Ne boj se! Samo vjeruj!
predsjednik Dieter F. Uchtdorf
drugi savjetnik u Prvom predsjedništvu
Kada odaberemo vjerovati, primjenjivati vjeru na pokajanje i slijediti svog Spasitelja, Isusa Krista, otvaramo svoje duhovne oči raskoši koju jedva možemo zamisliti.
Babilon i Daniel
Prije 2 600 godina Babilon je bio velika svjetska supersila. Jedan je antički povjesničar opisao babilonske zidine koje su okruživale grad kao veće od 90 metara i deblje od 25 metara. »U veličanstvenosti«, napisao je, »nema drugog grada koji mu je ravan .«1
U to vrijeme Babilon je bio svjetski centar obrazovanja, prava i filozofije. Njegova je vojna moć bila bez premca. Razbila je moć Egipta. Napala, zapalila i opljačkala asirski glavni grad, Ninivu. Lako je osvojila Jeruzalem i odnijela najbolju i najpametniju djecu Izraela natrag u Babilon kako bi služila kralju Nabukodonozoru.
Jedan od tih zarobljenika bio je mladić imenom Daniel. Mnogi učenjaci vjeruju da je u to vrijeme Daniel imao između 12 i 17 godina. Razmislite o tome, moji dragi mladi obnašatelji Aronovog svećeništva: Daniel je vrlo vjerojatno bio vaših godina kada su ga odveli na kraljev dvor da bi ga podučavali jeziku, zakonima, vjeri i znanosti svjetovnog Babilona.
Možete li zamisliti kako biste se osjećali da ste prognani iz svog doma, natjerani na hodanje 800 kilometara do stranog grada i indoktrinirani u vjeri svojih neprijatelja?
Daniel je bio odgajan kao Jahvin sljedbenik. Vjerovao je i štovao Abrahamovog, Izakovog i Jakovljevog Boga. Proučavao je riječi proroka i znao za Božju interakciju s ljudima.
No sada je, u vrlo mladoj dobi, postao zatočenik i učenik u Babilonu. Pritisak da napusti svoja stara i prihvati babilonska vjerovanja mora da je bio ogroman. No on je ostao dosljedan svojoj vjeri – riječju i djelom.
Mnogi od vas znaju kakav je osjećaj braniti nepopularnu istinu. Rečeno današnjim žargonom, govorimo o tome kada nas netko tko se ne slaže s nama »skuri«. No Daniel nije samo riskirao biti javno ismijan. U Babilonu su oni koji su izazivali vjerske autoritete – figurativno i doslovno – znali što to znači biti »zapaljen«. Samo pitajte Danielove prijatelje Šadraka, Mešaka i Abed Nega.2
Ne znam je li za Daniela bilo lako biti vjernik u takvom okruženju. Neki su ljudi blagoslovljeni vjernim srcem – čini se da njima vjera dolazi kao dar s neba. No pretpostavljam da je Daniel bio poput mnogih od nas koji moraju raditi na svojim svjedočanstvima. Uvjeren sam da je Daniel provodio mnoge sate na koljenima moleći se, polažući svoja pitanja i strahove na oltar vjere, čekajući Gospodinovo razumijevanje i mudrost.
I Gospodin je blagoslovio Daniela. Iako je njegova vjera bila ismijana i na kušnji, ostao je vjeran onome što je po iskustvu znao da je ispravno.
Daniel je vjerovao. Daniel nije sumnjao.
Zatim je jedne noći kralj Nabukodonozor usnuo san koji je uznemirio njegov um. Okupio je tim učenjaka i savjetnika i zahtijevao da mu opišu san i otkriju njegovo značenje.
Oni to naravno nisu mogli. »Nitko ne može učiniti ono što tražite«, branili su se. No to je Nabukodonozora samo još više razljutilo pa je zapovjedio da se sve mudrace, čarobnjake, astrologe i savjetnike sasječe na komadiće – uključujući Daniela i ostale mlade učenike iz Izraela.
Vi koji ste upoznati s Danielovom knjigom znate što se sljedeće dogodilo. Daniel je zatražio još malo vremena od Nabukodonozora te su on i njegovi vjerni pratioci otišli na izvor svoje vjere i moralne snage. Molili su se Bogu i tražili božansku pomoć u tom ključnom trenutku u njihovom životu. »I objavi se tajna Danielu u… viđenju.«3
Daniel, mladić iz pokorenog naroda – zlostavljanog i progonjenog zbog svoje neobične vjere – došao je pred kralja i otkrio mu njegov san i svoje tumačenje.
