Sjećanje na onoga u koga se uzdamo

starješina Allen D. Haynie

iz Sedamdesetorice

Naša nada da ponovo živimo s Ocem ovisi o Pomirenju Isusa Krista.

Kada sam imao devet godina, moja sijeda, metar i pol visoka baka s majčine strane došla je kako bi nekoliko tjedana provela s nama u našem domu. Jedno poslijepodne dok je bila tamo, moja dva starija brata i ja odlučili smo iskopati rupu u polju preko puta naše kuće. Ne znam zašto smo to učinili. Ponekad dječaci kopaju rupe. Malo smo se zaprljali, ali ne tako strašno da bi nas to dovelo u nevolju. Drugi su dječaci u susjedstvu vidjeli kako je uzbudljivo kopati rupu i počeli su pomagati. Tada smo se svi još više zaprljali. Zemlja je bila tvrda pa smo dovukli vrtno crijevo i namočili dno rupe kako bismo omekšali zemlju. Zaprljali smo se blatom dok smo kopali, ali rupa je postala dublja.

Netko u našoj grupi je odlučio da bismo trebali rupu pretvoriti u bazen pa smo je napunili vodom. Kako sam bio najmlađi i htio sam se uklopiti, nagovorili su me da skočim u vodu i isprobam bazen. Sada sam zaista bio prljav. Nisam započeti s idejom da budem prekriven blatom, no tamo sam završio.

Kada mi je postalo hladno prešao sam ulicu namjeravajući ući u moju kuću. Moja me baka presrela na vratima i odbila me pustiti unutra. Rekla mi je da bih, kada bi me pustila da uđe, ostavio blatnjav trag u kuću koju je upravo očistila. Stoga sam napravio što bi napravio i svaki drugi devetogodišnjak u tim okolnostima i otrčao do stražnjih vrata, ali je ona bila brža nego što sam mislio. Razljutio sam se, udarao nogama po podu i tražio da uđem u kuću, ali su vrata ostala zatvorena.

Bio sam mokar, blatnjav i smrznut i u svojoj djetinjoj mašti pomislio sam da ću umrijeti u svom dvorištu. Konačno, pitao sam je što moram učiniti da bih ušao u kuću. Prije nego što sam se snašao, stajao sam u stražnjem dvorištu dok me baka polijevala vodom iz crijeva. Nakon naizgled cijele vječnosti, baka me proglasila čistim i dopustila mi da uđem u kuću. U kući je bilo toplo i mogao sam obući suhu, čistu odjeću.

S tom usporedbom iz stvarnog života na umu, razmislite o sljedećim riječima Isusa Krista: »I ništa nečisto ne može ući u kraljevstvo njegovo. Stoga ništa ne ulazi u pokoj njegov doli onih koji opraše haljine svoje u krvi mojoj zbog vjere svoje i obraćenja od svih grijeha svojih, i vjernosti svoje do svršetka.«¹

Stajanje izvan moje kuće dok me baka polijevala vodom je bilo neugodno i naporno. Biti uskraćeni od mogućnosti da se vratimo i budemo s našim Ocem na Nebu jer smo odabrali ostati zaprljani zbog blatnjave rupe grijeha bilo bi vječno tragično. Ne trebamo se zavaravati oko toga što je potrebno da bismo se vratili i ostali u nazočnosti našeg Oca na Nebu. Moramo biti čisti.

Prije nego što smo došli na ovu zemlju, kao duhovni sinovi i kćeri sudjelovali smo u velikom vijeću.² Svi smo bili pozorni i nitko nije zaspao. Na tom je vijeću naš Otac na Nebu predstavio naum. Zato što je naum očuvao našu slobodu izbora i zahtijevao da učimo iz vlastitog iskustva, a ne samo iz njegovog, znao je da ćemo griješiti. Također je znao da će nas grijeh učiniti nečistima i onemogućiti nam da se vratimo u njegovu nazočnost, jer tamo gdje on živi je čišće i od kuće koju je moja baka očistila.

Zato jer nas naš Otac na Nebu voli i ima kao svoj cilj »ostvarivati [našu] besmrtnost i život vječni«,³ njegov je naum uključivao ulogu Spasitelja – nekoga tko nam može pomoći da postanemo čisti bez obzira koliko smo prljavi postali. Kada je naš Otac na Nebu objavio potrebu za Spasiteljem, vjerujem da se svatko od nas okrenuo i pogledao u Isusa Krista, Prvorođenog u duhu, onoga koji je napredovao do toga da postane poput Oca.⁴ Vjerujem da je svatko od nas znao da to mora biti on, da nitko drugi od nas ostalih to ne bi mogao učiniti, već da on može i da on bude.

U Getsemanskom vrtu i na križu na Golgoti, Isus Krist je trpio u tijelu i duhu, tresao se boli, krvario iz svake pore, preklinjao svog Oca da udalji gorki kalež od njega,⁵ no ipak ga je okusio.⁶ Zašto je to učinio? Njegovim riječima, želio je slaviti svog oca i završiti njegove »priprave... sinovima ljudskim.«⁷ Želio je ispuniti svoj savez i omogućiti naš povratak kući. Što on želi zauzvrat? Jednostavno nas moli da ispovjedimo svoje grijehe i pokajemo se da ne bismo morali trpjeti kao on.⁸ On nas poziva da postanemo čisti da ne bismo bili ostavljeni izvan kuće našeg Oca na Nebu.

