Uzdati se u našeg Oca
Bog nam vjeruje da možemo donositi mnoge važne odluke i u svim pitanjima traži od nas da se uzdamo u njega.
Dana 1. lipnja 1843. Addison Pratt napustio je Nauvoo u Illinoisu kako bi propovijedao evanđelje na Havajskom otočju, ostavljajući svoju suprugu Louisu Barnes Pratt da se brine o njihovoj mladoj obitelji.
Kako su progoni u Nauvoou jačali, prisiljavajući svetce da odu, a kasnije i u Winter Quartersu dok su se pripremali za seobu u dolinu Salt Lake Valley, Louisa se suočila s odlukom hoće li krenuti na putovanje. Bilo bi lakše ostati i čekati Addisonov povratak, nego putovati sama.
U oba je navrata tražila vodstvo proroka Brighama Younga koji ju je potaknuo da ide. Unatoč velikoj teškoći i osobnom oklijevanju, svaki je put uspješno putovala.
U početku, Louisa je nalazila malo radosti u putovanjima. Međutim, ubrzo se počela radovati zelenoj prerijskoj travi, šarenome poljskom cvijeću i dijelovima golog tla uz obale rijeka. »Tmina na mom umu postupno je nestajala«, zapisala je, »i nije bilo veselije žene u cijelom društvu.«
Louisina me priča duboko nadahnula. Divim se njezinoj voljnosti da ostavi po strani svoje osobne sklonosti, njezinoj sposobnosti da se uzda u Boga i tome kako joj je primjenjivanje njezine vjere pomoglo drugačije sagledati situaciju.
Podsjetila me da imamo brižnog Oca na Nebu koji se brine za nas gdje se god nalazimo i da se možemo uzdati u njega više nego u bilo koga ili bilo što drugo.
Izvor istine
Bog nam vjeruje da možemo donositi mnoge važne odluke i u svim pitanjima traži od nas da se uzdamo u njega. To je posebno teško kada se naš sud ili javno mnijenje razlikuju od njegove volje za njegovu djecu.
Neki predlažu da bismo trebali prekrojiti granice između onoga što je ispravno i onoga što je pogrešno jer kažu da je istina relativna, da se stvarnost definira prema vlastitoj percepciji ili da je Bog toliko velikodušan da mu zapravo nije stalo do toga što činimo.
Dok nastojimo razumjeti i prihvatiti Božju volju, korisno je sjetiti se kako definiranje granice između ispravnog i pogrešnog nije na nama. Sam Bog uspostavio je te granice, temeljene na vječnim istinama za našu dobrobit i blagoslov.
Želja za promjenom Božje vječne istine ima dugu povijest. Počela je prije nego što je svijet postao, kada se Sotona pobunio protiv Božjeg nauma, nastojeći sebično uništiti ljudsko opredjeljivanje. Slijedeći ovaj obrazac, ljudi poput Šerema, Nehora i Korihora tvrdili su da je vjera budalasta, objava nevažna i da je ispravno što god želimo činiti. Nažalost, tako vrlo često ta su odstupanja od Božje istine dovela do velike tuge.
Iako neke stvari mogu ovisiti o kontekstu, ne ovisi baš sve. Predsjednik Russell M. Nelson dosljedno naučava da su Božje spasonosne istine apsolutne, neovisne i da ih sam Bog definira.
Naš izbor
Odabir u koga se uzdati jedna je od važnih životnih odluka. Kralj Benjamin uputio je svoj narod: »Vjerujte u Boga; vjerujte da on jest… vjerujte da on ima svu mudrost… vjerujte da čovjek ne shvaća sve ono što Gospod može shvatiti.«
Srećom, imamo Sveta pisma i vodstvo živućih proroka da nam pomognu razumjeti Božju istinu. Ako je potrebno pojašnjenje povrh onoga što imamo, Bog ga pruža po svojim prorocima. I on će odgovoriti na naše iskrene molitve po Duhu Svetomu dok nastojimo razumjeti istine koje još uvijek ne cijenimo u potpunosti.
Starješina Neil L. Andersen jednom je podučio da ne trebamo biti iznenađeni »ako povremeno [n]aši osobni pogledi u početku nisu u skladu s naučavanjima Gospodinovog proroka. To su trenuci učenja«, rekao je, »poniznosti, kada kleknemo na koljena u molitvi. Koračamo naprijed u vjeri, vjerujući Bogu, znajući da ćemo s vremenom od našeg Nebeskog Oca primiti više duhovne jasnoće.«
U svakom trenutku, korisno je sjetiti se Almina naučavanja da Bog daje svoju riječ prema pažnji i nastojanju koje joj posvećujemo. Budemo li poslušali riječ Božju, primit ćemo više; ako ignoriramo njegov savjet, primat ćemo sve manje i manje dok ga više nemamo. Ovaj gubitak spoznaje ne znači da je istina bila pogrešna; umjesto toga, pokazuje da smo izgubili sposobnost razumjeti je.
