Nikada nije prerano i nikada nije prekasno

starješina Bradley D. Foster

iz Sedamdesetorice

Nikada nije prerano i nikada nije prekasno da vodimo, usmjeravamo našu djecu i kročimo uz njih jer su obitelji vječne.

Braćo i sestre, upušteni smo u bitku sa svijetom. U prošlosti se svijet nadmetao za energiju i vrijeme naše djece. Danas se bori za njihov identitet i um. Mnogi glasni i istaknuti glasovi pokušavaju odrediti tko su naša djeca i u što bi ona trebala vjerovati. Ne možemo dopustiti društvu da nam preuređuje obitelj na sliku svijeta. Moramo pobijediti u ovoj bitci. Sve ovisi o tome.

Djeca Crkve pjevaju pjesmu koja ih podučava o njihovom pravom identitetu: »Božje sam dijete ja… On me posla tu i roditelje dade mi.« Zatim, dječja molba nama: »Vodi mene, budi sa mnom… U mladosti me mojoj ti o svemu poduči.«¹

Predsjednik Russell M. Nelson nas je podučio na našem posljednjem Općem saboru da od sada pa nadalje moramo biti upušteni u »namjerno roditeljstvo«.² Ovo su opasna vremena. No dobra je vijest što je Bog znao da će ovo biti tako i osigurao je savjet u Svetim pismima da bismo znali kako pomoći našoj djeci i unučadi.

U Mormonovoj knjizi Spasitelj se ukazao Nefijcima. Ondje je okupio dječicu oko sebe. Blagoslovio ih je, molio se za njih i plakao nad njima.³ Zatim je rekao roditeljima: »Pogledajte mališane svoje«.⁴

Riječ pogledajte znači gledati i vidjeti. Što je Isus htio da roditelji vide u svojim mališanima? Je li htio da zapaze božansku svrhu svoje djece?

Dok danas gledamo svoju djecu i unuke, što Spasitelj želi da vidimo u njima? Prepoznajemo li da su naša djeca najveća skupina istraživača na svijetu? Što moramo učiniti da dovedemo do njihovog trajnog obraćenja?

U Matejevoj knjizi Spasitelj nas je podučavao o trajnom obraćenju. Velika skupina ljudi okupila se u blizini Galilejskog mora kako bi ga čula dok naučava.

Ovom je prilikom Isus ispričao priču o sadnji sjemena — usporedba o sijaču.⁵ IObjašnjavajući je svojim učenicima, a u konačnici i nama, rekao je: »Svakomu tko čuje riječ o Kraljevstvu a ne razumije ju, dolazi Zli te mu otima što mu je u srcu posijano.«⁶ Poruka za roditelje je jasna: postoji razlika između slušanja i razumijevanja. Ako naša djeca samo čuju, a ne razumiju evanđelje, onda su ostavljena otvorena vrata Sotoni da ukloni ove istine iz njihovog srca.

Međutim, ako im možemo pomoći da puste korijenje dubokog obraćenja, onda će im za žege dana kada život postane težak – a postat će – evanđelje Isusa Krista dati nešto iznutra na što se ne može djelovati izvana. Kako možemo osigurati da ove snažne istine ne ulaze samo na jedno uho, a izlaze na drugo? Čuti riječi jednostavno neće biti dovoljno.

Svi znamo da se riječi razvijaju. Ponekada kažemo svoje riječi, a oni čuju svoje riječi. Mogli biste reći svojoj djeci: »Zvučiš poput pokvarene ploče«. Oni će vjerojatno odgovoriti: »Tata, što je ploča?«

Naš Nebeski Otac želi da uspijemo jer doista, u konačnici, ona su bila njegova djeca prije nego su bila naša. Kao roditelji u Sionu primili ste dar Duha Svetoga. Dok se molite za vodstvo, »pokazat ć[e] vam sve što vam je činiti«⁷ u podučavanju vaše djece. Dok razvijate postupak učenja »moć Duha Svetoga prenosi to u srca sinova ljudskih«.⁸

Ne mogu se sjetiti boljeg primjera pomaganja drugima steći razumijevanje nego što je priča Helen Keller. Ona je bila slijepa i gluha pa je živjela u svijetu koji je bio mračan i tih. Učiteljica imena Anne Sullivan došla joj je pomoći. Kako biste podučavali dijete koje ne može ni vidjeti ni čuti?

Dugo se vremena Anne mučila da se poveže s Helen. Jednog ju je dana oko podneva odvela van do pumpe za vodu. Stavila je jednu Heleninu ruku ispod cijevi za vodu i počela je pumpati vodu. Zatim je Anne sricala slova V-O-D-A na Heleninu drugu ruku. Ništa se nije dogodilo. Stoga je pokušala ponovno. V-O-D-A. Helen je stisnula Anninu ruku jer je počela razumijevati. Do noći je naučila 30 riječi. Unutar mjesec dana naučila je 600 riječi i mogla je čitati Braillovo pismo. Helen Keller je zatim stekla sveučilišnu diplomu i pomogla promijeniti svijet ljudima koji nisu mogli vidjeti ili čuti.⁹ Bilo je to čudo, a njezina učiteljica bila je čudotvorka, kao što ćete vi biti, roditelji.

