Božje omiljeno
Biti ispunjeni Božjom ljubavlju štiti nas u životnim olujama, ali i čini sretne trenutke sretnijima.
Prije nego što počnem, trebam vam reći da se dvoje moje djece onesvijestilo dok su govorili za govornicom, i nikada se nisam osjećao povezanije s njima nego u ovom trenutku. Imam više toga na pameti od samih podnih vrata.
Naša obitelj ima šestero djece koja se ponekad međusobno zadirkuju da su omiljeno dijete. Svako dijete ima različite razloge zbog kojih je omiljeno. Naša je ljubav prema svakom od naše djece čista, ispunjavajuća i potpuna. Ne bismo mogli voljeti nijedno od njih više od drugoga – s rođenjem svakog djeteta došlo je do najljepšeg širenja naše ljubavi. Najviše se povezujem s ljubavlju mojega Nebeskog Oca prema meni kroz ljubav koju osjećam prema svojoj djeci.
Dok svaki od njih iznosi svoje razloge zašto je najvoljenije dijete, moglo bi se pomisliti da naša obitelj nikada nije imala neurednu spavaću sobu. Osjećaj nesavršenosti u odnosu između roditelja i djeteta smanjuje se kada se fokusiramo na ljubav.
U nekom trenutku, možda zato što vidim da se približavamo neizbježnom obiteljskom sukobu, reći ću nešto poput: »U redu, iscrpili ste me, ali neću to objaviti; vi znate tko je od vas moje omiljeno dijete«. Moj je cilj da svatko od šestero osjeti pobjedu i da se izbjegne potpuni sukob – barem do sljedećeg puta!
U svojem evanđelju, Ivan opisuje sebe kao »učenik[a] kojega je Isus osobito ljubio«, kao da je to uređenje na neki način jedinstveno. Volim misliti da je to bilo zato što je Ivan osjećao toliku ljubav od Isusa. Nefi mi je dao sličan osjećaj kada je napisao »ushićen sam Isusom mojim«. Naravno, Spasitelj nije Nefijev baš kao što nije Ivanov, no ipak je osobna narav Nefijeva odnosa s »njegovim« Isusom dovela do toga nježnog opisa.
Nije li predivno da postoje trenutci kada se možemo osjećati tako potpuno i osobno primijećeno i voljeno? Nefi može nazvati Isusa »svojim«, a tako možemo i mi. Ljubav našeg Spasitelja »najviša [je], najplemenitija, najsnažnija vrsta ljubavi« i on pruža dok se ne »nasiti[mo]«. Božanska ljubav nikada ne presušuje, i svatko je od nas dragocjeno omiljeno dijete. Božja je ljubav mjesto gdje se, poput krugova na Vennovu dijagramu, svi preklapamo. Koji se god dio nas čini drugačijim, njegova je ljubav mjesto gdje nalazimo zajedništvo.
Je li iznenađenje to što su najveće zapovijedi ljubiti Boga i ljubiti one oko nas? Kada vidim ljude koji pokazuju kristoliku ljubav jedni prema drugima, čini mi se kao da ta ljubav sadrži više od njihove ljubavi; to je ljubav koja također ima i božansku dimenziju. Kada volimo jedni druge na ovaj način, što kompletnije i potpunije možemo, i Nebo se uključuje.
Dakle, ako se netko do koga nam je stalo čini udaljenim od osjećaja božanske ljubavi, možemo slijediti ovaj obrazac – čineći stvari koje nas približavaju Bogu, a zatim čineći stvari koje nas približavaju njima – neizrečeni poziv da dođu Kristu.
Volio bih kada bih mogao sjesti s vama i pitati vas koje okolnosti uzrokuju da osjetite Božju ljubav. Koji stihovi iz Svetog pisma, koja posebna djela služenja? Gdje biste bili? Koja glazba? U čijem društvu? Opći sabor bogato je mjesto za učenje o povezivanju s nebeskom ljubavlju.
Ali možda se osjećate daleko od Božje ljubavi. Možda postoji zbor glasova obeshrabrenja i tame koji opterećuje vaše misli, poruke koje vam govore da ste previše ranjeni, zbunjeni, previše slabi i zanemareni, previše različiti ili dezorijentirani da biste zaslužili nebesku ljubav na bilo koji stvaran način. Ako čujete te ideje, onda molim vas čujte ovo: ti su glasovi jednostavno pogrešni. S pouzdanjem možemo zanemariti slomljenost na bilo koji način koji nas diskvalificira od nebeske ljubavi – svaki put kada pjevamo pjesmu koja nas podsjeća da je naš voljeni i besprijekorni Spasitelj odabrao biti »slab, ranjen [i] izmučen… za nas« svaki put kada uzmemo slomljeni kruh. Zasigurno, Isus uklanja svu sramotu od slomljenih. Kroz svoju slomljenost postao je savršen, i može nas učiniti savršenima unatoč našoj slomljenosti. Slomljen, usamljen, rastrgan i potlačen bio je – i možda se mi tako osjećamo – ali odvojeni od Božje ljubavi, to nismo. »Slomljeni ljudi, savršena ljubav«, kako pjesma ide.
