Razmišljanja
Jesu li nam upute razumljive?
Autorica, koja je živjela u Coloradu, SAD, preminula je prošle godine.
Jedan biciklistički izlet uvjerio me da moram stalno provjeravati Gospodinovu kartu života.
Prije nekoliko godina otišla sam na biciklistički izlet u Francusku sa sestrom, šurjakinjom i njezinom kćeri. Svako jutro dobivale smo tri stranice detaljnih uputa koje su nas trebale odvesti do cilja za taj dan, ako ih budemo točno slijedile. Dok smo vozile kroz vinograde, u uputama bi pisalo da »idemo 50 m sjeverno, onda skrenemo lijevo i nastavimo dalje još 100 m«. Češće su se u uputama navodili znakovi i imena ulica.
Jedno smo jutro vozile niz zanimljivu cestu, ali smo ubrzo shvatile da naše upute više ne odgovaraju terenu na kojem smo se nalazile. Kako smo se brzo izgubile, odlučile smo se vratiti na mjesto gdje smo zadnji put bile na točnom putu kako bismo shvatile kuda trebamo ići.
I zaista, kad smo stigle tamo vidjele smo mali znak uz cestu koji je bio naveden u našim uputama, a koji nam je prvi put promaknuo. Uskoro smo opet bile na točnoj stazi, napredujući u skladu s uputama, koje su ponovno bile savršeno razumljive.
To mi je iskustvo poslužilo kao metafora koja je odgovorila na zagonetku koja me mučila: Zašto bi netko tko je imao svjedočanstvo o evanđelju ikad zastranio? Postalo mi je jasno da kad odaberemo pogrešan put u životu (kad griješimo) ili kad ne obdržavamo Božje zapovijedi, upute (riječ Božja) više nisu razumljive. Karta, takoreći, više ne odgovara terenu na kojem se nalazimo. Ako nismo odlutali predaleko, možemo shvatiti da smo mi ti koji smo pogriješili te se moramo vratiti (pokajati) ili se ponovno obvezati da živimo onako kako je Bog zapovjedio na mjestu gdje smo bili sigurni da točno pratimo stazu.
Prečesto kad upute više ne odgovaraju mjestu na kojem se nalazimo, preispitujemo ispravnost uputa. Umjesto da se vratimo natrag, krivimo upute i uopće se ne obaziremo više na njih. Napokon, odustavši od vizije našeg cilja, izgubimo se, lutajući po stazama koje su naizgled privremeno jako privlačne, ali koje nas neće odvesti ondje gdje trebamo ići.
Svaki dan imamo priliku proučavati Sveta pisma. I svakih šest mjeseci imamo čast sudjelovati na općem saboru Crkve. Nisu li to vremena kad možemo provjeriti našu kartu puta i uvjeriti se da smo ondje gdje trebamo biti? Jednom dok sam slušala sabor osjetila sam da, koliko god nesavršeni bili, možemo znati da smo na dobrom putu ako su nam ove upute savršeno jasne.
I dok nas slijeđenje pravih uputa dovodi do ciljeva u životu, proučavanje Svetih pisama i slušanje savjeta živućih proroka dozvoljava nam da provjerimo naš smjer i prilagodimo ga tako da na kraju dođemo u naš celestijalni dom.