Zbog čega Crkva

starješina D. Todd Christofferson

iz Zbora dvanaestorice apostola

Vrijedi zastati i razmisliti zašto je Isus Krist odabrao koristiti crkvu, svoju Crkvu, za izvođenje njegovog djela i djela njegovog Oca.

Cijeli moj život, Opći su sabori Crkve bili uzbudljivi duhovni događaji, a sama je Crkva bila mjesto na koje se dolazi kako bi se upoznalo Gospodina. Shvaćam da postoje oni koji sebe smatraju religioznima ili duhovnima, a odbacuju sudjelovanje u crkvi, pa čak i potrebu za jednom takvom institucijom. Religijski su postupci za njih u potpunosti osobni. No, Crkvu je stvorio on u kojemu je usredotočena naša duhovnost - Isus Krist. Vrijedi zastati i razmisliti o tome zašto on koristi crkvu, svoju crkvu, crkvu Isusa Krista svetaca posljednjih dana kako bi izvršio svoje djelo i djelo svoga oca »ostvarivati besmrtnost i život vječni za čovjeka.«¹

Počevši od Adama, evanđelje Isusa Krista bilo je propovijedano, a suštinske uredbe spasenja, kao što je krštenje, obavljale su se putem svećeničkog reda temeljenog na obitelji.² Kako su društva postajala sve složenija od jednostavnih širih obitelji, Bog je u skladu s time pozvao druge proroke, glasnike i učitelje. U Mojsijevo vrijeme, čitamo o mnogo službenijoj strukturi koja je uključivala starješine, svećenike i suce. U povijesti Mormonove knjige, Alma je uspostavio crkvu sa svećenicima i učiteljima.

Zatim je, u vremenskoj poludnevnici, Isus organizirao svoje djelo na način da se evanđelje moglo simultano uspostaviti u više naroda i među različitim ljudima. Ta organizacija, crkva Isusa Krista utemeljena je na »apostolima i prorocima, a zaglavni je kamen sam Isus Krist.«³ Ona je uključivala dodatne dužnosnike kao što su bili članovi sedamdesetorice, starješine, biskupi, svećenici, učitelji i đakoni. Isus je na sličan način uspostavio Crkvu na zapadnoj poluci nakon svog Uskrsnuća.

Nakon otpadništva i raspada Crkve koju je organizirao tijekom boravka na zemlji, Gospodin je ponovno uspostavio Crkvu Isusa Krista kroz proroka Josepha Smitha. Drevna se svrha zadržala, a ona je propovijedati radosne vijesti o evanđelju Isusa Krista te obavljati uredbe spasenja – drugim riječima, dovesti ljude Kristu.⁴ A sada, kroz posredništvo njegove obnovljene Crkve, obećanje otkupljenja unutar je dosega duhova pokojnika koji su u svom smrtnom životu znali vrlo malo ili gotovo ništa o Spasiteljevoj slavi.

Na koji način njegova Crkva postiže Gospodinove svrhe? Važno je prepoznati kako je krajnja Božja svrha, naš napredak. Njegova je želja da nastavimo »od milosti do milosti dok [ne primimo] puninu«⁵ svega što nam on može dati. To zahtijeva mnogo više od toga da samo budemo ljubazni ili se osjećamo duhovnima. Za to je potrebna vjera u Isusa Krista, pokajanje, krštenje vodom i Duhom te izdržljivost u vjeri do kraja.⁶ Čovjek ne može u potpunosti postići to u izolaciji, stoga je veliki razlog što Gospodin ima crkvu u tome da stvori zajednicu svetaca koji će jedan drugoga podržavati »na tom ravnome i uzanome putu što vodi u vječni život«.⁷

»[Krist] ‘dade’ jedne kao apostole, druge kao proroke, jedne kao evanđeliste, druge kao pastire i učitelje…

za djelo službe, za izgradnju Kristova Tijela,

dok svi zajedno ne dođemo k jedinstvu u vjeri i u pravoj spoznaji Sina Božjega, k savršenom čovjeku, k mjeri punine veličine Kristove.«⁸

Isus Krist je »začetnik[] i dovršitelj[] [naše] vjere«.⁹ Naše ujedinjenje s tijelom Kristovim – Crkvom – važan je dio uzimanja njegova imena na sebe.¹⁰ Rečeno nam je da se drevna Crkva »često sastajala na post i molitvu, i na uzajamni razgovor o dobrobiti duša njihovih«¹¹ »i na slušanje riječi Gospodnje.«¹² Tako je i u današnjoj Crkvi. Ujedinjeni u vjeri, podučavamo i nadograđujemo jedni druge te nastojimo pristupiti potpunoj mjeri učeništva, »mjeri punine veličine Kristove.« Nastojimo pomoći jedan drugome doći do »prave spoznaje Sina Božjega«,¹³ do onoga dana kada »neće više učiti drug druga… govoreći: ‘Spoznajte Jahvu!’ nego će me svi poznavati, i malo i veliko – riječ je Jahvina«.¹⁴

