6. poglavlje

Značaj sakramenta

»Blagovanje ovih simbola predstavlja jednu od najsvetijih uredbi u Crkvi.«

Iz života Josepha Fieldinga Smitha

Dana 5. listopada 1929, nakon 19 godina služenja kao apostol, starješina Joseph Fielding Smith bio je u tabernaklu Salt Lake kako bi dao svoj 39. govor na općem saboru. Rekao je: »Postoji jedna ili dvije misli koje želim predstaviti po pitanju sakramenta, naročito vezano uz sastanke koji su objavom određeni u Crkvi, po zapovijedi Gospodnjoj, za blagovanje ovih simbola koji predstavljaju tijelo i krv Isusa Krista.« Kao uvod u ovu temu, iznio je svoje osjećaje o sakramentu.

»Po mom mišljenju sakramentalni je sastanak najsvetiji od svih sastanaka u Crkvi. Kada razmišljam o okupljanju Spasitelja i njegovih apostola te značajne noći kada je predstavio sakrament; kada razmišljam o toj svečanoj prigodi moje se srce napunja čudom i moji su osjećaju dirnuti. To okupljanje smatram jednim od najsvečanijih i najčudesnijih od početka vremena.

Spasitelj ih je tamo podučio o svojoj nadolazećoj žrtvi, koju u svom čuđenju nisu mogli razumjeti. Otvoreno im je rekao o svojoj smrti i da će njegova krv biti prolivena, a to je rečeno u vrijeme njegove agonije za grijehe svijeta. Bila je to vrlo svečana prigoda; tamo je uspostavljen sakrament, a učenicima je zapovjeđeno da se sastaju često i obilježe smrt i patnju Isusa Krista, jer njegova je žrtva bila za otkupljenje svijeta.

Uskoro će uzeti na sebe odgovornost plaćanja duga koji je došao na svijet kroz pad, da ljudi mogu biti otkupljeni od smrti i iz pakla. Podučio je ljude da će biti uzdignut kako bi mogao privući sve ljude k sebi, i da svi ljudi koji se pokaju i vjeruju u njega, obdržavajući njegove zapovijedi, ne trebaju patiti, jer on će preuzeti na sebe njihove grijehe.«¹

»Ovo činite na moju uspomenu!« (Luka 22:19.)

Naučavanja Josepha Fieldinga Smitha

Gospodin nam je zapovjedio da se često sastajemo radi blagovanja sakramenta.

Blagovanje ovih simbola [kruh i voda] predstavlja jednu od najsvetijih uredbi u Crkvi, uredbu koja je zamijenila klanje i jedenje pashalnog janjeta koji [simbolizira] žrtvu na križu našeg Otkupitelja… Od vremena izlaska iz Egipta do raspeća našeg Otkupitelja, Izraelcima je zapovjeđeno da slave pashu u određeno vrijeme svake godine. Svečane noći prije raspeća Gospodin je promijenio ovu uredbu i umjesto nje ustanovio sakrament. Zapovjeđeno nam je da se često sastajemo, ne samo jednom svake godine, i odlazimo u dom molitve te se tamo sjetimo našeg Otkupitelja, i sklopimo savez s njim u čestom blagovanju ove svete uredbe.²

Osoba koja se udaljava od sakramentalnog sastanka iz tjedna u tjedan, i iz mjeseca u mjesec, a ništa je ne sprečava da dođe, nije odana istini. Ona je ne voli. Da je voli, prisustvovala bi blagovanju ovih simbola – samo mali komadić kruha, mala čašica vode. Ona bi to željela učiniti da nam pokaže svoju ljubav za istinu i svoje odano služenje Sinu Božjem.³

