoje prvorođeno dijete, Josephine, sa svojim sinom Reynoldsom. Te večeri, dok je sjedio u svojoj omiljenoj stolici u domu McConkijevih, preminuo je u miru. Kako je njegov zet kasnije rekao, predsjednik Smith bio je »pozvan od Gospoda, kojeg je toliko volio i tako mu dobro služio, na druga i veća djela u njegovom vječnom vinogradu«.77
Predsjednik Harold Lee, koji je sada bio najviši apostol na zemlji, posjetio je dom McConkijevih kada je čuo za preminuće predsjednika Smitha. On je »tiho došetao do kauča, i klečeći uzeo jednu prorokovu ruku u svoju. Ostao je neko vrijeme u tom položaju, ne govoreći, u molitvi ili meditaciji. Zatim je ustao kako bi izrazio svoju sućut obitelji, svoje divljenje za njihovog oca, i molbu njima da odaju počast predsjedniku Smithu dostojnim življenjem.«78
Počasti »posvećeno[m] čovjek[u] Božje[m]«
Na sprovodu predsjednika Smitha, predsjednik N. on Tanner opisao ga je kao »posvećenog čovjeka Božjeg, onoga koji je tako plemenito služio i Bogu i bližnjima, i koji je vodio primjerom svoju obitelj i posvuda gdje je bio pozvan predsjedavati; onoga za koga se istinski može reći da je bio čovjek bez prevare i bez oholosti. Za njega se nikada ne bi moglo reći«, primijetio je predsjednik Tanner, »da mu ‘više… bijaše na srcu slava ljudska nego slava Božja’ [Ivan 12:43].«79
Predsjednik Harold Lee je rekao: »Brat Tanner i ja voljeli smo ovog čovjeka posljednje dvije i pol godine. Nismo se pretvarali. On je započinjao ljubav, jer je volio nas, a mi smo stajali uz njega, kao što je on stajao uz nas i vjerovao nam.«80
Novine koje su bile kritizirajuće prema predsjedniku Smithu, čak dovodile u pitanje njegov poziv u Dvanaestoricu 60 godina ranije, sada su objavile sljedeću počast: »Joseph Fielding Smith, čovjek nepopustljiv u odanosti svojim uvjerenjima, no ipak blag s obzirom na osnovne potrebe ljudi posvuda, dao je mudar savjet svojim suradnicima, brižnu ljubav svojoj obitelji i uzvišeno vodstvo svojim crkvenim odgovornostima. Nedostajat će nam, no bit će zapamćen s osobitim poštovanjem.«81
Možda je najznačajnija počast bila izjava člana obitelji, zeta predsjednika Smitha, Brucea McConkieja, koji ga je opisao kao »sin Božji; apostol Gospodina Isusa Krista; prorok Svevišnjega; i iznad svega, otac u Izraelu!« Starješina McConkie je prorekao: »Godinama koje dolaze njegov će glas govoriti iz praha kada još nerođena pokoljenja budu učila nauk evanđelja iz njegovih zapisa.«82
Dok proučavate ovu knjigu, naučavanja predsjednika Josepha Fieldinga Smitha pomoći će vam ispuniti tu izjavu. Njegov glas »govorit će iz praha« vama dok »učite nauk evanđelja«.