U Crkvi, mi ne samo da učimo božanski nauk; mi također imamo iskustvo njegove primjene. Kao tijelo Kristovo, članovi Crkve služe jedni drugima u stvarnosti svakodnevnog života. Svi smo mi nesavršeni; možemo vrijeđati i bivamo povrijeđeni. Često iskušavamo jedan drugoga našim osobnim posebnostima. U tijelu Kristovom trebamo nadići koncepte i uzvišene riječi te steći stvarno »osobno« iskustvo dok učimo kako »živjeti zajedno u ljubavi«.¹⁵

Ova se religija ne bavi samo sobom; štoviše, svi smo pozvani na služenje. Mi smo oči, ruke, glava, stopala te ostali dijelovi tijela, a čak i »oni članovi … koji se čine najslabiji, najpotrebniji«.¹⁶ Potrebni su nam ti pozivi, i trebamo služiti.

Jedan muškarac iz mog odjela odrastao je, ne samo bez roditeljske potpore, već uz roditeljsko protivljenje njegovoj aktivnosti u Crkvi. Iznio je sljedeća zapažanja na sakramentalnom sastanku: »Moj otac ne može shvatiti zašto bi itko išao u crkvu, kad može otići na skijanje, ali ja uistinu volim ići u crkvu. U Crkvi smo svi mi na istome putu i na tom su mi putu nadahnuće snažni mladi, nevina djeca te ono što vidim i naučim od odraslih. Osnažen sam društvom i uzbuđen radošću življenja evanđelja.«

Odjeli i ogranci Crkve nude tjedna okupljanja za odmor i obnovu kao vrijeme i mjesto da se svijet ostavi iza sebe – šabat. To je dan kako bismo mogli »svoju milinu naći u Jahvi,«¹⁷ doživjeli iscjeljenje koje dolazi sa sakramentom i primili obnovljeno obećanje da će njegov Duh biti s nama.¹⁸

Jedan je od najvećih blagoslova biti dijelom tijela Kristova i, premda se možda trenutno ne čini kao blagoslov, biti ukoren zbog grijeha i pogreške. Skloni smo opravdavati i racionalizirati svoje mane, a ponekada jednostavno ne znamo gdje bismo ih trebali poboljšati i na koji način. Bez onih koji nas mogu ukoriti »s oštrinom, kad na to potakne Duh Sveti,«¹⁹ moglo bi nam ponestati hrabrosti da se promijenimo i još savršenije slijedimo Učitelja. Pokajanje je individualno, ali prijateljstvo na tom, ponekad bolnom putu, nalazi se u Crkvi.²⁰

U ovoj raspravi u Crkvi kao tijelu Kristovom, uvijek na umu moramo imati dvije stvari. Prva je da mi ne težimo obraćenju Crkvi, nego Kristu i njegovom evanđelju, a to Crkva omogućava obraćenje.²¹ Mormonova knjiga to najbolje izražava kada kaže da se ljudi »obraćahu Gospodinu, i pridruživahu Crkvi Kristovoj«.²² Druga je da moramo upamtiti kako je u početku Crkva bila obitelj, a čak i danas kad su zasebne institucije, obitelj i Crkva služe zajedno te osnažuju jedna drugu. Jedna ne zamjenjuje drugu, a Crkva zasigurno, čak ni u svom najboljem izdanju, ne može zamijeniti roditelje. Svrha je podučavanja evanđelja i svećeničkih uredbi koje obavlja Crkva da se obitelji kvalificiraju za život vječni.

Postoji i drugi veliki razlog iz kojega Spasitelj djeluje kroz crkvu, svoju Crkvu, a taj je postizanje neophodnih stvari koje se ne mogu postići pojedinačno ili u manjim grupama. Jedan jasni primjer jest suočavanje sa siromaštvom. Istina je da, kao pojedinci i obitelji, brinemo o tjelesnim potrebama drugih, »dajući jedan drugome i vremenito i duhovno, već prema potrebama i željama njihovim«.²³ No, kad smo zajedno u Crkvi, sposobnost brige o siromašnima i potrebitima umnožena je kako bismo se suočili sa širim potrebama.²⁴ Nadalje, Crkva, njezina Potporna društva i svećenički zborovi pružaju potporu mnogim ljudima na mnogo mjesta koja su pogođena prirodnim katastrofama, ratom i progonom.