Pozvani smo obilježavati ovaj veliki događaj [pomirenje Isusa Krista] i stalno ga čuvati u našim mislima. Za ovu smo svrhu pozvani zajedno jednom svaki tjedan blagovati ove simbole, svjedočeći da se sjećamo našeg Gospodina, da smo voljni preuzeti na sebe ime njegovo i da ćemo obdržavati njegove zapovijedi. Ovaj smo savez pozvani obnavljati svaki tjedan, i ne možemo zadržati Duha Gospodnjeg ako se dosljedno ne držimo ove zapovijedi. Ako ljubimo Gospodina prisustvovat ćemo tim sastancima u duhu bogoštovlja i molitve, sjećajući se Gospodina i saveza koje trebamo obnoviti svaki tjedan kroz sakrament kako je to on od nas zatražio.⁴

Blagujemo od sakramenta u sjećanje na pomirenje Isusa Krista.

Dužnost je članova Crkve hodati ponizno i vjerno u spoznaji i razumijevanju pomirenja Isusa Krista… Imam osjećaj, a volio bih biti u krivu, ali mislim da nisam, da vrlo veliki postotak članova Crkve ne shvaća što znači jesti komadić kruha, piti malu čašicu vode u sjećanje na prolijevanje krvi našeg Spasitelja, Isusa Krista, i njegovu žrtvu na križu.

Dopustite mi da vam svratim pažnju na blagoslov [kruha]. Pročitat ću ga ponizno kako bismo razumjeli što je u njemu:

»O Bože, Vječni Oče, molimo te u ime Sina tvojega Isusa Krista, blagoslovi i posveti kruh ovaj dušama svih onih koji ga budu blagovali; da ga jedu na spomen tijela Sina tvojega i posvjedoče tebi, o Bože, Vječni Oče, da su voljni preuzeti ime Sina tvojega i uvijek ga se spominjati, i obdržavati zapovijedi njegove koje im on dade, da Duh njegov uvijek bude s njima. Amen.« [NiS 20:77.]…

Da ga jedu na spomen njega. Znači li to da ću se samo sjećati da su ga prije gotovo 2000 godina uzeli opaki ljudi, objesili ga na križ, zabili čavle u njegove ruke i stopala te ga ostavili da umre? Za mene to ima daleko dublje značenje. Da ga se sjećamo – zašto je on bio na križu? Koja korist dolazi [meni] jer je on bio na križu? Kroz kakvu je patnju prošao na križu kako bih ja mogao biti otkupljen ili oslobođen od svojih grijeha?

Čovjek će naravno pomisliti: Čavli su zabijeni u njegove ruke i stopala te je visio dok nije umro… Što je još propatio? To je nešto što mislim da nas većina previdi. Uvjeren sam da njegova najveća patnja nije bila zabijanje čavala u njegove ruke i stopala te vješanje na križ, koliko god bolno i strašno to bilo. On je nosio drugi teret koji je bio daleko značajniji i snažniji. Kako? Ne razumijemo to jasno, ali sam spoznao tračak.⁵

Pretpostavljam kako nema nikoga među nama tko nije učinio nešto pogrešno, a zatim žalio i želio da to nije učinio. Tada nas je naša savjest udarila i bili smo vrlo, vrlo očajni. Jeste li prošli kroz to iskustvo? Ja jesam… Ali ovdje imamo Sina Božjeg koji nosi teret mojih prijestupa i vaših prijestupa… Njegova najveća muka nisu bili čavli u njegovim rukama i njegovim stopalima, koliko god to strašno bilo, već muka uma na neki način koji mi nije jasan. Ali on je ponio teret – naš teret. Ja sam mu pridodao; i vi također. Kao i svi drugi. Preuzeo je na sebe platiti cijenu kako bih mogao izbjeći – kako biste vi mogli izbjeći – kaznu uz uvjet da primimo njegovo evanđelje i budemo odani i vjerni u njemu.