Vidio sam rezultate još jednog velikog učitelja dok sam služio kao predsjednik okola za odrasle samce na Sveučilištu Brighama Younga – Idaho. To je iskustvo promijenilo moj život. Jednog određenog utorka navečer, intervjuirao sam mladića imenom Pablo iz Mexico Cityja koji je htio služiti misiju. Upitao sam ga o njegovom svjedočanstvu i želji da služi misiju. Njegovi su odgovori na moja pitanja bili savršeni. Zatim sam ga upitao o dostojnosti. Njegov je odgovor bio ispravan. Zapravo, odgovori su bili toliko dobri da sam se pitao: »Možda on ne razumije što ga pitam«. Stoga sam preoblikovao pitanje i ustanovio da je on točno znao na što sam mislio te je bio potpuno iskren.

Toliko me se dojmio ovaj mladić da sam ga upitao: »Pablo, tko ti je pomogao doći do ove točke u tvojem životu gdje uspravno stojiš pred Gospodinom?«

Rekao je: »Moj otac«.

Rekao sam: »Pablo, ispričaj mi svoju priču«.

Pablo je nastavio: »Kada sam imao devet godina, moj me je otac izdvojio na stranu i rekao: ‘Pablo, i ja sam jednom imao devet godina. Evo nekih stvari s kojima bi se mogao suočiti. Vidjet ćeš ljude da varaju u školi. Mogao bi se naći među ljudima koji psuju. Vjerojatno ćeš imati dane kada nećeš htjeti ići u Crkvu. Dakle, kada se to dogodi – ili bilo što drugo što ćete mučiti – želim da dođeš i razgovaraš sa mnom, a ja ću ti pomoći prebroditi to. A zatim ću ti reći što dolazi sljedeće’.«

»Pa, Pablo, što ti je rekao kada si imao 10?«

»Pa, upozorio me na pornografiju i prljave šale.«

»A što kada ti je bilo 11?«, upitao sam.

»Upozorio me na stvari koje bi mogle stvoriti ovisnost i podsjetio me da koristim svoju slobodu biranja.«

Tu je bio otac koji je godinu za godinom, »sav la-sav, sav la-sav, kav la-kav, kav la-kav«¹⁰, pomagao svojem sinu ne samo da čuje nego i da razumije. Pablov je otac znao da naša djeca uče kada su spremna čuti, na samo kada smo ih spremni podučiti. Bio sam ponosan na Pabla kada je te večeri predao svoj misionarski zahtjev, no bio sam još i ponosniji na Pablovog oca.

Kada sam te večeri vozi kući upitao sam se: »Kakav će otac Pablo biti?« Odgovor je bio kristalno jasan: bit će baš poput svojeg oca. Isus je rekao: »Sin ne može ništa sam od sebe učiniti, nego samo ono što vidi da čini Otac«.¹¹ To je uzorak po kojem Nebeski otac blagoslivlja svoju djecu iz naraštaja u naraštaj.

Dok sam nastavljao razmišljati o svojem iskustvu s Pablom, osjetio sam se tužan jer su moje četiri kćeri odrasle, a devetero unučadi koje sam imao u tom trenutku nije živjelo blizu. Zatim sam pomislio: »Kako bih im ikako mogao pomoći na način koji je Pablov otac pomogao njemu? Je li prošlo previše vremena?« Dok sam prinosio molitvu u svojem srcu, Duh mi je šapnuo sljedeću duboku istinu: »Nikada nije prerano i nikada nije prekasno da se započne ovaj važan postupak.« Odmah sam znao na što se misli. Jedva sam mogao dočekati da stignem kući. Zatražio sam svoju suprugu Sharol da nazove svu našu djecu i kaže im da ih trebamo posjetiti; imao sam im nešto doista važno reći. Moja ih je hitnost malo prestrašila.

Započeli smo s našom najstarijom kćeri i njezinim suprugom. Rekao sam: »Tvoja majka i ja želimo da znaš da smo i mi bili tvoje dobi nekoć. Imali smo 31 godinu i malu obitelj. Imamo predodžbu s čime ćeš se možda suočiti. Može to biti financijsko ili zdravstveno iskušenje. To može biti kriza vjere. Možda će te jednostavno život shrvati. Kad se to dogodi, želimo da dođeš i razgovaraš s nama. Pomoći ćemo ti prebroditi to. Ipak, ne želimo se stalno petljati u tvoj život, no želimo da znaš da smo uvijek u tvojem kutu. I dok smo zajedno, želim ti ispričati o intervjuu koji sam imao s mladićem imenom Pablo.«

Nakon priče sam rekao: »Ne želimo da propustiš pomagati svojoj djeci i našoj unučadi razumjeti ove važne istine.«

Braćo i sestre, sada shvaćam na smisleniji način što Gospodin očekuje od mene kao oca i djeda u uspostavljanju postupka pomaganja mojoj obitelji ne samo čuti, već i razumjeti.

Dok starim, nalazim se kako se osvrćem na ove riječi:

O vrijeme, o vrijeme, hitno se vrati

I dopusti im da budu moja dječica još samo jednu noć!¹²

Znam da ne mogu vratiti vrijeme, no ovo znam – nikada nije prerano i nikada nije prekasno da vodimo, usmjeravamo našu djecu i kročimo uz njih jer su obitelji vječne.

Moje je svjedočanstvo da nas je Nebeski otac toliko volio da je poslao svojeg Jedinorođenog Sina živjeti životom smrtnika kako bi nam Isus mogao reći: »Bio sam gdje ste vi, znam što dolazi dalje i pomoći ću vam kroz to.« Znam da hoće. U ime Isusa Krista, amen.