Tražite ga svim svojim srcem
Ako je Isus Krist tražio mirno vrijeme za razgovor s Bogom i da ga Bog osnaži, bilo bi mudro da i mi činimo isto.
Prije nekoliko godina, moja supruga i ja služili smo kao vođe misije u Tokyju u Japanu. Tijekom posjeta tadašnjeg starješine Russella M. Nelsona našoj misiji, jedan ga je od misionara upitao kako je najbolje odgovoriti kada im osoba kaže da je prezauzeta poslušati ih. Malo oklijevajući, starješina Nelson rekao je: »Pitao bih jesu li prezauzeti pojesti ručak taj dan, i tada bi ih podučio da imaju i tijelo i duh, i baš kao što će njihovo tijelo umrijeti ako se ne hrani, tako će umrijeti i njihov duh ako se ne hrani dobrom riječju Božjom.«
Zanimljivo je napomenuti kako je japanska riječ za »zauzet«, isogashii, sastavljena od znaka s dva simbola (忙). Ovaj s lijeve strane znači »srce« ili »duh«, a ovaj zdesna znači »smrt« – predlažući možda, kao što je predsjednik Nelson podučio, da nas prezaposlenost da bismo njegovali svoj duh može navesti da duhovno umremo.
Gospodin je znao da će u ovom užurbanom svijetu punom odvraćanja pozornosti i u komešanju izdvajanje kvalitetnog vremena za njega biti jedan od većih izazova našeg doba. Govoreći preko proroka Izaije on je omogućio ove riječi savjeta i upozorenja koje se mogu prispodobiti burnom dobu u kojem živimo:
»Mir i obraćenje – spas vam je, u smirenu uzdanju snaga je vaša. Ali vi ne htjedoste.
Rekoste: ‘Ne! Pobjeći ćemo na konjima!’ – i zato, bježat ćete! ‘Na brzim ćemo konjima jahati!’ – i zato, bit će brži vaši neprijatelji!«
Drugim riječima, iako naše spasenje ovisi o našem čestom povratku njemu i odmoru od naših svjetovnih briga, mi ne ovisimo. I iako će naše pouzdanje proizaći iz snage razvijene u tiha vremena kada sjedimo s Gospodinom u meditaciji i promišljanju, mi to ne činimo. Zašto ne? Zato što kažemo: »Ne, zauzeti smo drugim stvarima« – bježeći na svojim konjima takoreći. Stoga, sve ćemo se više i više udaljavati od Boga, ustrajat ćemo na sve bržem i bržem kretanju, a što ćemo se brže kretati to će nas Sotona brže slijediti u potjeri.
Možda je to razlog zbog kojeg nas je predsjednik Nelson u više navrata preklinjao da odvojimo vrijeme za Gospodina u svojem životu – »svaki dan«. Podsjeća nas da je »tiho vrijeme sveto… vrijeme – vrijeme koje će omogućiti osobnu objavu i uliti mir.« Ali kako biste čuli taj miran glas Gospodina, savjetovao je, »i vi morate biti mirni«.