O tome ja pokušavam razmišljati. To je ono čega se ja sjećam – bolna agonija kada je u molitvi vapio svom Ocu da ga mine kalež. On nije molio samo za olakšanje od zabijanja čavala u njegove ruke ili u njegova stopala, on je imao daleko ozbiljniju muku od svega toga, na neki način koji ne razumijem.⁶

Nemoguće je slabim smrtnicima, a mi smo svi slabi, potpuno razumjeti širinu patnje Sina Božjega. Ne možemo shvatiti cijenu koju je morao platiti. On je rekao proroku Josephu Smithu:

»Jer, gle, ja, Bog, pretrpjeh to za sve da ne bi trpjeli oni koji se obrate. No, ne obrate li se oni, moraju trpjeti kao i ja. To trpljenje prouzroči da ja, kao Bog, najveći od svih, uzdrhtim od bola, i da krvarim iz svake pore i da mi trpi tijelo i duh – I htjedoh da ne pijem tu gorku čašu, i zgrozih se – Ipak, slava budi Ocu, ja ispih i dovrših priprave svoje sinovima ljudskim.« [NiS 19:16–19.]

Međutim, unutar našeg je dohvata znati i shvatiti da je ova bolna agonija njegove žrtve nama donijela najveći blagoslov koji je uopće moguće dati. Štoviše, možemo shvatiti da je ova ekstremna patnja – koja je izvan moći smrtnog čovjeka da je ili ostvari ili izdrži – poduzeta je zbog velike ljubavi koju Otac i Sin imaju za čovječanstvo…

Ako potpuno cijenimo mnoge blagoslove koji su naši kroz otkupljenje koje je učinjeno za nas, nema ništa što bi Gospodin mogao tražiti od nas, a da to ne bismo željno i voljno učinili.⁷

Siguran sam da kad bismo si mogli predočiti sliku – kao što sam ja to pokušao mnogo puta – svečane prigode kada se Spasitelj sastao sa svojim apostolima; kada bismo ih mogli vidjeti okupljene, Gospodina u njegovoj tuzi, tugujući za grijehe svijeta, tugujući za jednog od svojih apostola koji će ga izdati, a ipak podučavajući preostalih jedanaest muškaraca koji su ga voljeli i sklapajući savez s njima, siguran sam da bismo u našim srcima osjetili da ga nikada nećemo zaboraviti. Kada bismo ih mogli vidjeti tamo okupljene i shvatiti težinu tereta koji je bio na našem Gospodinu; i nakon toga njihovu večeru i pjevanje pjesme, njihov odlazak, Gospodina koji će biti izdan, izrugivan i ismijavan, učenike koji će ga zanijekati u najtežem trenutku njegove nevolje – ako bismo mogli razumjeti sve to, koliko god malo, a siguran sam da malo mora biti, moja braćo i sestre, zauvijek bismo željeli hodati u svjetlu istine. Ako bismo mogli vidjeti Spasitelja ljudi kako pati u vrtu i na križu i potpuno shvatiti sve što to za nas znači, željeli bismo obdržavati njegove zapovijedi i ljubili bismo Gospodina, našeg Boga, svim svojim srcem, svom našom moću, umom i snagom, i služili bismo im u ime Isusa Krista.⁸

Naša je dužnost pomno razmotriti saveze koje sklapamo kada blagujemo sakrament.

Volio bih kada bismo mogli pridobiti članove Crkve da jasnije razumiju saveze koje sklapaju kada blaguju od sakramenta na našim sakramentalnim sastancima.⁹

Vidio sam dva člana Crkve kako sjede zajedno [na sakramentalnom sastanku], započinju razgovor, zaustavljaju se dovoljno dugo za blagoslov vode ili kruha, a zatim nastavljaju svoj razgovor… To je za mene šokantno, a siguran sam i Gospodinu.¹⁰

Naša je dužnost pažljivo i pomno razmotriti prirodu [sakramentalnih] molitvi kada ih čujemo na našim sastancima. Postoje četiri vrlo važne stvari za koje sklapamo savez da ćemo ih učiniti svaki puta kada blagujemo ove simbole, a u blagovanju je čin koji pokazuje da ćemo se potpuno držati obveza, i tako one postaju obvezujuće za nas. To je sljedeće:

1. emo u sjećanje na tijelo Isusa Krista, obećavajući da ćemo se uvijek sjećati njegovog ranjenog tijela ubijenog na križu.

