Neka se začuje jasan zvuk trublje
starješina Gregoryja A. Schwitzera
iz Sedamdesetorice
Svijetu potrebni Kristovi učenici koji mogu prenijeti poruku evanđelja jasno i sa srcem.
Prošlo su ljeto naša dva mala unuka provela sa mnom i mojom suprugom dok su njihovi roditelji sudjelovali u aktivnostima puta pionira u njihovom okolu. Naša je kći htjela biti sigurna da će dječaci vježbati klavir dok nje nema. Znala je da će u nekoliko dana kod djeda i bake lako zaboraviti na vježbanje. Jedno sam popodne odlučio sjesti sa svojim 13-godišnjim unukom Andrewom te ga poslušati kako svira.
Taj je dječak pun energije i voli se igrati vani. Vrlo bi lako mogao provesti sve svoje vrijeme u lovu i ribolovu. Gledajući ga dok vježba klavir, mogao sam primijetiti kako bi radije bio vani i pecao na obližnjoj rijeci. Slušao sam dok je udarao svaki akord poznate pjesme. Svaka nota koju je odsvirao imala je isti naglasak i isto trajanje pa je bilo teško jasno razaznati melodiju. Sjeo sam na klupicu pored njega te mu objasnio važnost primjene samo malo jačeg pritiska na tipke koje su u ključu melodije, a slabijeg pritiska na one note koje prate melodiju. Razgovarali smo o tome kako je klavir mnogo više od mehaničkog čuda. On može biti nastavak njegovog vlastitog glasa i njegovih osjećaja te postati predivno komunikacijsko sredstvo. Baš kao što osoba govori i glatko se kreće od jedne riječi do druge, tako bi i melodija trebala teći dok se krećemo od jedne note do druge.
Zajedno smo se smijali, a on je pokušavao iznova i iznova. Njegov osmijeh s jamicama na obrazima rastao je kako se poznata melodija počela izdizati iz onoga što je ranije zvučalo kao divlji set zvukova. Poruka je postala jasna: »Božje sam dijete ja i On me posla tu.«1 Upitao sam Andrewa je li mogao osjetiti razliku u poruci. Odgovorio je: »Da, djede, mogu je osjetiti!«
Apostol Pavao podučavao nas je o usporedbi komunikacije s glazbenim instrumentom kada je pisao Korinćanima:
»Ako neživa glazbala – svirala ili citra – jasno ne daju glasove, kako će se poznati što izvodi svirala ili citra?
Ako truba daje nejasan znak, tko će se spremiti za borbu?«2
Ako je ikada postojalo doba kada su svijetu potrebni Kristovi učenici koji mogu prenijeti poruku evanđelja jasno i sa srcem, to je sada. Potreban nam je jasan zvuk trublje.
Krist je zasigurno naš najbolji primjer. On je uvijek pokazivao hrabrost da se zauzme za ono što je ispravno. Njegove riječi stoljećima odjekuju dok nas poziva da se sjetimo voljeti Boga i naše bližnje, obdržavamo sve Božje zapovijedi i živimo kao svjetla svijeta. On se nije bojao govoriti protiv zemaljskih moći ili vladara iz njegova vremena, čak i kada su se suprotstavljali njegovoj misiji koji mi je namijenio njegov Nebeski Otac. Njegove riječi nisu bile stvorene da zbune, nego da pokrenu ljudska srca. On je jasno znao volju njegovog Oca te sve što je govorio i činio.
Isto tako volim primjer Petra koji se suočio sa svjetskim ljudima s hrabrošću i jasnoćom na Pedesetnicu. Na taj su se dan okupili ljudi iz mnogih zemalja kritizirajući rane svece jer su ih čuli kako govore na različitim jezicima i pomislili da su pijani. Petar, kojemu se Duh podigao u duši, ustao je kako bi obranio crkvu i članove. Svjedočio je ovim riječima: »Židovi i vi svi što boravite u Jeruzalemu! Ovo primite do znanja i pažljivo poslušajte što ću reći!«3
A zatim je citirao Sveta pisma koja sadrže Kristova proroštva te potvrdio ovo jednostavno svjedočanstvo: »Dakle: neka sav dom Izraelov sa sigurnošću spozna da je Bog učinio i Gospodinom i Mesijom tog Isusa koga ste vi razapeli!«4
Mnogi su čuli njegove riječi i osjetili Duha i 3000 duša pridružilo se redovima rane Crkve. Ovo je snažan dokaz da jedan muškarac ili jedna žena, kada želi svjedočiti onda kada se čini da svijet ide u suprotnom pravcu, to može učiniti razliku.
