Sinovi i kćeri Božje
Mi doista vjerujemo da smo svi doslovno Božja djeca i zbog toga imamo potencijal postati poput njega.
Danas bih želio govoriti o jednoj od najradosnijih, najslavnijih i najmoćnijih evanđeoskih istina koje je Bog objavio. U isto vrijeme, ironično, to je ono zbog čega smo bili kritizirani. Iskustvo koje sam imao prije nekoliko godina duboko je produbilo moju zahvalnost za tu evanđeosku istinu.
Kao predstavnik Crkve, jednom sam bio pozvan na vjerski sabor gdje je bilo najavljeno da će od tog trenutka nadalje oni priznati kao valjana sva krštenja koja obavljaju gotovo sve druge kršćanske crkve, sve dok se uredba vrši vodom i u ime Oca, Sina i Duha Svetoga. Zatim je bilo objašnjeno da se to pravilo ne primjenjuje na krštenja koja obavlja Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana.
Nakon sabora uspio sam s vođom zaduženim za najavu dublje istražiti razloge te iznimke. Imali smo divan i pronicljiv razgovor.
Ukratko, objasnio mi je da iznimka prvenstveno ima veze s našim posebnim vjerovanjem o Božanstvu, koje druge kršćanske denominacije često nazivaju Trojstvo. Izrazio sam svoju zahvalnost što je odvojio vrijeme da mi objasni svoja uvjerenja i pravilo svoje Crkve. Na kraju našeg razgovora zagrlili smo se, a zatim i oprostili.
Kad sam kasnije promišljao o našoj raspravi, ostalo mi je u mislima ono što je taj vođa rekao o tome da svetci posljednjih dana ne razumiju ono što je on nazvao »otajstvo Trojstva«. Na što je mislio? Pa, to je vezano s našim razumijevanjem Božje naravi. Vjerujemo da je Bog Otac »uzvišen čovjek« s proslavljenim »tijelo[m] od mesa i kostiju opipljiv[im] kao i čovječje; [i] Sin također«. Dakle, svaki put kada govorimo o naravi Božjoj, na neki način, nekako, također govorimo o svojoj vlastitoj naravi.
I to je istina ne samo zato što smo svi bili načinjeni »na [njegovu] sliku, [njemu] sličn[i]« već i zbog sljedećega, kako je psalmist zabilježio, što je Bog rekao: »Vi ste bogovi i svi ste sinovi Višnjega«. To je za nas dragocjeni nauk koji je sada vraćen dolaskom Obnove. Ukratko, to nije ništa više ili manje nego ono što naši misionari podučavaju kao prvu lekciju, prvi odlomak, prvi red: »Bog je naš Nebeski Otac, a mi smo njegova djeca«.
Međutim, mogli biste reći: »Ali mnogi ljudi vjeruju da smo Božja djeca.« Da, to je istina, ali njihovo razumijevanje može biti malo drugačije od implikacije dubljeg značenja toga koje mi potvrđujemo. Za svetce posljednjih dana to učenje nije metaforičko. Umjesto toga, mi uistinu vjerujemo da smo svi doslovno djeca Božja. On je »O[tac] naših duša« i zbog toga imamo potencijal postati poput njega, što se nekima čini nepojmljivim.
Prošlo je sad više od 200 godina od kada je Prvo viđenje otvorilo vrata Obnove. U to je vrijeme mladi Joseph Smith tražio vodstvo s Neba kako bi znao kojoj se crkvi pridružiti. Kroz objavu koju je primio tog dana, a i u kasnijim objavama koje su mu bile dane, prorok Joseph stekao je znanje o naravi Boga i našem odnosu s njim kao njegova djeca.
Zbog toga jasnije učimo da je naš Nebeski Otac podučavao taj dragocjeni nauk od samog početka. Dopustite mi navesti barem dva zapisa iz Svetih pisama kako bih to prikazao.
Možda se sjećate Božjih uputa Mojsiju kako su zabilježene u Dragocjenom biseru.
Čitamo da je »Bog prozbori[o] Mojsiju, govoreći: Gle, ja sam Gospod Bog Svemogući, i Beskrajni je ime moje«. Drugim riječima, Mojsije, želim da znaš tko sam ja. Zatim je dodao: »A gle, ti si sin moj«. Kasnije je rekao: »I imam djelo za tebe, Mojsije, sine moj; i ti si na sliku Jedinorođenca mojega«. I zatim je naposljetku završio riječima: »A sad, gle, ovu jednu stvar pokazujem tebi, Mojsije, sine moj«.
Čini se da je Bog bio odlučan podučiti Mojsija barem jednu lekciju: »Ti si moje dijete«, koju je ponovio barem tri puta. Nije mogao ni spomenuti Mojsijevo ime, a da nije odmah dodao da je on njegov sin.
Međutim, nakon što je Mojsije ostao sam, osjećao se slabim jer više nije bio u Božjoj nazočnosti. Tada je Sotona došao kako bi ga iskušao. Možete li vidjeti uzorak ovdje? Prvo što je rekao bilo je: »Mojsije, sine čovječji, pokloni mi se«.