Bez mogućnosti uključivanja svoje Crkve, Spasiteljevo zapovijed da se evanđelje propovijeda u cijelom svijetu, ne bi mogla biti ostvarena.²⁵ Ne bi bilo apostolskih ključeva, strukture, tehnologije, financijskih sredstava te predanosti i požrtvovnosti stotina tisuća misionara koji su potrebni za pronošenje tog djela. Zapamtite: »Propovijedat će se ovo Evanđelje Kraljevstva po svem svijetu na svjedočanstvo svim narodima. Tada će doći svršetak.«²⁶

Crkva može graditi hramove, kuće Gospodnje, i njima upravljati, a ondje se poslužuju ključne uredbe i ključni savezi. Joseph Smith je izjavio kako je Gospodinov cilj sabiranja njegovih ljudi svih uzrasta jest »izgraditi dom gdje on [može] svojem narodu objaviti uredbe svojeg doma i slave kraljevstva svojega te podučiti narod putu spasenja, jer postoje određene uredbe i načela koja, kada ih se naučava i po njima postupa, moraju biti vršena na mjestu ili u domu izgrađenom za tu svrhu«.²⁷

Ako osoba vjeruje da svi putovi vode u nebo ili da nema posebnih uvjeta za spasenje, on ili ona neće vidjeti potrebu za propovijedanje evanđelja ili za vršenje uredbi i saveza u svrhu otkupljenja drugih, bilo živih, bilo mrtvih. No, mi ne govorimo samo o besmrtnosti, nego o vječnom životu, a za to su ključni evanđeoski savezi i put evanđelja. Spasitelju je potrebna crkva kako bi ih učinio dostupnima svoj djeci Božjoj – i živoj i mrtvoj.

Posljednji razlog za Gospodinovo uspostavljanje svoje Crkve koji ću spomenuti, jedinstven je – Crkva je, naposljetku, kraljevstvo Božje na zemlji.

Dok se Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana uspostavljala 1830-ih godina, Gospodin je rekao proroku Josephu Smithu: »Uzdignite srca svoja i radujte se, jer vam je dano kraljevstvo, ili drugim riječima, ključi crkve.«²⁸ Po ovlastima u tim ključevima, službenici u svećeništvu čuvaju čistoću Spasiteljevog nauka i integritet njegovih spasonosnih uredbi.²⁹ Pomažu u pripremi onih koji ih žele primiti, prosuđuju osposobljenost i dostojnost onih koji se prijavljuju te ih i izvode.

Pomoću ključeva kraljevstva, Gospodinovi sluge mogu prepoznati i istinu i laž te još jednom autoritativno izjaviti: »Ovako govori Gospod.« Nažalost, neki vrijeđaju Crkvu jer žele definirati svoju vlastitu istinu, ali je ustvari nadmašiv blagoslov primiti »spoznaju o stvari kakve [istinite] one jesu, i kakve bijahu, i kakve će biti«³⁰ sve dok je Gospodin voljan otkrivati je. Crkva čuva i objavljuje Božje objave — kanon Svetih pisama.

Kad je Daniel protumačio san babilonskog kralja Nabukodonozora, obznanjujući kralju »ono što će biti na svršetku danâ«,³¹ izjavio je da će »Bog Nebeski podići… kraljevstvo koje neće nikada propasti i neće prijeći na neki drugi narod. Ono će razbiti i uništiti sva [druga] kraljevstva, a samo će stajati dovijeka«.³² Crkva jest to prorokovano kraljevstvo posljednjih dana koje nije stvorio čovjek, nego ga je uspostavio Bog s nebesa te ga pokrenuo kao »kamen s brijega odva[ljen] a da ga ne dodirnu ruka« kako bi ispunilo zemlju.³³

Njegova je sudbina uspostaviti Sion u pripremi za povratak i tisućljetnu vladavinu Isusa Krista. Prije toga dana neće to biti kraljevstvo ni u kakvom političkom smislu – baš kako je Spasitelj rekao: »Moje kraljevstvo ne pripada ovome svijetu.«³⁴ Štoviše, ono je riznica njegove ovlasti na zemlji, poslužitelj njegovih svetih saveza, domar njegovih hramova, zaštitnik i pronositelj njegovih istina, mjesto okupljanja za raspršeni Izrael, te »obranu i… zaklon pred olujom i pred gnjevom, kad se on izlije neublažen po cijeloj zemlji.«³⁵

Završit ću prorokovom molbom i molitvom:

»Prizivajte Gospodina da kraljevstvo njegovo nastupi na zemlji, da ga stanovnici njegovi prime, i priprave se za dane što će doći u koje će Sin Čovječji sići s neba ogrnut sjajem slave svoje da preuzme kraljevstvo Božje koje se uspostavilo na zemlji.

Stoga, nek nastupi kraljevstvo Božje, da kraljevstvo nebesko uzmogne doći da ti, o Bože, budeš proslavljen na nebu kako i na zemlji, da neprijatelji tvoji podložni budu, jer tvoja je čast, moć i slava u vijeke vjekova.«³⁶

U ime Isusa Krista. Amen.