Biti miran, međutim, zahtijeva više od samog izdvajanja vremena za Gospodina – zahtijeva otpuštanje naših dvojbenih i strašljivih misli, te usredotočenost našeg srca i uma na njega. Starješina David A. Bednar podučio je: »Gospodinovo upozorenje ‘budite mirni’ zahvaća puno više od jednostavne šutnje i mirnog stajanja.« Biti mirni, predložio je, »može biti način na koji nas se podsjeća da se uvijek usredotočimo na Spasitelja.«
Biti miran čin je vjere i zahtijeva napor. U djelu Lectures on Faith [Predavanja o vjeri] navodi se: »Kada čovjek radi po vjeri on čini mentalni napor«. Predsjednik Nelson izjavio je: »Naša usredotočenost mora biti zakovana na Spasitelja i njegovo evanđelje. Mentalno je rigorozno nastojati ugledati se u njega u svakoj misli. Ali kada to činimo, naše sumnje i strahovi nestaju.« Govoreći o toj potrebi usredotočenosti našeg uma, predsjednik David O. McKay rekao je: »Mislim da predajemo premalo pažnje vrijednosti meditacije, načelu pobožnosti. (…) Meditacija su jedna od… najsvetijih vrata kroz koja prolazimo u nazočnost Gospodnju.«
Postoji riječ na japanskom, mui, koja, za mene, obuhvaća taj vjerom ispunjeniji, kontemplativni osjećaj o tome što znači biti miran. Sastoji se od dva znaka (無為). Ovaj na lijevoj strani znači »ništa« ili »ništavilo«, a ovaj na desnoj znači »činiti«. Zajedno znače »ne činjenje«. Shvaćajući je doslovno, riječ bi se mogla krivo protumačiti da znači »činiti ništa« na isti način na koji se »biti miran« može krivo protumačiti kao »šutnja ili mirno stajanje«. Ipak, kao i izraz »biti miran«, ima veće značenje; meni je ona podsjetnik da usporim i živim s većom duhovnom svijesti.
Služeći u predsjedništvu područja Azija sjever sa starješinom Takashijem Wadom, saznao sam da je njegova supruga, sestra Naomi Wada, uspješan japanski krasopisac. Pitao sam sestru Wada ako bi mi mogla napisati japanske znakove za riječ mui. Želio sam objesiti krasopis na svoj zid kao podsjetnik da budem miran i usredotočim se na Spasitelja. Bio sam iznenađen kada ona nije odmah pristala na taj naizgled jednostavan zahtjev.
Sljedećeg dana, znajući da sam vjerojatno krivo shvatio njezino oklijevanje, starješina Wada objasnio je da bi pisanje tih znakova zahtijevalo značajan napor. Ona bi trebala promišljati i meditirati o konceptu i znakovima sve dok ne shvati značenje duboko u svojoj duši te može dati izraz tim iskrenim dojmovima svakim pokretom svojeg kista. Osjećao sam se posramljen što sam je tako nemarno zamolio da učini nešto toliko zahtjevno. Zamolio sam ga neka joj izrazi moje isprike zbog mojeg neznanja i da joj kaže kako povlačim svoj zahtjev.
Možete zamisliti moje iznenađenje i zahvalnost kada mi je, kad sam odlazio iz Japana, sestra Wada, bez da sam tražio od nje, darovala ovaj predivan komad krasopisa koji uključuje japanske znakove za riječ mui. On je sada trajno obješen na zid mojeg ureda, podsjećajući me da budem miran i tražim Gospodina svaki dan svim srcem, moću, umom i snagom. Ona je uhvatila, u tom nesebičnom činu, značenje riječi mui, to jest tišine, bolje nego što bi to mogla bilo koja riječ. Umjesto bezglavog i poslušnog crtanja znakova, ona je pristupila svojem krasopisu s cjelovitom namjerom srca i pravom nakanom.
Isto tako, Bog želi da mi pristupamo našem vremenu s njim s istom iskrenom pobožnošću. Kada tako činimo, naše štovanje postaje izraz naše ljubavi prema njemu.
On žudi za našim razgovorom s njime. Jednom prilikom, nakon što sam dao uvodnu molitvu na sastanku s Prvim predsjedništvom, predsjednik Nelson okrenuo se prema meni i rekao: »Dok si se molio, razmišljao sam o tome koliko Bog mora cijeniti kada izdvojimo vrijeme u svojim zauzetim rasporedima kako bismo ga priznali.« Bio je to jednostavan, a ipak snažan podsjetnik o tome koliko to mora značiti Nebeskom Ocu kada zastanemo razgovarati s njim.