Kada mi, kao članovi, donesemo odluku ustati i snažno svjedočiti Božji nauk i njegovu Crkvu, nešto se u nama mijenja. Uzimamo njegov lik na sebe. Postajemo bliži njegovom Duhu. A on će zauzvrat ići pred nama i biti »[nam] zdesna i slijeva, a Duh će [njegov] biti u srcima [našim], i anđeli [njegovi] oko [nas] da [nas] povedu«.5
Istinski Kristovi učenici ne traže izgovore za nauk kad se ne uklapa u trenutne svjetske koncepte. Pavao je bio još jedan hrabri učenik koji je odvažno proglašavao kako se »ne stidi[] Evanđelja, jer je ono sila Božja za spasenje svakomu vjerniku.«6 Istinski učenici predstavljaju Gospodina čak i kada nije prikladno to činiti. Istinski učenici žele nadahnuti ljudska srca, a ne impresionirati ih.
Često nije prigodno ili ugodno zauzeti se za Krista. Siguran sam da je to bio slučaj i s Pavlom kad je bio pozvan pred kralja Agripu i kada su ga upitali da se opravda i ispriča svoju priču. Pavao je, bez oklijevanja, proglasio svoje vjerovanje takvom moću da je taj zastrašujući kralj priznao da su ga »skoro« preobratili na kršćanstvo.
Pavlov je odgovor svjedočio o njegovoj želji da ljudi razumiju apsolutno sve što je imao za reći. Rekao je kralju Agripi da je njegova želja da svi koji ga čuju ne budu »gotovo« kršćani, nego da radije »svi zajedno« postanu Kristovi učenici.7 Oni koji govore jasno, mogu to ostvariti.
Tijekom godina, dok sam proučavao priču o Lehijevom snu u Mormonovoj knjizi,8 uvijek sam zamišljao veliku i prostranu zgradu kao mjesto na kojemu borave oni najbuntovniji. Zgrada je bila ispunjena ljudima koji ismijavaju vjerne i upiru prstom u njih koji su se čvrsto držali gvozdene palice, koja predstavlja riječ Božju, te su si stvarali put do drveta života koje predstavlja ljubav Božju. Neki nisu mogli podnijeti pritisak ljudi koji su ih ismijavali te su lutali okolo. Drugi su odlučili pridružiti se onima koji su ismijavali u zgradi. Nisu li imali hrabrosti odvažno govoriti protiv kritika i poruka svijeta?
Gledajući današnji svijet kako se udaljava od Boga, mislim da se zgrada povećava. Mnogi se nađu kako lutaju hodnicima velike i prostrane zgrade ne znajući da zapravo postaju dio njezine kulture. Oni često podliježu iskušenjima i porukama. Naposljetku ih nalazimo kako se izruguju ili ismijavaju s onima koji kritiziraju ili ismijavaju.
Godinama sam mislio da je podrugljiva svjetina ismijavala način na koji vjerni žive svoje živote, ali glasovi iz današnje zgrade promijenili su ton i pristup. Oni koji ismijavaju često pokušavaju zatomiti jednostavnu poruku evanđelja napadajući neke aspekte crkvene povijesti ili pružajući grubu kritiku usmjerenu na proroka ili drugog vođu. Oni također napadaju samu srž našeg nauka i Božjih zakona koji su dani od stvaranja zemlje. Mi, kao učenici Isusa Krista i članovi njegove Crkve, nikada ne smijemo pustiti tu gvozdenu palicu. Moramo pustiti jasan zvuk trublje iz svojih duša.
Jednostavna je poruka da je Bog naš ljubljeni Nebeski Otac, a da je Isus Krist njegov Sin. Evanđelje je obnovljeno u ove posljednje dane putem živih proroka i dokaza iz Mormonove knjige. Put sreće odvija se kroz osnovnu obiteljsku jedinicu koju je izvorno organizirao i objavio naš Nebeski Otac. To je poznata melodija poruke koju mnogi mogu prepoznati jer su je čuli u svom predsmrtničkom životu.
Vrijeme je da se mi, sveci posljednjih dana, zauzmemo i svjedočimo. Vrijeme je da se note melodije evanđelja izdignu iznad buke svijeta. Dodajem svoje svjedočanstvo poruke Spasitelja i Otkupitelja svijeta. On živi! Njegovo je evanđelje obnovljeno, a blagoslovi sreće i mira mogu biti osigurani u ovom životu ako ćemo živjeti prema njegovim zapovijedima i kročiti njegovim putem. Ovo je moje svjedočanstvo u ime Isusa Krista. Amen.