Evo ti majke

starješina Jeffrey R. Holland

iz Zbora dvanaestorice apostola

Nikakva ljubav u smrtnosti nije ni približna čistoj ljubavi Isusa Krista nego što je nesebična ljubav odane majke spram njezinog djeteta.

Dopustite mi da se pridružim svima vama u pozdravljanju starješine Ronalda A. Rasbanda, starješine Garyja E. Stevensona i starješine Dalea G. Renlunda i njihovih supruga u najslađoj suradnji koju mogu zamisliti.

Prorokujući o Spasiteljevom Pomirenju, Izaija je napisao: »On je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo«.¹ Veličanstveno viđenje posljednjih dana naglasilo je da »[Isus] dođe na svijet… i ponese grijehe svijeta«.² I drevna i suvremena Sveta pisma svjedoče da »on ih otkupljivaše, i podnašaše, i vođaše ih u sve dane drevne«.³ Omiljena nas crkvena pjesma moli: »Glas svojeg Izbavitelja čuj!«⁴

Podnijeti, podnio, nositi, izbaviti. To su snažne, bodreće mesijanske riječi. Sadrže pomoć i nadu za sigurno kretanje od mjesta na kojem se nalazimo do mjesta na kojem trebamo biti – no, na koje ne možemo stići bez pomoći. Te riječi označavaju teret, borbu i umor – riječi najprikladnije u opisivanju poslanja onoga koji nas pod neizrecivom cijenom uzdiže kada padnemo, nosi nas naprijed kada nestane snaga, sigurno nas vraća kući kada se sigurnost čini daleko od našeg dosega. »Otac me moj posla«, rekao je, »da budem uzdignut na križ… da, kao što ljudi uzdigoše mene, i… njih [se] uzdigne… preda me.«⁵

No, možete li čuti ovaj jezik u drugom području ljudskog poduhvata u kojem koristimo riječi poput podnijeti i podnio,nositi i uzdići,raditi i izbaviti? Kao što je Isus rekao Ivanu tijekom samog čina Pomirenja, tako kaže i svima nama: »Evo ti majke!«⁶

Danas za ovom govornicom izjavljujem ono što je već rečeno: nikakva ljubav u smrtnosti nije ni približna čistoj ljubavi Isusa Krista nego što je nesebična ljubav odane majke spram njezinog djeteta. Kada je, govoreći mesijanski, Izaija želio prenijeti Jahvinu ljubav, prizvao je sliku majčine odanosti. »Može li žena zaboraviti svoje dojenče?«, pita on. Kakva besmislica, sugerirao je, no ne tolika kolika je pomisliti da će nas Krist zaboraviti.⁷

Odlučna ljubav ove vrste je »velikodušna, dobrostiva… ne traži svoje… sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi«.⁸ Ono što najviše hrabri, takva vjernost »nikada ne prestaje«.⁹ »Nek se pokrenu planine i potresu brijezi«, rekao je Jahve, »al se ljubav moja neće odmać od tebe.«¹⁰ Tako isto kažu naše majke.

Vidite, ne samo da su nas one nosile, već se i dalje nastavljaju nositi s nama. Nije to samo pretporođajna briga, već doživotna briga koja čini majčinstvo tako zapanjujućim pothvatom. Naravno ima i iznimaka koje slamaju srce, no većina majki intuitivno zna da je to sveto povjerenje najvišega reda. Težina ostvarenja, posebice na leđima majčinstva, može biti vrlo obeshrabrujuća.

Predivna mlada majka mi je nedavno napisala: »Kako je moguće da ljudsko biće može tako duboko voljeti dijete da svojevoljno daje veći dio svoje slobode za njega? Kako smrtna ljubav može biti toliko snažna da se dobrovoljno podložite odgovornosti, ranjivosti, tjeskobi i boli te se samo vraćate po još toga? Jednom kada dobijete dijete, kakav oblik smrtne ljubavi osjećate da život više nikada nije vaš? Majčinska ljubav mora biti božanska. Ne postoji drugo objašnjenje za to. Ono što majke čine bitan je element Kristovog djela. Znati to bi trebalo biti dovoljno da nam kaže da će učinak takve ljubavi biti između nepodnošljive i transcendentne, opetovano, dok sa sigurnošću i spasenjem i posljednjeg djeteta na zemlji ne budemo mogle reći s Isusom: ‘[Oče,] izvrši[h] djelo koje si mi dao da učinim’.¹¹«

S elegancijom tog pisma koje odjekuje našim mislima, dopustite mi da iznesem tri iskustva koja odražavaju veličanstveni utjecaj majki kojima sam ja svjedočio u svojem službeništvu u samo nekoliko proteklih tjedana:

Moja prva priča je upozorenje, podsjetnik da ne završava svaka priča o majčinstvu na lijep način, barem ne odmah. Taj podsjetnik je iz mog razgovora s dragim prijateljem u dobi od više od 50 godina koji je umirao daleko od Crkve za koju je u svom srcu znao da je istinita. Bez obzira koliko sam ga pokušavao utješiti, nisam mu mogao donijeti mir. Napokon mi je odvratio. »Jeffe«, rekao je, »koliko god se čini da će biti bolno stati pred Boga, ne mogu podnijeti pomisao da ću stati pred svoju majku. Evanđelje i njezina djeca bili su joj sve. Znam da sam joj slomio srce i to slama moje.«

U potpunosti sam siguran da je mog prijatelja, nakon što je preminuo, njegova majka dočekala s ljubavlju i otvorenih ruku, i to je ono što roditelji čine. No, upozorenje u ovoj priči je da djeca mogu slomiti srce svojih majki. Ovdje možemo vidjeti još jednu usporedbu s božanskim. Ne trebam nas podsjećati da je Isus umro zbog slomljenog srca, ožalošćenog i rastrganog teretom grijeha svijeta. Stoga, u bilo kojem trenutku iskušenja možemo si reći »evo [nam] majke«, kao što je Spasitelj rekao i poštedjeti ih oboje tuge zbog naših grijeha.