Od toga dana, kao izravan rezultat svoje vjernosti Bogu, Daniel je postao pouzdan kraljev savjetnik, slavan po svojoj mudrosti u cijelom Babilonu.
Dječak koji je vjerovao i živio svoju vjeru postao je čovjek od Boga. Prorok. Knez pravednosti.4
Jesmo li i mi poput Daniela?
Sve nas koji nosimo sveto svećeništvo od Bog, pitam, jesmo li poput Daniela?
Ostajemo li vjerni Bogu?
Primjenjujemo li ono što propovijedamo ili smo kršćani samo nedjeljom?
Odražavaju li jasno naše dnevne radnje ono što tvrdimo da vjerujemo?
Pomažemo li »siromasima i potrebitima, bolesnicima i ucviljenima«?5
Pričamo li samo priču ili entuzijastično kročimo tim putem?
Braćo, mnogo nam je dano. Učili su nas božanske istine iz obnovljenog evanđelja Isusa Krista. Povjerena nam je svećenićka ovlast za pomoć bližnjima i izgradnju Božjeg kraljevstva na zemlji. Živimo u vrijeme velikih izljeva duhovne moći. Imamo puninu istine. Imamo ključeve svećeništva kao pečat na zemlji i na nebu. Sveta pisma i učenja živućih proroka i apostola dostupna su nam kao nikad prije.
Moji dragi prijatelji, nemojmo olako shvaćati ove stvari. Velike odgovornosti i obaveze dolaze s ovim blagoslovima i povlasticama. Uzdignimo se do njih.
Antički grad Babilon je u ruševinama. Njegov je sjaj davno prošao. No babilonska svjetovnost i opačina žive i dalje. Sada je na nama da živimo kao vjernici u svijetu nevjerice. Na nama je da svakodnevno primjenjujemo načela obnovljenog evanđelja Isusa Krista i živimo vjerni Božjim zapovijedima. Morat ćemo ostati mirni pod pritiskom vršnjaka, izbjegavati utjecaj popularnih trendova ili lažnih proroka i zanemarivati ismijavanje bezbožnika, odupirati se kušnjama zla i prevladati vlastitu lijenost.
Samo razmislite o tome. Koliko bi lakše bilo Danielu da se samo pokorio babilonskim običajima? Mogao je zanemariti ograničavajući kodeks ponašanja koji je Bog dao djeci Izraela. Mogao se gostiti bogatom trpezom koju pruža kralj i prepuštati se svjetovnim zadovoljstvima naravnog čovjeka. Izbjegao bi ismijavanje.
Bio bi popularan.
Uklopio bi se.
Put mu je mogao biti manje kompliciran.
To jest, dakako, do dana kada je kralj zatražio tumačenje svog sna. Tada bi Daniel uvidio da je, kao i ostatak babilonskih »mudraca«, izgubio vezu s istinskim izvorom svjetla i mudrosti.
Daniel je prošao svoju kušnju. Naša se nastavlja.
Hrabrost vjerovati
Sotona, naš neprijatelj, želi da podbacimo. Širi laži kao dio svojih napora da uništi našu vjeru. Podmuklo sugerira da su skeptici, cinici i sumnjivci sofisticirani i inteligentni, dok su oni koji vjeruju u Boga i njegova čudesa naivni, slijepi ili im je ispran mozak. Sotona će tvrditi da je baš »kul« sumnjati u duhovne darove i naučavanja istinitih proroka.
Želio bih da mogu pomoći svima da shvate ovu jednostavnu činjenicu: mi vjerujemo u Boga zbog stvari koje znamo srcem i umom, a ne zbog stvari koje ne znamo. Naša duhovna iskustva ponekad su previše sveta da bi se mogla objasniti svjetovnim izrazima, ali to ne znači da nisu stvarna.
Nebeski Otac pripremio je za svoju djecu duhovnu gozbu, nudeći svaku moguću vrstu izuzetne hrane – ipak, umjesto da uživaju u ovim duhovnim darovima, cinici se zadovoljavaju promatranjem s udaljenosti, obavijeni skepticizmom, sumnjom i nepoštovanjem.
Zašto bi itko hodao kroz život zadovoljen svjetlom svijeće svojeg vlastitog razumijevanja kada bi obraćanjem našem Nebeskom Ocu mogli iskusiti jarko sunce duhovnog znanja koje bi proširilo njihove umove mudrošću i ispunilo njihove duše radošću?