Oslanjajte se na Spasitelja
Spasitelj je u Kafarnaumu podučio o svojem identitetu i poslanju. Mnogi su smatrali da je njegove riječi teško čuti, što ih je navelo da okrenu leđa i »više [ne] i[du] s njim«.
Zašto su otišli?
Jer im se nije svidjelo to što je rekao. Stoga su otišli, uzdajući se u vlastitu prosudbu, uskraćujući si blagoslove koji bi došli da su ostali.
Naša oholost lako stane između nas i vječne istine. Kada ne razumijemo, možemo zastati, pustiti da se naši osjećaji smire, a zatim odabrati kako reagirati. Spasitelj nas poziva da se »oslo[nimo] na [njega] u svakoj misli; ne sumnjaj[ući], ne boj[eći] se«. Kada se usredotočimo na Spasitelja, naša vjera može početi prevladavati naše brige.
Kao što nas je starješina Dieter F. Uchtdorf potaknuo činiti: »Molimo vas, prvo sumnjajte u svoje sumnje prije nego što sumnjate u svoju vjeru. Nikada ne smijemo dopustiti sumnjama da nas zarobe i udalje od božanske ljubavi, mira i darova koji dolaze kroz vjeru u Gospodina Isusa Krista.«
Blagoslovi dolaze onima koji ostanu
Dok su učenici odlazili od Spasitelja toga dana, on je upitao Dvanaestoricu: »Zar ćete i vi otići?«
Petar je odgovorio:
»Gospodine, komu ćemo otići? (…) Ti imaš riječi vječnoga života.
Mi vjerujemo i znamo da si ti Svetac Božji.«
Pa, apostoli su živjeli u istom svijetu i suočavali su se s istim društvenim pritiscima kao i učenici koji su otišli. Međutim, u tom su trenutku odabrali svoju vjeru i vjerovali Bogu, tako čuvajući blagoslove koje Bog daje onima koji ostanu.
Možda se vi, poput mene, ponekad nađete na obje strane ove odluke. Kada nam je teško razumjeti ili prihvatiti Božju volju, utješno je sjetiti se da nas on voli kakvi jesmo, gdje god jesmo. I on ima nešto bolje za nas. Ako posegnemo prema njemu, on će nam pomoći.
Iako posezanje prema njemu može biti teško, baš kao što je Spasitelj rekao ocu koji je tražio iscjeljenje za svojeg sina, »sve je moguće onomu koji vjeruje«. U našim trenutcima borbe i mi možemo zavapiti: »Pomozi moju nevjeru!«
Podložiti našu volju njegovoj
Starješina Neal A. Maxwell jednom je podučio: »Podlaganje svoje volje zaista je jedina jedinstveno osobna stvar koju imamo za staviti na Božji žrtvenik.« Nije ni čudo da je kralj Benjamin bio toliko željan da njegov narod postane »poput djeteta, pokoran, krotak, ponizan, strpljiv, pun ljubavi, voljan podložiti se svemu što Gospod smatra prikladnim da mu nanese, i to kao što se dijete podlaže ocu svojemu«.
Kao i uvijek, Spasitelj je postavio savršen primjer za nas. Teška srca i poznavajući bolno djelo koje je morao izvršiti, podložio se volji svojega Oca, ispunjavajući svoje mesijansko poslanje i otvarajući obećanje vječnosti vama i meni.
Odabir podlaganja svoje volje Božjoj čin je vjere koji leži u srcu našeg učeništva. Donoseći tu odluku, otkrivamo da naše opredjeljivanje nije umanjeno, već je uvećano i nagrađeno prisutnošću Duha Svetoga, koji donosi svrhu, radost, mir i nadu koje ne možemo pronaći nigdje drugdje.
Prije nekoliko mjeseci, predsjednik kolčića i ja posjetili smo sestru u njegovu kolčiću i njezina sina koji je mlada odrasla osoba. Nakon godina izbivanja iz Crkve, lutajući teškim i neprijateljskim stazama, vratila se. Tijekom našeg posjeta, upitali smo je zašto se vratila.
»Napravila sam nered od svojeg života«, rekla je, »i znala sam gdje trebam biti«.
Tada sam je upitao što je naučila na svom putovanju.
Osjećajno je iznijela kako je naučila da treba ići u crkvu dovoljno dugo kako bi prekinula naviku nedolaska i da treba ostati dok to ne postane mjesto gdje želi biti. Njezin povratak nije bio lak, ali dok je primjenjivala vjeru u Očev naum, osjetila je povratak Duha.
Zatim je dodala: »Naučila sam za sebe da je Bog dobar i da su njegovi putevi bolji od mojih.«
Svjedočim o Bogu, našem Vječnom Ocu, koji nas voli; o njegovu Sinu, Isusu Kristu, koji nas je spasio. Oni znaju naše boli i izazove. Nikada nas neće napustiti i savršeno znaju kako nam pomoći. Možemo biti radosni kada se uzdamo u njih više nego u bilo koga ili bilo što drugo. U sveto ime Isusa Krista. Amen.