2. emo u sjećanje na krv koja je prolivena za grijehe svijeta, koja je pomirila za Adamov prijestup, i koja nas oslobađa od naših vlastitih grijeha uz uvjet iskrenog pokajanja.

3. apamo savez da ćemo biti voljni preuzeti na sebe ime Sinovljevo i uvijek ga se spominjati. U obdržavanju ovog saveza obećavamo da ćemo se zvati njegovim imenom i nikada ne učiniti ništa što bi moglo donijeti sramotu ili prijekor na to ime.

4. apamo savez da ćemo obdržavati njegove zapovijedi koje nam je dao; ne jednu zapovijed, već da ćemo biti voljni »živjet[i]… od svake riječi što izlazi iz usta Božjih«. [NiS 84:44.]

Ako ćemo učiniti te stvari tada nam je obećano stalno vodstvo Duha Svetoga, a ako ne učinimo te stvari, nećemo imati to vodstvo.¹¹

Želim vam postaviti nekoliko pitanja, i obraćam se, naravno, svim članovima Crkve. Mislite li da će čovjek koji dolazi na sakramentalnu službu u duhu molitve, poniznosti i bogoštovlja, i koji blaguje od ovih simbola koji predstavljaju tijelo i krv Isusa Krista, svjesno prekršiti zapovijedi Gospodnje? Ako čovjek potpuno shvaća što znači kada blaguje od sakramenta, da sklapa savez da će na sebe uzeti ime Isusa Krista i uvijek ga se spominjati i obdržavati zapovijedi njegove, a taj se savez obnavlja iz tjedna u tjedan – mislite li da će takav čovjek podbaciti u plaćanju svoje desetine? Mislite li da će takav čovjek prekršiti šabat ili zanemariti Riječ mudrosti? Mislite li da će podbaciti u molitvi, i da neće izvršavati dužnosti u svojem zboru i druge dužnosti u Crkvi? Čini mi se da je nešto poput kršenja ovih svetih načela i dužnosti nemoguće kada čovjek zna što znači tako se zavjetovati tjedan za tjednom Gospodinu i pred svecima.¹²

»Naša je dužnost pažljivo i pomno razmotriti prirodu [sakramentalnih] molitvi kada ih čujemo.«

Prijedlozi za proučavanje i podučavanje

Pitanja

U dijelu »Iz života Josepha Fieldinga Smitha«, predsjednik Smith iznosi svoja razmišljanja o vremenu kada je Spasitelj uspostavio sakrament. Zašto je ovaj događaj značajan za vas?
Dok proučavate 1. odsjek, razmotrite važnost odlaska na sakramentalni sastanak svaki tjedan. Kako se možete pripremiti za sakramentalni sastanak? Što roditelji mogu učiniti kako bi pomogli svojoj djeci da se pripreme?
Što iz razmišljanja predsjednika Smitha kada je blagovao sakrament ostavlja dojam na vas? (Vidi 2. odsjek.) Što možemo učiniti da se sjetimo Spasitelja i njegovog pomirenja kada blagujemo sakrament?
Obratite pažnju na saveze navedene u 3. odsjeku. Tiho promislite što mislite o ovim savezima. Kako ovi savezi utječu na vaš život?

Povezani stihovi iz Svetih pisama

Matej 26:26–29; 1. inćanima 11:23–29; 3. i 18:1–13; Mormon 9:29; Moroni 4–5; NiS 20:75–79; 59:9–12

Pomoć pri podučavanju

»Zadužite sudionike da pročitaju odabrana pitanja s kraja poglavlja (pojedinačno ili u malim grupama). Zamolite ih da potraže učenja u poglavlju koja se odnose na ta pitanja. Zatim ih pozovite da iznesu svoja mišljenja i uvide ostatku grupe« (sa stranice vii) u ovoj knjizi).