Drugo, govorim o mladiću koji je otišao na misijsko polje dostojan, no svojim se odabirom vratio kući ranije zbog istospolne privlačnosti i neke traume koju je proživio po tom pitanju. On je i dalje bio dostojan, no njegova je vjera bila na kritičnoj razini, njegov je emotivni teret postajao sve teži, a duhovna je bol bila sve dublja i dublja. Naizmjence je bio povrijeđen, zbunjen, ljut i isprazan.

Njegovi predsjednik misije, predsjednik okola i biskup proveli su beskrajne sate istražujući, plačući i blagoslivljajući ga dok su mu nastojali pomoći, no veći dio njegove rane bio je toliko osoban da je barem dio nje držao izvan njihovog dosega. Brižni je otac u ovoj priči izlio svoju cijelu dušu kako bi pomogao tom djetetu, no njegove vrlo zahtjevne okolnosti zaposlenja značile su da su se sa često dugim, mračnim noćima duše suočavali samo taj dječak i njegova majka. Danima i noćima, najprije tjednima, a zatim mjesecima, koji su se pretvorile u godine, zajedno su tražili iscjeljenje. Kroz razdoblja gorčine (većinom njegove, no ponekada i njezine) i beskrajnog straha (većinom njezinog, no ponekad i njegovog), svojem je sinu iznijela – evo ponovno ove predivne, opterećujuće riječi – iznijela je svoje svjedočanstvo o Božjoj moći, o njegovoj Crkvi, ali posebno o njegovoj ljubavi za ovo dijete. Istim je dahom posvjedočila i o svojoj nekompromitirajućoj, besmrtnoj ljubavi za njega. Kako bi spojila ova dva potpuno ključna, suštinska stupa svojeg postojanja – evanđelje Isusa Krista i svoju obitelj – beskrajno je izlijevala svoju dušu u molitvi. Postila je i plakala, plakala i postila, zatim slušala i slušala dok joj je taj sin opetovano govorio kako mu se srce slama. Time ga je nosila – ponovno – samo ovog puta to nije bilo devet mjeseci. Ovaj je put mislila da će trud kroz izgaženi krajolik njegovog očaja trajati zauvijek.

No, uz Božju milost, svoju vlastitu ustrajnost i pomoć brojnih vođa Crkve, prijatelja, članova obitelji i profesionalaca, ova je uporna majka vidjela kako njezin sin dolazi kući u obećanu zemlju. Nažalost, priznajemo da takav blagoslov nije, ili barem nije još, došao svim roditeljima koji pate nad širokim spektrom okolnosti svoje djece, ali ovdje je postojala nada. I, moram reći, seksualna orijentacija ovoga sina nije se nekako čudesno promijenila — nitko nije niti pretpostavljao da hoće. No, malo po malo, njegovo se srce promijenilo.

Ponovno je počeo dolaziti u Crkvu. Odlučio je svojevoljno i dostojno blagovati od sakramenta. Ponovno je dobio hramsku preporuku i prihvatio je služiti kao učitelj na ranojutarnjem vjeronauku gdje je bio predivno uspješan. A sada, nakon pet godina, na vlastiti je zahtjev i uz značajnu pomoć Crkve ponovno ušao na misijsko polje kako bi dovršio svoju službu za Gospodina. Plakao sam zbog hrabrosti, poštenja i odlučnosti ovog mladića i njegove obitelji da riješi sve i da mu pomognem zadržati svoju vjeru. On zna da duguje mnogo tolikim ljudima, no zna da najviše duguje dvjema mesijanskim figurama u svojem životu, dvjema koje su ga podnijeli i nosili, radili s njime i izbavili ga – svojem Spasitelju, Gospodinu Isusu Kristu i svojoj odlučnoj, otkupljujućoj, potpuno svetoj majki.

Naposljetku, ovo je s ponovnog posvećenja hrama Mexico City, prije samo tri tjedna. Ondje sam s predsjednikom Henryjem B. Eyringom vidio našu ljubljenu prijateljicu Lisu Tuttle Pieper kako stoji na toj ganutljivoj službi posvećenja. No, stajala je pomalo teško jer je jednom rukom držala svoju ljubljenu kćer Doru s ozbiljnim invaliditetom, dok je drugom pokušavala upravljati Dorinom disfunkcionalnom desnom rukom kako bi ova ograničena, ali vječno dragocjena Božja kćer mogla mahati bijelim rupčićem i vikati jecajima razumljivima samo njoj: »Hosana, hosana, hosana Bogu i Jaganjcu«.¹²

Svim našim majkama posvuda, bivšim, sadašnjim i budućim, kažem: »Hvala vam. Hvala vam što rađate, oblikujte duše, razvijate osobnosti i iskazujete čistu Kristovu ljubav.« Majci Evi, Sari, Rebeki i Raheli, Mariji iz Nazareta i Nebeskoj majci kažem: »Hvala vam na vašim ključnim ulogama u ispunjavanju svrha vječnosti.« Svim majkama u svim okolnostima, uključujući onima koje se muče — a sve budu — kažem: »Budite mirne. Vjerujte u Boga i u sebe. Ide vam bolje nego što mislite. Zapravo, sve ste spasiteljice na gori Sion¹³ i, poput Spasitelja kojeg slijedite, vaša ljubav ‘nikada ne prestaje’¹⁴«. Nikome ne mogu odati veću počast. U ime Isusa Krista, amen.