Iako je izbjegavanje grijeha poželjan način života, dokle god postoji Pomirenje Isusa Krista, nije važno kakve smo grijehe počinili ili koliko duboko smo potonuli u poznatu rupu. Nije važno što se sramimo ili nam je neugodno zbog grijeha koji nas, kao što je prorok Nefi rekao, »lako zavodi«.⁹ Nije važno što smo jednom davno tzamijenili pravo rođenja za porciju hrane.¹⁰

Ono što je važno je da je Isus Krist, Sin Božji, trpio »mnoge boli i nevolje, i napastovanja svakovrsna« da bi »po tijelu upoznao kako u pomoć pritjecati narodu svojemu u slabostima njihovim«.¹¹ Ono što je važno da je bio voljan spustiti se,¹² doći na ovu zemlju i biti »ispod svih stvari«¹³ i trpjeti »veća proturječja nego što bi ijedan čovjek« ikad mogao.¹⁴ Ono što je važno je da se Krist zalaže za nas kod Oca, »govoreći: FOče, promotri trpljenja i smrt onoga koji nikakva grijeha učinio nije; koji ti je silno omilio … Stoga, Oče, poštedi tu braću moju koja vjeruju u ime moje, da se k meni dođu i imadnu život vječni.«¹⁵ To je ono što je uistinu važno i što bi trebalo dati svakome od nas novu nadu i odlučnost da pokušamo još jednom, jer on nas nije zaboravio.¹⁶

Svjedočim da se Spasitelj nikada neće odvratiti od nas kada ga ponizno tražimo kako bismo se pokajali, neće smatrati izgubljenim slučajem, neće reći: »Oh ne, ne vi opet«, neće nas odbaciti zbog toga što nismo uspjeli shvatiti kako je teško izbjeći grijeh. On sve to razumije savršeno, uključujući osjećaji tuge, srama i razočarenja koji su neminovne posljedice grijeha.

Pokajanje je stvarno i djeluje. Ono nije fiktivno iskustvo ili proizvod »pomračena uma«.¹⁷ Ima moć podići breme i zamijeniti ga nadom. Može dovesti do moćne promjene srca koja čini da »više nemamo sklonosti činiti zlo, već neprestance činiti dobro«.¹⁸ Pokajanje iz nužde nije lako. Stvari od vječnog značaja rijetko jesu. No, rezultat je vrijedan toga. Kao što je predsjednik Boyd K. Packer svjedočio u svojem posljednjem obraćanju Sedamdesetorici Crkve: »Misao je sljedeća: Pomirenje ne ostavlja otiske niti tragove. Ono što popravi je popravljeno … Pomirenje ne ostavlja tragove niti otiske. Jednostavno iscjeljuje, a ono što iscijeli ostane iscijeljeno.«¹⁹

Tako i naša nada da ponovno živimo s Ocem ovisi o Pomirenju Isusa Krista, o spremnosti jednog bezgrešnog Bića preuzeti na sebe, bez obzira na činjenicu da pravda nema pravo na njega, kolektivnu težinu prijestupa cijelog čovječanstva, uključujući i one grijehe koje su neki sinovi i kćeri Božje nepotrebno odabrali trpjeti sami.

Kao članovi Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana pridajemo veću moć Spasiteljevom Pomirenju od većine drugih ljudi jer znamo da ako sklopimo saveze, stalno se kajemo i ustrajemo do kraja, on će nas učiniti subaštinicima njegovim²⁰ i poput njega ćemo primiti sve što Otac ima.²¹ Ovo je značajan nauk, i istinit je. Pomirenje Isusa Krista čini Spasiteljev poziv »budite savršeni, kao što je savršen Otac vaš nebeski«²² savršeno mogućim umjesto da je razočaravajući i izvan dosega.

Sveta pisma podučavaju da se svakom pojedincu »ima suditi po svetoj presudi Božjoj«.²³ Tog dana nećemo imati priliku sakriti se u mnoštvu ili okriviti druge kao izgovor za vlastitu nečistoću. Srećom, Sveta pisma također podučavaju da će Isus Krist, koji je patio za naše grijehe, koji je naš zagovornik kod Oca, koji nas naziva svojim prijateljima, koji nas voli sve do kraja, naposljetku biti naš sudac. edan od često zanemarenih blagoslova Pomirenja Isusa Krista je da “Otac … je sav sud dao Sinu«.²⁴

Braćo i sestre, ako se osjetite obeshrabreno ili se pitate možete li ikada izaći iz duhovne rupe koju ste iskopali, molim vas, zapamtite tko stoji »između [nas] i pravednosti«, tko je »ispunjen sućuti prema sinovima ljudskim« i tko je preuzeo na sebe naše opačine i prijestupe te je »zadovoljio zahtjeve pravde«.²⁵ Drugim riječima, kao što je Nefi činio u trenutku kolebanja, jednostavno se sjetite da »znade[te] ipak u koga se uzda[te]«,²⁶ samog Isusa Krista, a zatim se pokajte i iskusite ponovno »savršen odsjaj nade«.²⁷ I ime Isusa Krista. Amen.