Možda znate nešto tajno o sebi što vas čini da se osjećate nevoljeno. Bez obzira koliko ste u pravu u vezi s onime što znate o sebi, pogrešno je misliti da ste se stavili izvan dosega Božje ljubavi. Ponekad smo okrutni i nestrpljivi prema sebi na načine na koje nikada ne bismo mogli zamisliti da smo prema bilo kome drugome. Mnogo toga trebamo učiniti u ovom životu, no prezir prema sebi i sramotno samoosuđivanje nisu na tom popisu. Koliko se god mi krivo osjećamo, njegove ruke nisu ustegnute. Ne. Uvijek su dovoljno duge da »do[taknu] srce« i prigrle svakoga od nas.
Kada ne osjećamo toplinu božanske ljubavi, ona nije nestala. Božje su riječi sljedeće: »Nek se pokrenu planine i potresu brijezi, al’ se ljubav [njegova] neće odmać’ od [nas]«. Dakle, da bude jasno, ideja da je Bog prestao voljeti trebala bi biti toliko daleko na listi mogućih objašnjenja u životu da do nje ne dođemo sve dok planine ne nestanu, a brežuljci ne iščeznu!
Zaista uživam u ovoj simbolici planina kao dokaz sigurnosti Božje ljubavi Ta snažna simbolika prožima izvještaje o onima koji odlaze u planine kako bi primili objavu i Izaijin opis »gor[e] doma Jahvina« koja je »postavljena vrh svih gora«. Dom je Gospodnji dom naših najdragocjenijih saveza i mjesto gdje se svi možemo povući i duboko utonuti u dokaze ljubavi našeg Oca prema nama. Također sam uživao u utjesi koja dolazi mojoj duši kada se čvršće obavijem oko svojega krsnog saveza i pronađem nekoga tko tuguje zbog gubitka ili razočaranja, te im pokušam pomoći da se nose sa svojim osjećajima. Jesu li to načini na koje možemo postati dublje uronjeni u dragocjenu saveznu ljubav, hesed?
Dakle, ako nas Božja ljubav ne napušta, zašto je ne osjećamo uvijek? Samo da upravljam vašim očekivanjima: Ne znam. Međutim, biti voljen definitivno nije isto što i osjećati se voljenim, i imam nekoliko misli koje bi vam mogle pomoći dok tražite odgovore na to pitanje.
Možda se borite s tugom, depresijom, izdajom, usamljenošću, razočaranjem ili drugim snažnim smetnjama koje utječu na vašu sposobnost osjećanja Božje ljubavi za vas. Ako je tako, ove stvari mogu otupiti ili obustaviti našu sposobnost da se osjećamo onako kako bismo se inače osjećali. Barem na neko vrijeme, možda nećete moći osjetiti njegovu ljubav, i znanje će morati biti dovoljno. Ali pitam se biste li mogli eksperimentirati – strpljivo – s različitim načinima izražavanja i primanja božanske ljubavi. Možete li napraviti korak unatrag od onoga što je ispred vas i možda još jedan korak i još jedan dok ne vidite širi krajolik, još širi i širi ako je potrebno, sve dok doslovno ne »razmišljate celestijalno« jer gledate u zvijezde i sjećate se svjetova bez broja i kroz njih njihova Stvoritelja?
Pjev ptica, osjećaj sunca ili povjetarca ili kiše na mojoj koži i vrijeme kada priroda ispunjava moja osjetila strahopoštovanjem prema Bogu – sve mi je to pružilo nebesku povezanost. Možda će utjeha vjernih prijatelja pomoći. Možda glazba? Ili služba? Jeste li vodili zapis ili dnevnik o vremenima kada vam je veza s Bogom bila jasnija? Možda biste mogli pozvati one kojima vjerujete da vam iznesu svoje izvore božanske povezanosti s vama dok tražite pomoć i razumijevanje.
Pitam se, da Isus izabere mjesto gdje biste se vi i on mogli sastati, privatno mjesto gdje biste mogli imati jedinstvenu usmjerenost na njega, bi li možda izabrao vaše jedinstveno mjesto osobne patnje, mjesto vaše najdublje potrebe, gdje nitko drugi ne može doći? Negdje gdje se osjećate tako usamljeno da morate biti potpuno sami, ali zapravo niste, mjesto kamo je možda samo on putovao, ali zapravo se već pripremio da vas dočeka kada stignete. Ako čekate da dođe, je li on možda već tamo i nadohvat ruke?
Ako se u ovom razdoblju svojeg života osjećate ispunjenima ljubavlju, molim vas pokušajte je zadržati onako kao što sito drži vodu. Prskajte je gdje god idete. Jedno od čuda božanskog plana jest da, kada nastojimo dijeliti Isusovu ljubav, nalazimo se ispunjeni u varijaciji načela da »tko izgubi radi mene svoj život, naći će ga«.
Biti ispunjeni Božjom ljubavlju štiti nas u životnim olujama, ali i čini sretne trenutke sretnijima – naši radosni dani, kada na nebu sja sunce, postaju još svjetliji zbog sunčeva sjaja u našoj duši.
Postanimo »uvriježeni i utemeljeni« u našem Isusu i njegovoj ljubavi. Tražimo i cijenimo iskustva u kojima osjećamo njegovu ljubav i moć u našem životu. Radost evanđelja dostupna je svima: ne samo sretnima, ne samo onima koji su očajni. Radost je naša svrha, a ne dar naših okolnosti. Imamo svaki dobar razlog da se »rad[ujemo] i [budemo] ispunjeni ljubavlju prema Bogu i svim ljudima«. Ispunimo se Božjom ljubavlju. U ime Isusa Krista. Amen.