Koliko god on želi našu pažnju, on nas nikada neće siliti da mu dođemo. Uskrsli je Gospodin Nefijcima rekao: »Koliko vas često htjedoh skupiti kao što kvočka skuplja piliće svoje, a vi ne htjedoste.« Popratio je to ovim pozivom punim nade koji se također odnosi na nas danas: »Koliko ću vas često skupljati kao što kvočka skuplja piliće svoje pod krila svoja, pokajete li se i vratite li se k meni s cjelovitom namjerom srca.«
Evanđelje Isusa Krista pruža nam prilike da mu se često vraćamo. Te prilike uključuju dnevne molitve, proučavanje Svetih pisama, sakramentalne uredbe, šabat i štovanje u hramu. Što ako maknemo te svete prilike s naših popisa radnji za učiniti, te ih stavimo na naše popise radnji za »ne činiti« – što znači da im pristupamo s istom pozornošću i usredotočenošću s kojima sestra Wada pristupa svome krasopisu?
Možda mislite: »Nemam vremena za to.« Često sam se isto tako osjećao. No dozvolite mi predložiti da ono što bi moglo biti potrebno nije nužno više vremena, već više svijesti o Bogu i usredotočenosti na Boga tijekom vremena koje smo već izdvojili za njega.
Na primjer, kada se molimo, što ako provedemo manje vremena govoreći, a više vremena samo bivajući s Bogom, te kada bismo trebali govoriti, dati iskrenije i određenije izraze zahvalnosti i ljubavi?
Predsjednik Nelson savjetovao nas je da ne samo čitamo Sveta pisma, već i da u njima uživamo. Kolika bi bila razlika kad bismo manje čitali, a više uživali?
Što kad bismo činili više u pripremi našeg uma za blagovanje sakramenta i radosno promišljali o blagoslovima Pomirenja Isusa Krista tijekom te svete uredbe?
Na šabat, što na hebrejskom znači »odmor«, što ako bismo se odmarali od drugih briga i izdvojili vrijeme za tiho sjedenje s Gospodinom predajući naše pobožnosti njemu?
Tijekom našega hramskog štovanja, što ako uložimo discipliniraniji napor kako bismo obraćali pažnju ili ostanemo malo duže u celestijalnoj sobi tiho razmišljajući?
Kada se manje usredotočujemo na činjenje, a više na osnaživanje svojih saveznih veza s Nebeskim Ocem i Isusom Kristom, svjedočim da će svaki o tih svetih trenutaka biti obogaćen i primit ćemo vodstvo potrebno u našem osobnom životu. Mi smo, kao Marta u zapisu iz Luke, često pažljivi i uznemireni zbog mnogo stvari. Međutim, dok razgovaramo s Gospodinom svaki dan, on će nam pomoći znati ono što je najpotrebnije.
Čak je i Spasitelj izdvojio vrijeme na svojem službeništvu kako bi bio miran. Sveta pisma prepuna su primjera gdje se Gospodin povlači na osamljeno mjesto – planinu, divljinu, pustinjsko mjesto ili odlazi »malo podalje« – kako bi se molio Ocu. Ako je Isus Krist tražio mirno vrijeme za razgovor s Bogom i da ga Bog osnaži, bilo bi mudro da i mi činimo isto.
Dok usredotočujemo srce i um na Nebeskog Oca i Isusa Krista, te slušamo tihi, blagi glas Duha Svetoga, bit će nam jasnije što je najpotrebnije, razvit ćemo dublje suosjećanje te naći odmor i snagu u njemu. Paradoksalno, pomaganje Bogu ubrzati njegovo djelo spasenja i uzvišenja može zahtijevati od nas da usporimo. Biti stalno u pokretu može doprinositi komešanju u našem životu i oduzimati nam mir koji tražimo.
Svjedočim da ćemo, dok se često vraćamo Gospodinu s cjelovitom namjerom srca, u smirenosti i uzdanju upoznati njega te osjetiti njegovu beskrajnu saveznu ljubav za nas.
Gospodin je obećao:
»Približite se meni i ja ću se približiti vama; tražite me marljivo i naći ćete me.«
»Tražit ćete me i naći me jer ćete me tražiti svim srcem svojim.«
Svjedočim da je to obećanje istinito. U ime Isusa Krista. Amen.