U tom kontekstu, Sotonin zahtjev da mu se pokloni možda je bio samo odvraćanje pažnje. Značajna kušnja za Mojsija u tom trenutku slabosti bila je da postane zbunjen i vjeruje da je on samo »sin čovječji«, a ne dijete Božje.
»I dogodi se da Mojsije pogleda Sotonu i reče: Tko si ti? Jer gle, ja sam sin Božji, na sliku Jedinorođenca njegova.« Srećom, Mojsije nije bio zbunjen i nije dopustio sebi da postane ometen. Naučio je lekciju o tome tko on zapravo jest.
Sljedeći zapis nalazi se u Mateju 4. Učenjaci su nazvali ovo »tri Isusove kušnje«, kao da je Gospodin bio iskušan samo tri puta, što naravno nije slučaj.
Stotine litara tinte bile su upotrijebljene kako bi se objasnilo značenje i sadržaj tih iskušenja. Kao što znamo, poglavlje započinje objašnjavanjem kako je Isus otišao u pustinju: »Postio je četrdeset dana i četrdeset noći i, na kraju ogladnje«.
Sotonino prvo iskušenje očito je imalo veze samo sa zadovoljavanjem Gospodinovih tjelesnih potreba. »Naredi da ovo kamenje postane kruh«, on je izazvao Spasitelja.
Drugo je mamljenje možda imalo veze s iskušavanjem Boga: »Baci se dolje, jer je pisano: ‘Naredit će svojim anđelima za tebe’«.
Naposljetku, Sotonino treće iskušenje odnosilo se na težnje i slavu svijeta. Nakon što su Isusu bila pokazana »sva kraljevstva ovoga svijeta… [Sotona] mu reče: ‘Sve ću ti ovo dati ako padneš ničice te mi se pokloniš’«.
Zapravo, Sotonino najveće iskušenje možda je imalo manje veze s te tri određene provokacije, a više s iskušavanjem Isusa Krista da preispituje svoju božansku narav. Najmanje dva puta mamljenju je prethodila snažna optužba Sotone: »Ako si zaista Sin Božji« – ako stvarno vjeruješ u to, onda učini ovo ili ono.
Molim vas, obratite pažnju na ono što se dogodilo neposredno prije nego što je Isus otišao u pustinju postiti i moliti se: pronalazimo izvješće o Kristovu krštenju. A kada je izašao iz vode, došao je »glas s neba re[kavši]: ‘Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao’«.
Vidimo li vezu? Možemo li ovdje prepoznati uzorak?
Nije ni čudo da nas svaki put kad smo podučeni o našoj božanskoj naravi i sudbini protivnik svake pravednosti iskušava nas da ih dovedemo u pitanje.
Koliko bi drugačije naše odluke bile kada bismo doista znali tko smo zapravo.
Živimo u svijetu izazova, svijetu sve većeg komešanja, u kojem časni ljudi nastoje barem naglasiti naše ljudsko dostojanstvo, dok pripadamo Crkvi i prihvaćamo evanđelje koje uzdiže našu viziju i poziva nas k božanskom.
Isusova zapovijed da budemo »savršeni kao što je savršen Otac [naš] nebeski« jasan je odraz njegovih visokih očekivanja i naših vječnih mogućnosti. Ali ništa se od ovoga neće dogoditi preko noći. Prema riječima predsjednika Jeffreyja R. Hollanda, to će se dogoditi »naposljetku«. No obećanje je da ćemo, ako »dođ[emo] Kristu«, biti »usavrš[eni] u njemu«. Za to je potrebno puno djela – ne bilo kakvog djela, već božanskog djela. Njegova djela!
Dakle, dobra je vijest da je upravo naš Otac na Nebu taj koji je rekao: »Jer gle, ovo je djelo moje i slava moja – ostvarivati besmrtnost i vječni život čovjeka«.
Poziv predsjednika Russella M. Nelsona da »razmišlja[mo] celestijalno« podrazumijeva prekrasan podsjetnik na našu božansku narav, porijeklo i potencijalno odredište. Celestijalno kraljevstvo možemo zadobiti samo kroz pomirbenu žrtvu Isusa Krista.
Možda je zato Sotona mamio Isusa sasvim istim iskušenjem od početka do kraja njegova zemaljskog službeništva. Matej je zabilježio da su Isusa, dok je visio na križu, »prolaznici… grdili… govoreći: (…) Ako si Sin Božji, siđi s križa.« Slava Bogu što nije poslušao, već nam je umjesto toga osigurao način da primimo sve celestijalne blagoslove.
Sjetimo se uvijek da je za našu sreću bila plaćena velika cijena.
Svjedočim kao i apostol Pavao da »Duh svjedoči zajedno s našim duhom da smo djeca Božja. Ako smo djeca, onda smo i baštinici: baštinici Božji, a subaštinici Kristovi – ako zbilja (kao što jest) trpimo s njim – da s njim budemo i proslavljeni«. U ime Isusa Krista. Amen.