Kroz Božje oči
starješina Dale G. Renlund
iz Zbora dvanaestorice apostola
Za učinkovito služenje drugima, moramo ih gledati kroz roditeljske oči, kroz oči Nebeskoga Oca.
Moja draga braćo i sestre, zahvaljujem vam što ste me jučer podržali kao člana Zbora dvanaestorice apostola. Teško mogu riječima izraziti koliko mi to znači. Posebice sam zahvalan za glas podrške od dviju izuzetnih žena u mom životu: moje supruge Ruth i naše predrage kćeri Ashley.
Moj poziv daje mnoštvo dokaza o istinitosti Gospodinove izjave na početku ove rasporedbe: »Da bi se proglasila punina Evanđelja mojega slabima i priprostima sve do na kraj svijeta, i pred kraljevima i vladarima.«1 Ja sam jedan od slabih i priprostih. Prije više desetljeća, kada sam pozvan za biskupa odjela u istočnom području Sjedinjenih Država, moj brat, nešto stariji i mudriji od mene, nazvao me na telefon. Rekao je: »Trebaš znati da te Gospodin nije pozvao zbog nečega što si učinio. U tvojem slučaju, najvjerojatnije te pozvao unatoč tome što si učinio. Gospodin te pozvao zbog onoga što on treba učiniti kroz tebe, a to će se dogoditi samo ako to činiš na njegov način.« Jasno mi je da se ove mudre riječi mog starijeg brata odnose na današnji dan više nego ikada.
Nešto se čudesno dogodi u službi misionara kada on ili ona shvati da poziv nije zbog njega ili nje, već da je zbog Gospodina, njegovog djela i djece Nebeskoga Oca. Osjećam da je isto istinito i za apostola. U ovom pozivu nije riječ o meni. Nego o Gospodinu, njegovom djelu i djeci Nebeskoga Oca. Bez obzira kakav je zadatak ili poziv u Crkvi, za uspješnu službu mora se služiti znajući da je svatko »ljubljeni duhovni sin ili kći nebeskih roditelja i kao takav… ima božansku narav i cilj«.2
Moje je prethodno zanimanje bilo kardiolog sa specijalizacijom za srčane mane i transplantaciju. Moja supruga u šali kaže kako je loš znak postati jednim od mojih pacijenata. Šalu na stranu, vidio sam mnoge ljude kako umiru i razvio jednu vrstu emocionalne udaljenosti kada bi stvari krenule na gore. Na takav su način osjećaji tuge i razočaranja postali blaži.
Godine 1986. jedan je mladić po imenu Chad imao srčanu manu i bila mu je potrebna transplantacija srca. Njegovo je stanje bilo dobro desetljeće i pol. Chad je činio sve što je moguće kako bi ostao zdrav i živio normalnim životom. Služio je misiju, radio te je bio predani sin svojim roditeljima. Međutim, posljednje su godine njegovog života bile ispunjene izazovima i često je boravio u bolnici.
Jedne je večeri dovezen u hitnu službu jer je imao srčani zastoj. Moji kolege i ja dugo smo ga vremena pokušavali oživjeti. Naposljetku, bilo je jasno da Chada više ne možemo vratiti u život. Prestali smo sa svojim uzaludnim nastojanjima i proglasio sam smrt. Iako tužan i razočaran, održao sam profesionalni stav. U sebi sam pomislio: »Chad je imao dobru njegu. Doživio je mnogo više godina nego što bi inače doživio.« Ta je emocionalna udaljenost razbijena kada su njegovi roditelji došli u hitnu službu i vidjeli svoga pokojnog sina na nosilima. U tom sam trenutku vidio Chada očima njegove majke i njegovog oca. Vidio sam velike nade i očekivanja koje su imali za njega, želju da je barem poživio još malo i još bolje. Kada sam to shvatio, počeo sam plakati. U ironičnom preokretu uloga i u činu dobrote koji nikada neću zaboraviti, Chadovi su me roditelji tješili.
Sada shvaćam da u Crkvi, za učinkovito služenje drugima, moramo ih gledati kroz roditeljske oči, kroz oči Nebeskoga Oca. Samo tada možemo početi shvaćati istinsku vrijednost duše. Samo tada možemo osjetiti ljubav koju Nebeski Otac ima prema svoj svojoj djeci. Samo tada možemo osjetiti Spasiteljevu brigu za njih. Ne možemo u potpunosti ispuniti naš savez i obvezu plakati s onima koji plaču i tješiti one kojima je utjeha potrebna osim ako ih gledamo kroz Božje oči.3 Ta će proširena perspektiva otvoriti naša srca prema razočaranjima, strahovima i bolima u srcima drugih ljudi. No, Nebeski će nam Otac pomoći i utješiti nas upravo kako su Chadovi roditelji tješili mene prije mnogo godina. Trebamo imati oči koje vide, uši koje čuju i srca koja znaju i osjećaju da bi mogli priteći u pomoć kao što često potiče predsjednik Thomas S. Monson.4
Samo kada gledamo kroz oči Nebeskoga Oca može nas ispuniti »čista Kristova ljubav«.5 Svaki dan trebamo moliti Boga za ovu milost. Mormon je savjetovao: »Stoga, ljubljena braćo moja, molite se Ocu svom odlučnošću srca da se onom ljubavlju ispunite kojom on obdari prave sljedbenike Sina svojega Isusa Krista.«6
Svim svojim srce želim biti istinski sljedbenik Isusa Krista.7 Volim ga. Divim mu se. Svjedočim o njegovoj živućoj stvarnosti. Svjedočim da je on Pomazanik, Mesija. Svjedok sam njegove neizmjerne milosti, sućuti i ljubavi. Svoje svjedočanstvo dodajem onim apostolima koji su 2000. godine izjavili »da Isus jest živući Krist, besmrtni Sin Boga… On je svjetlost, život i nada svijetа«.8
Svjedočim da se onoga dana 1820. godine u svetom šumarku, u državi New York uskrsli Gospodin, zajedno s Bogom, našim Nebeskim Ocem, ukazao proroku Josephu Smithu, upravo onako kako je Joseph Smith rekao. Svećenički ključevi su na zemlji danas i omogućavaju nam spasonosne i uzdižuće uredbe. Ja to znam. U ime Isusa Krista, amen.