Kada vi i ja razgovaramo s ljudima o vjeri i uvjerenjima, ne čujemo li često: »Želio bih vjerovati kao i ti«?
U takvoj je izjavi sadržana još jedna Sotonina obmana: da je vjera dostupna nekim ljudima, a drugima ne. U vjeri nema čarolije. Ali želja za vjerovanjem je prvi korak! Bog ne gleda tko je tko.6 On je naš Otac. Želi razgovarati s vama. Međutim, potrebno je malo znanstvene radoznalosti – eksperiment s riječju Božjom – i primjenjivanje »zrnca vjere«.7 Također je potrebno malo poniznosti. Zahtijeva otvoreno srce i um. Zahtijeva traganje u punom smislu te riječi. I, možda najteže od svega, zahtijeva strpljivost i čekanje Gospodina.
Ako se ne potrudimo vjerovati, onda smo poput čovjeka koji isključi reflektor i potom ga krivi za to što ne daje svjetla.
Nedavno sam bio iznenađen i ožalošćen pričom o obnašatelju Aronovog svećeništva koji se ponosio time što se udaljio od Boga. Rekao je: »Ako mi se Bog objavi, tada ću vjerovati. Dotad ću naći istinu oslanjajući se na svoje vlastito razumijevanje i intelekt u osvjetljivanju puta koji je preda mnom.«
Ne znam kakvo je srce tog mladića, ali nisam mogao a da se veoma ne sažalim nad njim. Kako je olako odbacio darove koje mu je Gospodin nudio. Ovaj je mladić isključio reflektor i zatim se činio samozadovoljan svojim pametnim opažanjima da ne postoji svjetlo.
Nažalost, čini se da je ovo danas prilično popularan stav. Ako možemo na Boga svaliti teret dokazivanja, mislimo da se možemo opravdati što Božje zapovijedi ne shvaćamo ozbiljno i što ne preuzimamo odgovornost za svoju vezu s našim Nebeskim Ocem.
Braćo, želim biti jasan: nema ničeg plemenitog ili zadivljujućeg u cinizmu. Skepticizam je lak – svatko može biti skeptičan. Život ispunjen vjerom je taj koji zahtijeva moralnu snagu, posvećenje i hrabrost. Oni koji se čvrsto drže vjere mnogo su impresivniji od onih koji se prepuštaju sumnji kada se pojave zagonetna pitanja ili brige.
No ne bi nas trebalo iznenaditi da se u društvu vjera ne cijeni. Svijet ima dugu povijest odbacivanja onoga što ne razumije. Posebno mu je teško shvatiti stvari koje se ne mogu vidjeti. No samo zato što nešto ne možemo vidjeti svojim fizičkim očima ne znači da to ne postoji. Zaista, »na nebu i na zemlji ima više stvari, nego što… možemo sanjati« u našim udžbenicima, znanstvenim časopisima i svjetovnim filozofijama.8 Svemir je prepun dubokih i začuđujućih čudesa – stvari koje se mogu razumjeti samo kroz duhovne oči.
Obećanje vjere
Kada odaberemo vjerovati, primjenjivati vjeru na pokajanje i slijediti svog Spasitelja, Isusa Krista, otvaramo svoje duhovne oči raskoši koju jedva možemo zamisliti. Stoga će naša vjera i uvjerenja ojačati i vidjet ćemo još i više.9
Braćo, svjedočim da će vam Spasitelj i u najtežim vremenima reći kao što je rekao i tjeskobnom ocu na napučenoj ulici u Galileji: »Ne boj se! Samo vjeruj.«10
Možemo odabrati vjerovati.
Jer u vjeri otkrivamo zoru svjetla.
WOtkrit ćemo istinu.11
Pronaći ćemo mir.12
Zbog svojih uvjerenja nikada nećemo gladovati, nikada žeđati.13 Darovi Božje milosti omogućit će nam da budemo dosljedni u svojoj vjeri te će napuniti naše duše kao »izvor one vode što struji u život vječni«.14 Iskusit ćemo istinsku i trajnu radost.15
Stoga, dragi moji prijatelji, moja voljena braćo u Božjem svećeništvu:
Imajte hrabrosti vjerovati.
Ne bojte se, samo vjerujte.
Stanite uz Daniela.
Molim se da svatko od nas—mladi i stari—nađe obnovljenu snagu, hrabrost i želju za vjerovanjem. U ime uskrslog Isusa Krista. Amen.